Zašto najnestabilniji predsjednik u povijesti na kraju ipak neće raznijeti cijeli svijet

Kad je ovog tjedna ministar obrane Jim Mattis stavio na led naredbu predsjednika Donalda Trumpa da zabrani regrutiranje transrodnih osoba u američke oružane snage, a one koji su već tamo po volji istjera, dogodilo se nešto bez presedana.

Piše: Đivo Đurović

Presedan nije imao veze s transrodnim osobama, koje su često moneta za potkusurivanje, nego s predsjednikom Amerike i njegovim ministrom obrane. Dogodilo se to da je naredba vrhovnog zapovjednika najjače vojske na svijetu stavljena na led zato jer ju je njegov podređeni, ali iskusniji, suradnik smatrao neprimjerenom i nepotrebnom. Kao da je riječ o blagdanskoj želji malodobnog djeteta, Mattis je primjenu Trumpove naredbe odgodio za neka druga vremena, “nakon što stručna komisija kaže svoje”.

Bio je to dosad najjači i najvidljiviji udarac Donaldu Trumpu od strane njegove vlastite administracije. No, daleko od toga da je bio prvi. Ignoriranje, pa čak i protuslovljenje američkom predsjedniku gotovo da je postalo običaj svih koji nisu stručnjaci u hotelijerstvu i reality TV-u. To su jedina polja u kojima nitko ne misli da je stručniji od Trumpa. No to da mnogi sebe vide superiornijima od Trumpa u svemu što nije reality TV, otvara beskonačna pitanja. Najvažnije od njih je – tko vlada Amerikom, najvećom silom na svijetu? Je li to njezin reality TV predsjednik, ili klika onih koji “znaju bolje”? I zašto misle da znaju bolje?

Zemlja ima problema kakvih ni vojska nema

Ovo nije bio prvi, pa čak ni najgori oblik neposluha Trumpove administracije prema vlastitom predsjedniku. Par dana nakon što je Trump izjednačio neonaciste i ljude koji su protiv njih prosvjedovali u Virdžiniji, Mattis je u Jordanu vojnicima poručio da izdrže dok ludilo u Bijeloj kući ne prođe. “Naša zemlja trenutačno ima problema kakve mi u vojsci nemamo. Vi se samo držite dok se Amerika ne vrati razumijevanju, uzajamnom poštivanju i dok to ne bude svima jasno”, rekao im je.

Par dana kasnije, na pitanje zašto predsjednik tvrdi da među neonacistima ima “finih ljudi”, ministar vanjskih poslova Rex Tillerson rekao je da – ne zna i da je “predsjednik govorio u svoje ime”. Američki predsjednici nikad ne govore u svoje ime, a ovakva Tillersonova cipela Trumpu mogla se mjeriti samo s onom od prije par tjedana. Tad je predsjednik zaprijetio Sjevernoj Koreji nuklearnim ratom, “vatrom i bijesom”, rekao da su američki nuklearni projektili “u cijevi” i spremni za ispaljivanje, da bi Tillerson na Trumpovu retoriku izlio kantu hladne vode. “Ne brinite oko toga, samo mirno spavajte”, rekao je.

Primjera “neposluha” ima u svim granama administracije. Nakon Trumpovih relativizirajućih komentara o rasističkom nasilju u Charlottesvilleu, na Twitteru su se porukama oglasili zapovjednici svih pet rodova američkih oružanih snaga. To se nikad prije nije dogodilo. Zapovjednici kopnene vojske, mornarice, zrakoplovstva, marinaca i obalne straže nastupili su, dogovoreno i svaki u svom tweetu, potpuno suprotno Trumpu, kojeg nisu ni spomenuli. Ali, za razliku od njega, nisu se ustručavali zlo nazvati imenom – osudili su nacizam, rasizam, KKK. Tako se dogodilo da je zapovjednik američke kopnene vojske, koja je zajedno s Crvenom armijom porazila Hitlerovu Njemačku, osudio idiote koji po Charlottesvilleu nose zastavu s kukastim križem, dok je američki predsjednik – nasljednik Franklina Roosevelta, Harryja Trumana i Dwighta Eisenhowera – tvrdio da među nacistima u Virdžiniji “ima finih ljudi”.

Trumpu najvažniji dijelovi vlasti izmiču iz šake

Prije vojnih zapovjednika, slično su se postavili šefovi obavještajnih službi koje je postavio sam Trump. On ni danas ne priznaje da se Vladimir Putin upleo u američke izbore. Ljudi koje je Trump postavio da to provjere – republikanci – javno kažu da jest, ali Trump ne mari. Članovi administracije koji se bave tom ruskom aferom ne žele ginuti za Trumpa – Jeff Sessions, ministar pravosuđa, izuzeo se iz istrage, što mu Trump do danas nije oprostio. Njegov zamjenik potom je imenovao posebnog istražitelja, što je najveći izvor Trumpovih frustracija u sedam mjeseci koliko je predsjednik. Najvažniji dijelovi izvršne vlasti, koja je Trumpu pripala kad je pobijedio na izborima, izmiču mu iz šake i on se s tim ne želi pomiriti. No, administracija ga nije slušala ni u manje važnim zahtjevima, poput onoga da procesuiraju Hillary Clinton i Baracka Obamu.

Odvjetništvo nikad nije procesuiralo ni najluđu od svih Trumpovih optužbi: da su izbori, na kojima je on pobijedio, bili neregularni. Trump tvrdi da je glasalo tri milijuna ljudi koji nemaju pravo glasa i da su svi oni glasali za Clinton. Institucije čije je šefove on postavio ignoriraju tu ludoriju. Što neki od njegovih ministara misle o njemu, vidjelo se i kad je Trump najavio mogućnost američke vojne intervencije u Venezueli. Kad su novinari za detalje nazvali Pentagon, rečeno im je da oni “o tome ništa ne znaju i da ne pripremaju invaziju na Venezuelu”. Za više detalja uputili su ih na Bijelu kuću. U Bijeloj kući isto ništa nisu znali; rekli su im da pitaju u Pentagonu.

Republikanci misle da je Trump Putinov čovjek

U drugoj grani vlasti, Kongresu, većinu imaju republikanci koji su prema ekscesnom, nekompetentnom i nestabilnom predsjedniku iz vlastite stranke vrlo snishodljivi. No, čak su i oni poduzeli dva nezapamćena koraka da mu oduzmu ovlasti. Prvo su, uz podršku demokrata, donijeli zakon kojim su Trumpa razvlastili u pitanju sankcija, u strahu da bi Trump, kojega Putinova sjena prati od prvog dana političke karijere, mogao ukinuti sankcije Rusiji. Trump je potom nagovijestio da bi mogao smijeniti specijalnog tužitelja koji istražuje njegovu rusku aferu, pa će u rujnu Kongres vjerojatno donijeti zakon kojim će mu to praktički onemogućiti. To kolege republikanci misle o svome predsjedniku – da je možda Putinov pijun i da bi ga bilo dobro obuzdati. Takvo što nije se dogodilo nikad u suvremenoj američkoj povijesti.

Nije se nikad dogodilo ni da se šef kabineta i ministar obrane dogovore da nikad u isto vrijeme neće napustiti Washington jer se boje što bi bez njihova nadzora mogao napraviti predsjednik. Upravo to su dogovorili John Kelly i Jim Mattis. Umirovljeni se generali ne boje da bi predsjednik bez nadzora mogao dati neku neodmjerenu izjavu ili se posvađati s medijima. Oni ostaju u Washingtonu jer se boje da bi Trump bez nadzora mogao izazvati rat, čak i nuklearni rat.

Bivši generali u politici su pod posebnim povećalom

Trojica generala imaju glavnu ulogu u institucionalnom obuzdavanju Trumpa – ministar obrane Mattis, šef kabineta Kelly i savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster. Amerika je vidjela mnogo bivših vojnika u politici – prvi predsjednik George Washington bio je general, pobjednik u Građanskom ratu general Ulysses Grant postao je predsjednik, kao i pobjednik nad Hitlerom general Dwight Eisenhower. General George Marshall obnovio je zapadnu Europu nakon Drugog svjetskog rata kao ministar vanjskih poslova, a i prvi crnac na toj dužnosti bio je bivši general Colin Powell.

Svejedno, u ovom društvu prema generalima vlada zazor ako se odluče baviti politikom; uvijek ih se gleda drukčijom optikom nego obične političare. No, ne i u eri Donalda Trumpa – on se okružio trojicom generala na koje dobar dio javnosti, barem onaj umjereno republikanski i lijevo-liberalni, gleda kao na jedinu nadu u kaosu koji se iz Bijele kuće širi cijelom državom. Da se razumijemo, Trump je angažirao Mattisa, Kellyja i McMastera zato što je politički nepismen, zato što misli da se problemi rješavaju velikim riječima i gestama i zato što misli da uspjeh u vojsci jamči uspjeh u politici – sve krivo.

Trumpu, koji je kao srednjoškolac pohađao vojnu akademiju, iznad svega imponira pomisao da “generali rade za njega”. No, izbor ove trojice pokazao se možda neplaniranom, ali najpametnijom odlukom koju je donio: Mattis, Kelly i McMaster najrazumniji su dio njegove administracije. McMaster je mlađi, još uvijek aktivni general kopnene vojske, dok su Mattis i Kelly umirovljeni generali marinaca, kao što je i njihov još aktivni kolega, general marinaca Joseph Dunford, načelnik Glavnog stožera.

Nitko ne traži ostavku Jima Mad Dog Mattisa

Trojica generala marinaca, svaki sa četiri zvjezdice, i jedan general kopnene vojske s tri zvjezdice, u vrhu vlasti u Washingtonu – to bi u bilo kojoj drugoj administraciji bilo nezamislivo. Čak i kad bi se dogodilo, izazvalo bi prosvjede protiv militarizacije politike, s razlogom. No, ovaj je slučaj drukčiji jer nitko od tih generala nije ni razmišljao o politici prije nego što je Trump postao predsjednik. Prihvatili su je se da najnespremnijeg i najnestabilnijeg političara koji je ikad postao predsjednik Amerike spriječe da na kraju raznese cijeli svijet.

Kad čujete demokratske političare i aktiviste kako prozivaju članove Trumpove administracije da odstupe, nikad nećete čuti da to traže od Jima Mattisa. Nitko u Americi ne misli da on treba dati ostavku. On je zadnja karika između Donalda Trumpa i šifre za lansiranje nuklearnih projektila. S obzirom tko su drugi ljudi kojima se Trump okružio u Bijeloj kući, ne čudi da ovu trojicu generala zovu “osovinom odraslih”.

No, kad se malo zagrebe ispod površine, brzo se otkrije da Trump ne poštuje Jima Mattisa zbog njegova iskustva, zbog toga što je 40 godina proveo u marincima, zbog toga što ima doktorat ili zbog toga što je napisao nekoliko knjiga o odnosima vojske i države. Ne, Trump je odabrao Mattisa za ministra obrane zato što mu se svidio njegov nadimak. “Bijesni Pas” (Mad Dog) Mattis je bezbroj puta rekao da mrzi svoj nadimak, koji su mu dali pozadinski vojnici do kojih su stizale priče o njegovoj brutalnosti na riječima. “Dolazim u miru. Neću dovesti topništvo. Ali preklinjem vas, sa suzama u očima: Ako se budete zajebavali sa mnom, sve ću vas ubiti!” – to je jedna apokrifna priča o Mattisu.

Druga je uputa vojnicima koji su svakodnevno razgovarali s Iračanima u potrazi za članovima al-Kaide: “Budite pristojni, budite profesionalni. Ali imajte spreman plan kako ubiti bilo koga od njih.” Ta ideja vojničine Trumpu se toliko svidjela da i danas na skupovima sa svojim najtvrdokornijim glasačima Mattisa nikad ne zove imenom, nego o njemu govori kao o “Bijesnom Psu”. Rulja svaki put popizdi. Zbog toga je američki ministar obrane danas Jim Mattis, a ne netko drugi. I to je jedna od rijetko dobrih stvari u današnjem Washingtonu.

‘Bijesni pas misli da mučenje nije prihvatljivo’

Jer Mattis je sve samo ne bijesan pas. Poštovanje prema njemu Trump je pokazao rano u mandatu, kad se javno odrekao predizbornog obećanja da će ponovno uvesti mučenje kao metodu ispitivanja. “Bijesni Pas Mattis je uvjeren da mučenje nije prihvatljivo i ovom slučaju ću pustiti da bude po njegovome”, rekao je Trump tjedan dana nakon inauguracije na press konferenciji s Theresom May, koja se na te njegove riječi vidno razvedrila. “Pustit ću ovo Bijesnom Psu, iako ja i dalje mislim da smo trebali vratiti waterboarding”, dodao je Trump našto je britanska premijerka spustila pogled.

Ako je to bio dobar početak, nastavak je bio još bolji. Mattis je jedan od rijetkih u Trumpovu timu koji je uspio sačuvati nezavisnost bez da je ikad Trumpa izbacio iz takta, iako je predsjednik na zlu glasu po tome da od suradnika traži apsolutnu lojalnost. Mattis je pojam smirenosti i reda u administraciji, ali i tihog otpora Trumpovim najnižim strastima. Nakon što je Trump u kampanji divljao tvrdeći da bi Amerika trebala “uzeti iračku naftu”, Mattis je otišao u Bagdad i rekao da “mi nećemo uzimati ničiju naftu”. Ovog tjedna Trump je tvitao da “razgovori sa Sjevenom Korejom više nigdje ne vode”, našto je Mattis otišao u Seul i rekao da “uvijek postoji diplomatsko rješenje”. Elliot Cohen, koji je bio savjetnik Condoleezze Rice u vladi Georgea W. Busha, kaže da je Mattis “suštinski častan čovjek koji radi za suštinski nečasnog predsjednika”. Tako o Trumpu i Mattisu govore republikanci.

Pružanje otpora predsjedniku nije normalno

To da se dužnosnici Trumpove vlade izravno i javno suprotstavljaju svome šefu nije normalno. To se u Americi nikad ne događa. Američki predsjednik je šef izvršne vlasti, dakle hrvatski premijer i predsjednica u jednoj osobi, i on je neupitni centar izvršne vlasti. Ministri su samo pomoćnici koji nemaju svoju političku volju – za razliku od hrvatskih ili europskih političkih modela, gdje su ministri ponekad šefovi koalicijskih stranaka ili imaju jaku bazu u nekoj regiji, pa guraju njezine interese i iz toga vuku politički kapital, američki ministri prvenstveno služe predsjedniku, koji je izravno izabran. Oni su prsti na njegovoj ruci, koji rade što se od njih traži i koje on lako može smijeniti.

Pa ipak, veliki dio aktualne američke administracije funkcionira kao da Trump uopće ne postoji. “Zapanjuje koliko se njegovi najviši dužnosnici ponašaju kao da Trump uopće nije šef izvršne vlasti. Nikad se prije nije dogodilo da nekog predsjednika tako ignoriraju ili da mu javno oponiraju njegovi dužnosnici”, kaže Jack Goldsmith, jedan od najuglednijih pravnih stručnjaka u Americi. “Tu ne govorim o birokratima iz takozvanog ‘deep statea’, nepromjenjivog administrativnog aparata. Govorim o najvišim dužnosnicima u Ministarstvu pravosuđa, u vojsci, obavještajnim službama i vanjskim poslovima – dakle o ljudima koje je Trump osobno postavio. I ne samo da ga ignoriraju ili da ga kritiziraju u privatnim razgovorima. Oni to rade javno, da ih svi čuju”, kaže Goldsmith, koji predaje pravo na Harvardu i radi kao istraživač na Stanfordu, dva najuglednija američka sveučilišta.

Trumpa se naprosto više nitko ne boji

Što se događa? Mnogi članovi administracije više su u skladu s temeljnim vrijednostima američke republike nego predsjednik, koji je u politiku pao jučer, i to s kruške. Što se on više ponaša kao ludi kralj, to oni na sebe preuzimaju više odgovornosti, pa čak i tako da mu javno oponiraju ili ga ignoriraju. To je moguće prvenstveno zato jer ga se ne boje. Strah od otkaza glavni je korektivni faktor svake administracije. Kad se već dočepa Bijele kuće, nitko ne želi da ga predsjednik otpusti – to može trajno uništiti karijeru. No, aktualnog predsjednika više se nitko ne boji.

Većini članova kabineta Trumpov otkaz ne bio kazna nego nagrada, dokaz da su nešto valjda ipak radili ispravno ako ih je smijenio. Ne sramota i kraj karijere, nego pohvala i preporuka. To ima i drugu posljedicu, koje je svjestan i Trump – što mu više ljudi ode, to je manja njegova moć da privuče nove. Zato pušta da mu javno oponiraju bez posljedica. To zauzvrat dodatno umanjuje njegovu vjerodostojnost, a njima daje krila za nove kritike. Da je riječ o obitelji iz Igre prijestolja, grb Trumpovih bila bi spirala koja vodi prema dolje.

No, svi dosad izneseni primjeri samo su anegdote koje oslikavaju nešto puno važnije – oni govore o tome kako se zrele demokracije poput američke nose s ekscesima – u ovom slučaju vrlo ekstremnim ekscesima – i kako ih na kraju od propasti spašava snaga njihove demokracije i stabilnost njihovih institucija. Svaki put kad čujete da je Trump nekoga smijenio ili da je nešto najavio a onda se to nije dogodilo, sve to nije samo odraz kaosa u Trumpovoj glavi i njegovoj Bijeloj kući, nego je odraz otpornosti američke demokracije i institucija koje ova država uspješno gradi već dva i pol stoljeća.

Amerika se s ovakvim luđaštvom u Bijeloj kući nikad dosad nije suočila, iako su njezini utemeljitelji naslućivali da bi demokratski model vlasti po svojoj prirodi jednog dana mogao dovesti na vlast populističkog demagoga. “Checks and balances”, odnosno ograničenja i uravnoteženja, upisana su zato otpočetka u američki ustav. Mnogi od tih elemenata koje su zamislili utemeljitelji prve i najdugovječnije demokracije na svijetu sad se prikazuju na djelu, u punom sjaju.

Amerika je uspješnija zbog ograničenja i balansiranja

Najmanje šest elemenata američkog političkog života jamči da Trump, koji bi se negdje drugdje uspješno pretvorio u diktatora, ovdje neće biti više od traumatičnog, ali ipak prolaznog fenomena. Dva elementa tog liberalno-demokratskog društva drže ga pod kontrolom – to su takozvani “checks” ili ograničenja – a još četiri u sustav ugrađena mehanizma, tzv. “balances” ili uravnoteženja – umanjuju štetu koju može napraviti. Kad čovjek razmišlja zašto je Amerika drukčija i u mnogočemu uspješnija, odgovor je upravo u tih ograničenjima i balansima, u angažmanu pojedinaca koji se bore ne samo za svoje nego i za svačije dobro.

U prvoj kategoriji “ograničenja” vlasti koja bi se otela kontroli najvažniji su mediji. Sve što o Trumpovim koruptivnim vezama s Rusijom danas znamo možemo zahvaliti medijima. Oni nisu samo otkrili podatke, nego su pritisnuli institucije države da se time pozabave. I za to su primjereno nagrađeni – još prije godinu-dvije o tiskanim novinama govorilo se kao o nadživljenoj vrsti koja će uskoro izumrijeti. Danas New York Times, Washington Post imaju stotine tisuća novih pretplatnika, CNN i MSNBC skupljaju rekordne gledanosti, a portali poput Voxa, Politica i Hilla određuju ritam ne samo svojih čitatelja, nego i cijele političke scene. Free Press davno nije bio tako snažan u Americi kao nakon pobjede Donalda Trumpa.

Snažni mediji i jako civilno društvo

Na svim platformama na kojima se pojavljuju, mediji su toliko vjerodostojni da mogu usmjeravati kaznene istrage. To se ne bi dogodilo da svoj posao ne rade bolje nego što je novinarska struka to ikad prije znala. Neobična je, ali potpuno točna sljedeća misao: Živimo u stvarnom zlatnom dobu novinarstva i zbog njega smo svi pametniji.

Drugi “check” je civilno društvo – organizirani građani koji protestiraju, podnose tužbe, organiziraju marševe, traže svoja prava i bune se protiv oduzimanja onoga što su dotad stekli. Bez civilnog društva u Americi i danas bi na snazi bila rasistička “zabrana ulaska u zemlju muslimanima”, bez prosvjednika u town-hallovima vjerojatno bi bio pao Obamacare, bez njih bi Charlottesvilleom marširali samo nacisti i za tu sramotu nitko u svijetu ne bi čuo. Amerika ima i snažnu tradiciju borbe za građanska prava i potrebu da se za njih i dalje bori.

Četiri elementa za raznotežu vlasti

No, tu su i četiri “balancea”, elementa ugrađena u sam sistem koji svojim djelovanjem unose ravnotežu između izvršne vlasti, u ovom slučaju neobuzdane Trumpove volje, i interesa građana kojemu i oni i Trump trebaju služiti. Prvi element koji balansira je sudska vlast. Prvi Trumpovi nasrtaji na ljudska prava s uvođenjem zabrane ulaska muslimanima iz šest država pali su zato jer su ih srušili sudovi. Ti sudovi se ne bave politikom, nego zakonom i ustavom. To je srećom u Americi preozbiljan posao da bi se loše raspoloženom predsjedniku pustilo da se iživljava nad manjinama samo zato što može. Osim toga, još uvijek postoji stvarna, i ozbiljna, nada da će sud riješiti pitanje transrodnih osoba u vojsci mimo Mattisa.

Drugi element su istražna tijela, koja djeluju nezavisno o državi, bez obzira na nervozu koju to izazivalo kod predsjednika Trumpa. Već dvije godine jedno od glavnih pitanja u američkoj javnosti je hoće li Trump (i zašto neće) objaviti svoje porezne izvještaje. Ono što se cijelo vrijeme zanemaruje (ili uzima zdravo za gotovo) jest da Trumpovi porezni izvještaji sjede na nekoj polici u Poreznoj upravi.

Činjenica da mi i danas ne znamo što u njima piše, jer država dobro funkcionira pa ih nitko ne može ukrasti i objaviti, argument je u prilog liberalno-demokratskom ustrojstvu države koja čuva nužnu privatnost pojedinca. Nitko od nas nije vidio i neće vidjeti Trumpove porezne prijave, ali istražitelji to mogu i rade to svakog dana. To sistem čini smislenim, a predsjednika nervoznim.

Trump je nesposoban, kao i ljudi koje imenuje

Treći element je opozicija. Oporba u Senatu i u Zastupničkom domu se od trenutka izbora Trumpa pokazala artikulirana i monolitna. Neobično za Demokratsku stranku, u kojoj se nitko nije gradio za lidera jer su svi očekivali da će Hillary Clinton pobijediti i baciti sjenu na barem iduće četiri, a vjerojatno i osam godina. Veliki je uspjeh to što su demokrati u glasanjima dosad i Kongresu ostali jedinstveni, posebno oko Obamacarea. To nije nužno zadano i moglo je zavšiti puno ružnije. U trenucima ovakvih kriza, opozicija se lako rasloji, bilo zbog ideologije ili zbog korupcije. Ni jedno ni drugo zasad se nije dogodilo demokratima, koji stijeg borbe protiv Trumpa i dalje drže ujedinjeno i časno.

Konačno, zadnji element koji balansira protiv pokušaja uvođenja samovolje izabranog pojedinca mogu biti ljudi s kojima on taj plan namjerava provesti. Taj se balans rijetko događa, jer je pretpostavka da su oni zainteresirani postići isti cilj kao i njihov vođa. No, u ovom slučaju i to se dogodilo. Mnogi Trumpovi suradnici – što možda najviše ohrabruje – ne žele pristati na njegove metode, nego se i dalje bore za bolje uređeno društvo od onoga koje im je njihov mentor namijenio. Upravo je ta spoznaja, saznanje da među Trumpovim pobočnicima ima ljudi poput Jima Mattisa ili H.R. McMastera, koji svoju misiju vide u tome da spriječe njegove najniže porive, daje nadu da je u zrelom društvu javni angažman često opravdan, iako ponekad, za neke pojedince, i na “krivoj strani”.

Teško je pronaći nišu u kojoj bi Donald Trump zadovoljio kriterije da postane američki predsjednik. On je nesposoban i ljudi koje imenuje su nesposobni. No, njegovu vlast ne ugrožava činjenica da su nesposobni. Ugrožava je situacija u kojoj se na njih izvrši pritisak. A taj pritisak uvijek dolazi od jednog od spomenuta dva “checka” ili jednog od četiri “balancea” – bio to pritisak medija, civilnog društva, sudstva, istrage, opozicije ili administracije. Tek u toj situaciji, u stres-testu američke demokracije, Trumpova Bijela kuća puca po šavovima.

Telegram