U ovim krajevima nema ništa slađe od mržnje

Dugoočekivani film Rajka Grlića “Ustav Republike Hrvatske”, koji je nedavno dobio Gran pri Amerika na filmskom festivalu u Montrealu, dolazi u domaće bioskope. Satirična crna komedija u duhu prethodnih Grlićevih filmova govori o četvoro ljudi koji žive u istoj zgradi i zaziru jedni od drugih jer se razlikuju po imovinskom statusu, seksualnim navikama, nacionalnosti i veri. Verovatno nikada ne bi međusobno prozborili da ih nesreća na to nije naterala i učinila međusobno zavisnim.

Razgovor vodila Marija Krtinić

U ovoj ljubavnoj priči o mržnji, predrasudama i netrpeljivosti igraju Nebojša Glogovac, Ksenija Marinković, Dejan Aćimović i Božidar Smiljanić, a scenario filma potpisuje Ante Tomić zajedno sa Rajkom Grlićem. Na redovnom bioskopskom repertoaru širom Srbije film će se naći od 20. oktobra. U razgovoru za Danas reditelj filmova “U raljama života”, “Bravo maestro”, “Samo jednom se ljubi”… govori o ubojitoj moći komedije, politici na filmu i politici u životu.

Izjavili ste da pravite komedije jer je u današnjem vremenu to najbolji način da se komunicira s ljudima. Sa kakvim ljudima komunicirate kroz “Ustav Republike Hrvatske” i šta želite da im kažete?

Da, komedije najjednostavnije komuniciraju s publikom, pogotovo s onom kojoj je dosta date joj stvarnosti. Ali komedije mogu biti i vrlo ubojite. Vlast obično ne zna šta bi s njima. To sam naučio još davno. Ljubavnu dramu “Samo jednom se ljubi” olako su zabranili. S komedijom “U raljama života”, koja je po meni bila politički ubojitija, nisu znali šta bi. Nisu znali gdje da je uhvate, kako da je zapakiraju, zaustave. No “Ustav Republike Hrvatske” nije ni komedija ni drama. To je priča, ne uvijek najugodnija, koja se gleda s osmijehom i pokojom suzom. Namjenjena je svima koji se mogu nasmijati i pustiti suzu. Ukratko: priča puna emotivnih zamki.

Vaši junaci su – gej, Srbin i žena. Nije prvi put da prikazujete ljude koji su u manjini. Zašto vas takvi likovi intrigiraju?

Zato jer oni u većini, oni “čisti”, po nacionalnosti, vjeri, spolnosti itd. ne trebaju pričače. Oni sami o sebi toliko pričaju, toliko su si važni da je šteta na njih gubiti vrijeme. Oni u manjini, oni koji uvijek imaju neku malu kuglu u želucu, koji moraju zbog toga kako su rođeni vječno paziti, puno su zanimljiviji. Imam dojam da su im pričači potrebniji.

Vaši junaci zbližuju se čitajući Ustav, i otkrivajući stvari koje su im zakonom zagarantovane. Šta sve to stoji u Ustavu što smo možda zaboravili, a možda nismo ni znali? Šta ste vi otkrili čitajući ga?

Čitajući Ustav čovjek otkriva da je ta knjiga tako tvrdog imena zapravo jedna vrlo nježna, gotovo lirski tolerantna knjiga puna razumijevanja i dobrih namjera. Da ljudi po njoj žive, to bi bio beskonačno sretni Disneyland u kome vlada vječno proljeće i u kome ptice ne prestaju pjevati. Svjesni toga, mi nismo krenuli pokazati da to što piše i to što se živi nije u pretjeranom sinhronitetu. Za to bi nam bila dovoljna i dvominutna televizijska reportaža. Nas je puno više zanimalo zašto ljudi žive kako žive i šta se to u njihovom životu dogodilo da ih je tako grubo rastavilo od ideala knjige koja bi trebala biti vrhovni zakon njihove zajednice.

Film nosi podnaslov – Ljubavna priča o mržnji. Zašto volimo da mrzimo?

U ovim krajevima nema ništa slađe od mržnje. Ona političarima donosi vlast a malom čovjeku liječi sve moguće frustracije koje nepravedni život na njega nanosi.

Izjavili ste u jednom intervjuu da je istorija zbir individualnih mitologija. Da li mržnja nužno proizilazi iz našeg ličnog tumačenja?

Da, tako nekako. Za sada još uvijek ljudi pišu historiju. A oni su kao što znamo i smrtni i često lako pokvarljivi. Pogotovo povijesničari. Svaka ih vlast može nagovoriti na svoju verziju svoje mitologije. Pomoću toga je uostalom i podignut naš zadnji rat.

Za “Čarugu” su govorili da je četnički film. Kakav generalno odnos imate prema reakcijama koje izazivaju vaši filmovi?

Da, “Čarugu” su takvim proglasili u ranim devedesetima da bi deset godina kasnije službeno postao prvi film nove države. Filmovi se ne mijenjaju. Mijenja se odnos prema njima. A što se reakcija tiče, a one političke su dosta česte u mom slučaju, pokušavam ih gledati sa odstupom – što racionalnije mogu. Sve ostalo bilo bi enormno trošenje i vremena i energije.

Da li vas sa Ante Tomićem (sa kojim potpisujete scenarije i za filmove “Karaula”, “Neka ostane među nama”) povezuje i to što uvek ima onih kojima vaša dela smetaju? Zašto volite da radite sa tim piscem?

Zato jer nas, i nakon punih dvanaest godina, zajednički rad još uvijek zabavlja. A pisanje scenarija, pogotovo u obliku u kojem mi to radimo, desetak ruku za svaki film, nije jednostavan posao. Sliči rudarstvu. I kada u tom teškom poslu nađete zabavu, kada se radeći na tome možete smijati i veseliti, onda je to to. Mi smo naime toliko različiti da još uvijek jedan drugoga veselimo.

Smatrate da je ovde svaki film politički hteo to autor ili ne. Šta ga to uvek čini političkim?

Ovdje je sve “političko”. I kruh koji kupujete u obližnjem dućanu. I taj dućan je neko dobio uz pomoć nekog političara. Male smo zemlje, politika se uvukla u sve; od stola do postelje, da o ekranima u koje buljimo i ne govorim. Prostor je jednostavno zagađen politikom i političarima. Uspjeli su se nametnuti kao osnovna poluga, kao srce i duša društva. Strašno, pogotovo kada ih malo bolje pogledate i pažljivije poslušate.

Kako gledate na aktuelnu političku situaciju u Hrvatskoj, i generalno na Balkanu, budući da nam se životi manje-više preslikavaju sa obe strane granica?

U Hrvatskoj je zadnja godina bila godina koju su, da parafraziram Pekića, pojeli ekstremno desni skakavci. No ta je politika na kraju pojela sama sebe. Kako to obično i biva sa ekstremnom desnicom, uhvatili su ih s rukama u tuđem pekmezu. I to do lakta tako da su na kraju sami sebe srušili. Nedavno su bili novi izbori i ljudi su izabrali istu kombinaciju. No poučeni iskustvom sada to izgleda mnogo uglađenije, pristojnije. Nose se bolja odijela i puno se kultiviranije govori. Da li će ta vanjska šminka nešto promijeniti i unutar samog života tek treba vidjeti. I treba se nadati.

Nagrada u Montrealu pokazuje da tema filma “Ustav Republike Hrvatske” nije vezana samo za ova naša područja, te da ta netrpeljivost prema različitim ljudima nije samo naša…

Neko iskustvo me uči da film može komunicirati u drugim svjetovima i kulturama samo ako je lokalan i do kraja uronjen u stvaran mentalitet, miris i boju njegovih junaka. Svako koketiranje, prilagođavanje i pokušaj da se pojednostavljenjem dopadneš tamo nekom u Hongkongu, manje-više uvijek završava dosta tužno.

Poslednjih dvadesetak godina živite na relaciji Hrvatska-SAD. Kako vam generalno odgovara život u Americi?

Sa stidom priznajem da mi jako odgovara.

Populistički nacionalizam plodan u našim krajevima primenljiv je i na aktuelnu trku za američkog predsednika. Kako vi gledate na taj proces? Kakav je vaš stav o Donaldu Trampu i Hilari Klinton?

Donald Trump je napuhani trgovac koji uz veliku halabuku, poput onih koji su to nekada radili na Divljem zapadu, prodaje vodicu koja će vas učiniti besmrtnima. To u Americi zovu: Dog & Pony show. A oni koji od njega kupuju tu vodicu, a njih nije mali broj, manje-više su regrutirani iz družbe koja se nikada nije pomirila s činjenicom da im je crnac predsjednik. S druge strane Hillary Clinton odiše mirisom klasičnog političara, a to teško budi entuzijazam. Ali mislim, ili barem želim vjerovati u to, da je Amerika prepametna zemlja da bi si dozvolila Trumpa.

U SAD radite kao profesor. Vi ste neko ko smatra da reditelj samo pomaže da se priča lakše i bolje artikuliše. Da li tome učite i svoje studente?

Lijepo bi bilo kada bi se režija mogla svesti samo na pomoć ali da, učim ih da budu pošteni prema priči, da odole modama i trendovima i da svaku priču režiraju onako kako priča traži da bude režirana a ne kako je režiser smislio da ju režira.

U žiriju u Montrealu bio je vaš kolega iz klase Goran Marković. Kako danas gledate na “prašku školu” i nove filmove koje ta generacija pravi?

Da, Goran je bio u žiriju Montreala i vrlo sam mu zahvalan na nagradi koju mi je, koliko sam čuo, jednoglasno dao sa svojim kolegama. A što se naših filmova tiče: mislim da mi časno odlazimo, polagano i s nekim dostojanstvom. A to je najviše što se u našim godinama možemo priuštiti.

Osnivač ste jednog od najinteresantnijih filmskih festivala u regionu – Motovuna, koji je ove godine obeležio 19 godina postojanja.

Motovun je bio izmišljen da “kvari mladež” i mislim da je u toj nakani uspio. Kao vanbračno dijete hrvatske kinematografije nije na nju imao direktan utjecaj ali svakako je imao onaj indirektan. Ona je devedesetih zaudarala po slizanosti s vlašću i onome što je vlast narodu željela poručiti. I od onda se počela, i to dosta dobro, mijenjati nabolje. Političkim rječnikom rečeno: Motovun je doprinio demokratizaciji hrvatske kinematografije. A što se novih filmova s ovih prostora tiče, moram sa stidom priznati da sam, nakon što sam otišao u “motovunsku zasluženu mirovinu”, prestao tako revnosno gledati sve što se ovdje radi.

Pre nego što ste počeli rad na filmu “Ustav Republike Hrvatske” sa Antom Tomićem, trebalo je da ekranizujete jedan njegov bestseler. Iako se očekuje da film bude siguran regionalni hit, projekat je i dalje na čekanju. Hoće li “Čudo u Poskokovoj Dragi” ikada biti snimljeno?

Ante i ja živimo u nadi da hoće. Čini mi se da bi to bila idealna mini TV serija za neku normalnu televiziju koja brine o svojim gledaocima. Ali takvu, kao što znate, nije baš lako pronaći.

Danas

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here