Životinjska farma

I dok se oni koji bi trebalo da su odgovorni za naše živote “bave” isključivo time koga će namjestiti u koju fotelju, u relativnoj tišini, daleko od njihovih očiju, odvija se možda i najvažnija bitka za ovu zemlju, ma kakva ona bila. Bitka za pravo glasa onih u čije ime su zločini počinjeni.

Piše: Ahmed Burić

Prateći formiranje vlasti u posljednjih nekoliko mjeseci, čovjek uvijek pomisli istu stvar: kako je moguće da tokom beskrajnog, krajnje obesmišljenog procesa, niko ne spominje nova radna mjesta, projekte koje će raditi, ili strategiju ili plan razvoja neke privredne grane ili segmenta ekonomije.

Ne, samo trange-frange: “Mi tražimo ovo ministarstvo, onu poziciju, ovog kandidata”. Stvar se obično završava tako da se za veliki broj kadrova ljudi obično pitaju – “ko je ovo?”.

Beskrajno politikarenje i rotiranje kadrova donijelo je paradoksalnu situaciju da ljude koje očekujete u jednom sektoru, ugledate na spiskovima ministarstava u kojima dosad nisu bili. Najbolje je to da su birači, odnosno narodi, toliko anestezirani, odnosno ubijeni depresijom, da više niko i ne postavlja pitanja otkud, recimo, kadrovi iz ministarstva za obrazovanje u ministarstvu za odbranu, a kadar koji bi bio dobar za, recimo, civilne poslove u, ministarstvu za energetiku. Sluđen je ovo narod, a čini se da je opet prevladala činovnička logika smještanja “svojih”. U fotelje u koje će se namiriti iz našeg.

Mesar, pljačkaš, policajac

Vijest da je u Beogradu uhapšen Nedjeljko Milidragović (57) zvani Kasapin i još sedam osoba koje se sumnjiče da su 13. i 14. jula 1995. na lokalitetu Kravice strijeljale više od 1.000 civila muslimana, obišla je svijet. I pokazala, između ostalog, da policije u regionu kako-tako rade svoj posao, dok mi u Sarajevu živimo u jednoj vrsti uličnog rata: svaku noć pucnjave, pljačke, malo-malo pa pokušaj otmice. Ali, našoj policiji, koju kontrolira politika, baš i nije do toga: valja prvo vidjeti ko će u načelničke i ministarske fotelje, pa onda eventualno misliti o zaštiti ljudskih života. Hajde, bogati ako je hića mrijet’ nije kopat’, kaže stara i poprilično blesava poslovica.

Elem, Milidragović Kasapin (kakva suprotnost prezimena i nadimka!?) bio je komandant Druge čete Specijalne brigade policije Republike Srpske, čiji je štab bio u Centru za obuku na Jahorini. U strijeljanju je učestvovala i Prva četa, kojom je komandirao, također, uhapšeni Aleksa Goljanin. Osim njih, uhapšeni su M. B., A. D., B. M., J. P. i D. P., koji su bili u Specijalnoj brigadi.

Milidragović je uhapšen u Beogradu, u luksuznoj kući, koju je stekao baveći se biznisom. U Beograd se doselio nakon rata, i to u stari dio, na Vračar. Pretpostavlja se da je biznis započeo novcem ukradenim od onih koje je strijeljao. U posljednje vrijeme se vratio svom osnovno zanatu: bio je vlasnik mesare. Prije rata bio je mesar, pa policajac na Sokocu i u Sarajevu. Jedno vrijeme bio je i pripadnik osiguranja zamjenika ministra za policiju RS-a Tomislava Kovača.

Milidragović i još jedan uhapšeni osumnjičeni su da su za četiri sata opljačkali 103.000 maraka. Milidragovićev saučesnik, kasnije je posvjedočio da je taj novac donio u Beograd, da je zadržao 3.000 maraka, a da je ostalo predao Milidragoviću.

U istrazi protiv uhapšenih bit će korištene izjave trojice zaštićenih svjedoka iz Haaga PW-100 (pripadnika Prve čete), kao i dvojice Bošnjaka PW-111 I PW-156, koji su preživjeli strijeljanje u hangaru Kravica.

Svjedok PW-111 bio je jedan od prvih zarobljenika dovedenih u hangar, u istočnu prostoriju. On je opisao kako su im prvo oduzeti novac, nakit, satovi… PW-156 je bio u zapadnoj prostoriji i svjedočio kako je preživio.

“Kad se sve utišalo, jedan čovjek je ustao pored mene, ali su ga pokosili rafalima. Povukao sam dva tijela preko sebe i čekao satima. Vojnici su pozivali preživele da izađu iz hangara i da ih vode u bolnicu. Međutim, kada su izašli, počeli su da im psuju ‘tursku majku’ i ‘islamsko pleme’ i zatim su ih sve ubili. Pobjegao sam kroz prozor, u noći 14. jula”, kazao je PW-156.

Svjedok PW-111 također je iskočio kroz prozor. Međutim, u bijegu je ranjen.

“Iskočio sam i počeo trčati, a onda sam čuo nečiji glas: ‘Eno ga, iskoči još jedan’. Ležao sam potrbuške, čekajući da budem ubijen. Jedan vojnik mi je pucao u desno rame. Nisam se pomjerao i ostatak noći sam se pravio da sam mrtav”, svjedočio PW-111.

Ko zna koliko je ovakvih priča koje čekaju da budu ispričane?

Ali, čini se da ljudi polako shvaćaju da su zločini počinjeni u njihovo ime, zapravo, agens koji je ispraznio ulice Foče, Zvornika, Vlasenice, Milića, Prijedora, Doboja… Jer, šutnja ne može trajati vječno. Ona ubija polako, ne odmah, u ritmu u kojem su u ratu počinjeni zločini, nego iz dana u dan, “tanji” ono što je ostalo. Zato je dobro da se o tome počne govoriti.

Ne bude li tako, nastavit ćemo živjeti u Životinjskoj farmi.

U kojoj se ne zna ko su svinje, a ko su ljudi.

Radiosarajevo.ba