Vesna Šunjić: Voljela sam nekad kasno noću ili u rane jutarnje sate da prošetam ulicama Mostara onako sve od Avenije pa do Starog Mosta

Govor Vesne Šunjić, povodom promocije knjige „Mostar, moj Grad“, treće knjige satkane od kazivanja mnogobrojnih Mostaraca koji nam svojim svjedočenjem potvrđuju da je bilo i moglo bi biti drukčije nego danas.

Dame i gospode, dragi prijatelji, drugarice i drugovi a, prije svega naša mostarska rajo, dozvolite mi da vas pozdravim i da vam izrazim sreću i radost što sam opet evo danas sa vama. Napisala sam da kažem ono što mislim, da ne bih kazala ono što ne bih napisala. A sve što ne napisah, možete, ukoliko vas interesuje i da me priupitate.

Kad mi je od izdavača i urednika knjige predloženo da napišem nešto i o modi iz Mostara, kako se obično govorilo o Radnoj organizaciji  “Zlatka Vuković”, iskreno dvoumila sam se, jer Mostar je bio grad velikih privrednih giganata, velikih brojki i velikih dostignuća, izuzetnih i pregalaca i vizionara i mislila sam, šta bi moda trebalo tu da traži. Neka prostora što više za njih i o njima!

A, onda prisjećajući se moje prve posjete Mostaru 1988 g., skoro punih deset godina nakon mog odlaska na službovanje u Moskvu, izronile su sve one opustošene, razrušene ulice, zgrade, tužna lica mojih sugrađana još tužnijih sudbina. Susret s prvim proizvodnim prostorijama “Zlatke Vuković” iz kojih kroz ogromne otvore umjesto zvuka mašina i smijeha mladih radnica bujaju biljke divljake, kako tada tako i danas, promijenio je moju odluku. Treba ostaviti traga, jer ne mjeri se sve ni tonama, ni milijardama, nego i pregalaštvom, entuzijazmom, hrabrosti da sa novim idejama osvajaju novi prostori. Prelistavajući sve što je tada pisano o modi iz Mostara na prostorima bivše nam zajedničke velike države, a poslije i nerijetko, pa i danas se pojavi u sredstvima informisanja ovih nastalih državica, pomislila sam da ipak treba pisati, jer kako reče Niče – „Da budućnost pripada samo onima, koji se najdalje sjećaju prošlosti“.

Ideja o stvaranju jedne organizacije kroz koju bi trebalo da se valorizuje tradicija našeg kraja u vezenju, pletenju i drugim rukotvorinama, a sve s namjerom da se nezaposlenim ženama – domaćicama već u poodmakloj starosnoj dobi omogući neka zarada, krenula je od Konferencije za društvenu aktivnost žena, odnosno Mide Šabanac, koja je sve svoje ratne zasluge sa Neretve i Sutjeske ostavila iza sebe. I krenula u nove radne pobjede. Premda filozofija ne priznaje slučajnost, ipak ne znam kako drugačije objasniti, nego da sam slučajno bila dio tih programa, prihvatila se posla i od jedne radnice, jedne posuđene šivaće mašine, stola i stolice i u toku 17 godina vlastitim sredstvima sagrađene su tri fabrike, sa petsto uposlenih uglavnom polukvalifikovanih radnika, velikim nagradama za uspjehe na uzburkanom modnom poprištu, sa izvozom i na istok i na zapad. To je bilo ukratko, a sve ostalo je u knjizi.

A ono o čemu nisam pisala, jer tema je bila strogo određena, a to je u svojoj knjizi “Laku noć grade” pitajući se.. kako se sjeća Mostara, Marsela kratko i najbolje odgovorila. NIKAKO.

U tom njenom kratkom monologu satkana je, ne samo njena tuga, bol, patnja, ljubav prema gradu kojeg nespremni ne odbranismo, nego svih nas! A najviše prezir prema brđanskom ološu, koji ga je brutalno uništi napajan osvetničkom mržnjom prema gradu i najvišim vrijednostima civilizacije.

U egzilu, bježeći od savremenih Huna, opsjednutih rušitelja gradova, veliki graditelj našeg partizanskog groblja Bogdan Bogdanović bolno je doživio rušenje Starog mosta, remek djela još većeg neimara, nekad najljepšeg i najsmjelijeg mosta na svijetu. Sjećam se, da sam jednog davnog dana zajedno sa tadašnjim našim predsjednikom bila na prijemu kod njega u Skupštini grada, a povodom jedne moje veoma hvaljene reportaže o Mostaru,a posebno o partizanskom groblju, objavljenoj u ženskom modnom časopisu Bazar. I tada me je upitao, da li sam slušala kako kamen pjeva… svaki pjeva svoju pjesmu. Svaki odzvanja kao muzički instrument. Granit piskuta,kamen je najmuzikalniji, a mramor mecosopran. Iako, izuzetno težak poduhvat obavljao bez zamora, obuzet jedinom željom da će svoju radost izgradnjom ove nekropole pokloniti ”novim prijateljima, čija su imena i muslimanska i srpska i hrvatska uklesana na kamenim cvjetovima. I sretan je što je udovoljio željama porodica da im položaj bude takav da gledaju i prema Starom mostu, centru grada i planini Velež.

Da i dalje čuvaju Mostar. O prošlosti, upravo zbog njih treba da pišemo, jer oni odbraniše nas, a sad je red na nama živima a posebno novim generacijama da se suprotstave novoj pošasti fabrikovanja prošlosti, raspirivanju međunacionalnih mržnji i podjela, stvaranju atmosfere straha, nagovještajima novih ratnih sukoba, a sve u cilju zaštite napljačkanog bogatstva i svojih feuda.

Ujedno treba biti i oprezno i izbjeći zamke idealiziranja iste, jer s pravom se postavlja pitanje otkud onda dođoše ovi, koji tako zdušno ubrzo prihvatiše najbrutalnije lice neoliberalnih odnosa čija su sva moralna načela ukratko sažeta u najtipičnijoj izreci.. ko je jamio, jamio je! Živjeli su među nama, radili su s nama, čak veliki broj njih i na visokim društvenim funkcijama. Jer, kako reče naš nobelovac Ivo Andrić.. oduvjek i svuda je tako, da se sitni bezimeni ljudi penju na leševima onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih.

Voljela sam nekad kasno noću ili u rane jutarnje sate da prošetam ulicama Mostara onako sve od Avenije pa do Starog mosta. Arhitektonski ujednačen u harmoniji sa sobom i okolinom, grad bez kičeraja, okupan, čistih ulica sve procvjetalo, napajala se duša i ljepotom i mirisom i nije ni čudo što je onda progovaralo i ostavilo tragove u svim našim odnosima i stvaralaštvu: od umjetnosti, kulture, sporta, privrede a, posebno sużivota. U takvom okruženju stvarali su se uslovi da se Mostar i, ako se po standardnim mjerilima brojao malim, uvrstio se među najreprezentativnije gradove. Po svjedočenju Tvrtka Šulentića, tadašnjeg potpredsjednika turističkog saveza BiH, kad je ambasador Brazila u Beogradu organizirao veliki prijem povodom dodijele priznanja najljepšem gradu Jugoslavije a, i do kraja ne izrekavši prema njemu je krenuo… dubrovačkih’ gospar’a – on je onda dodao: “Oprostite, to je ipak Mostar”.

Neki dan, prvi put poslije 30 g. prošetah opet, ništa ne prepoznah, toliko kiča ne viđoh ni u najzabačenijim periferijama megapolisa, gdje preživljava svjetska sirotinja. Po koje novo zdanje možda i odgovara novim standardima i svjedoče usponu nove klase s punim džepovima, a lišena svake ljudske mjere i empatije prema gradu kojim upravlja. I upravo zato su ove knjige brane protiv zaborava, protiv apatije, melanholije i hrane nas i daju nam novu snagu da ne dozvolimo da nam se ne oduzme grad, jer bilo je i moglo je biti drukčije. I dok posljednji građanin Mostara gdje bio, ne bio, ga bude nosio u svom srcu, Mostar će živjeti. I vjerujem da će opet jednom zvuci kamenih spavača preko Neretve dopirati i do Sutine.

Vesna Šunjić