Zločinačka organizacija Hrvatska

Čovjeku su skoro došle suze na oči kada je slušao kuknjavu advokata grupe osumnjičenih vodećih agrokorovaca koja je pratila njihov zahtjev da im se ne odredi pritvor u Remetincu, što se zbilja nije dogodilo.

Piše: Marinko Čulić

Kuknjava se svodila na to da u remetinečkom pritvoru vladaju nesnosni uvjeti, čime se njihove branjenike tjera da priznaju i ono što inače ne bi, ukratko sve same grozote od kojih se naježiš. U Remetincu zaista nikome ne može biti ugodno i lijepo, pojave se stvarno i poneki svjedoci pokajnici koji u drukčijim okolnostima možda ne bi propjevali. Ali krajnji ishod, koji duševni odvjetnici, razumije se, prešućuju, taj je da njihovi branjenici nakon svega ipak u pravilu prođu lišo i da zato dosad nema nijednog velikog sudskog procesa za privredni i ratni kriminal koji je završio pravomoćnom presudom. Ili se okrivljenike navodno privremeno pušta na slobodu ili zbrišu u inozemstvo, a u najgrotesknijim slučajevima događa se i jedno i drugo. Jedini izuzetak je Mirko Norac, koji je osuđen za ratni zločin i čak je, danas zvuči gotovo nevjerojatno, odležao dosuđenu kaznu, ali to se dogodilo pod posebnim okolnostima, jer je Ivica Račan dogovorio s Carlom del Ponte da mu suđenje bude prebačeno u Hrvatsku. Ali očito pod striktnim uvjetom bivše tužiteljice da od toga ne smije ispasti još jedna sudska lakrdija.

Badava što se hrvatsko pravosuđe opremilo teškom dalekometnom pravnom artiljerijom, pa je u prvostupanjskoj presudi za slučaj Fimi medije HDZ proglašen čak ‘zločinačkom organizacijom’. Jer i to se u kasnijim sudskim zavrzlama, koje još traju, pretvorilo u, štono se kaže, mužnju jarca u rešeto. No to ne znači da se raspala i da je nestala vrijednosna supstanca tog novog pravnog pojma. Uostalom, ni sličan pojam koji je uveo Haški sud – udruženi zločinački pothvat – nije se rastvorio i nestao zato što sve presude u kojima je on bio sadržan nisu završile osuđujućim presudama. Naprotiv, najvažnija suđenja koja su preostala na ovom tribunalu počivaju baš na tom zločinačkom pothvatu, s vrlo izglednim mogućnostima da se na kraju nađe i u tekstu osuđujuće presude. Smisao ova dva pojma, zločinačka organizacija i udruženi zločinački pothvat, nije u tome, kako su vrisnuli u HDZ-u nakon presude u slučaju Fimi medije, da se sve članove HDZ-a smatra krivima za ovaj i druge lopovluke. Smisao je da se dokaže kako je neka politička, vojna ili druga grupa svjesno stvorila atmosferu, ozračje u kojem su pljačke, ubojstva itd. bili mogući, neovisno o tome jesu li poslije u tome i direktno sudjelovali ili ne.

I sada dolazi ono najvažnije. Ako se uz otvaranje najvećeg sudskog procesa u četvrtstoljetnoj povijesti hrvatske neovisnosti s pravom kaže da Agrokor nije pao s neba nego je odnjegovan u podatnom krilu sadašnjeg sistema, zar se onda i hrvatsku državu ne može smatrati svojevrsnom zločinačkom organizacijom? Ili udruženim zločinačkim pothvatom, kako hoćete. Naravno da ovakva teza može stajati samo uvjetno, jer se države nikada i nigdje ne pojavljuju kao okrivljenici pred sudovima, nije tako bilo u Nürnbergu, nije u Haagu, neće ni ikada u budućnosti. Stoga ovaj tekst treba shvatiti više kao virtualno moralno ročište, ali zato bez ograničenja da se optužnica iznese u svoj svojoj punoći. A to, najkraće rečeno, znači da je hrvatska država izvršila udruženi zločinački pothvat ne samo u oblasti privrednog kriminala, nego da je funkcionirala kao zločinačka organizacija i kada je riječ o raseljavanju i protjerivanju vitalnog dijela srpskog stanovništva iz zemlje. Da li u ovome što ovdje tvrdimo ima nečeg vjerolomnog ili čak subverzivnog? Ne, samo konstatiramo činjenice koje su svima dostupne i poznate, ali nije bilo nikoga, osim onih poslovično nekoliko medija i nevladinih organizacija s prstiju jedne ruke, da izvuče logičke zaključke.

Od početka privatizacije čulo se recimo da je riječ o ‘pljački’, ali nitko, uključujući opoziciju, sindikate, a pogotovo Crkvu, nije se usudio, ne usuđuje se ni danas, podvući ono bjelodano, a to je da je ta pljačka bila moguća samo zločinačkim udruživanjem sve tri grane državne vlasti. Zakonodavne, izvršne i sudske. O da, bilo je tu još tihih suučesnika, pa se Evropska unija u pristupnim pregovorima, lako ćete se sjetiti, ograničavala samo na položaj Srba i politiku Zagreba prema Bosni i Hercegovini. A vidiš, nikada otamo nije stigao nikakav, ni najmanji prigovor u vezi tajkunizacije Hrvatske, što i ne čudi jer ona, EU, u tome nije bila nepristrani promatrač nego, bogami, najčešće aktivni sudionik. Zahvaljujući tome, uostalom, Hrvatska je ostala bez čitavih grana energetike, banaka, farmaceutike, kemijske industrije, medija… Sve je to prekrila gromoglasna šutnja, iako su i ovdje pokrenuti neki sudski procesi, ali jalovi ili režirani kao i u ostalim slučajevima. U toj šutnji sudjelovao je i širi krug pasivnih suučesnika, koji su mogli nešto napraviti da se ovo spriječi, ali nisu jer su imali neke svoje računice koje su na kraju jedino oni platili.

Najtragičnija je šutnja radnika, koji su i glavne i najveće žrtve organiziranog zločina privatizacije, ali su se ponijeli kao glupave štuke koje su povjerovale da kapitalizam donosi blagodati ne samo šaci bogatijih todorića, kutli, rajića, nego da će i svaki ili skoro svaki od njih također moći postati mali kapitalisti. Naravno, ispali su velike budale. Ali to je druga tema, napola tragična, napola groteskna, jer su radnici sudjelovali u masovnim štrajkovima pred kraj socijalizma, uvjereni da im se uskraćuju radnička prava, a onda zamukli kada je s dolaskom kapitalizma do toga stvarno došlo. Uostalom, druga je tema što su i Srbi u Hrvatskoj djelomično bili krivi za svoje prognaništvo, jer su bez ozbiljnijeg otpora trpjeli suludu megalomaniju Milana Martića i Milana Babića, da ostanemo samo na domaćem terenu. Prva i prava tema ovdje je da su se sve grane hrvatske vlasti, uz pasivni pristanak opozicije, a aktivni medija i katoličkog svećenstva, udružile u zločinačku organizaciju koja je smjerala demografski desetkovati Srbe u Hrvatskoj. I ovdje je podjela uloga bila precizno razrađena kao i u pljačkaškoj privatizaciji, s tim da je zbog kratkoće vremena bila još striktnije provedena.

Izvršna vlast je svojim vojnim i paravojnim kapacitetima bila zadužena za fizičko uklanjanje ‘remetilačkog faktora’ iz zemlje, zatim je uskočila zakonodavna, donoseći recimo nakaradne anticivilizacijske propise o ‘privremenom’ oduzimanju srpskih kuća i stanova i njihovom ustupanju hrvatskim doseljenicima iz BiH. A točku na i stavila je sudska vlast, koja nije procesuirala nijedan veći ratni zločin nad Srbima, ne računajući spomenutog Norca, ali, rekosmo, pod izvanrednim i ne još rasvijetljenim okolnostima u kojima se to dogodilo. I eto, to je poanta ovog malog moralnog ročišta koje smo ovdje održali. Ne, nije proteklih četvrt stoljeća hrvatske države bilo nikakva slučajno sklepana norijada šaljivih, neozbiljnih aktera, nego smišljena provedba dva velika i sasvim ozbiljna zločinačka pothvata.

Novosti