Strah vlasti od buđenja opozicije

Da nisam poslom u Beču, SNSD bi večeras organizovao skup u dvorani Borik, pa da vidi opozicija šta je plenum i podrška, poručio je predsjednik Republike Srpske i lider SNSD-a Milorad Dodik. I tu tvrdnju ne možemo osporiti.

Piše: Gordana Katana

Jer po partijskoj naredbi, na plenum bi pohitali ini Vladini činovnici, radnici pošta, šuma, vodovoda, uhljebi inih javnih institucija… Pohitali bi i oni koji u SNSD-u čekaju šansu da budu primijećeni ne bi li postali dio sistema koji komotno živi na jaslama vlasti i grbači građana. No, Dodik je te večeri, 25. septembra, bio “poslom” u Beču. A bez njega SNSD plenum nije kadar organizirati. Jer on je SNSD, pa klicati Nikoli Špiriću, Staši Košarcu, Radovanu Viškoviću, drži Dodik, nije primjereno.

Lideri Saveza za promjene u banjalučku sportsku dvoranu nisu pohitali. Odlučili su se da prvu “skupštinu naroda” održe u Banskom dvoru i kažu da su odzivom građana zadovoljni. Istina, na skupu su pričali samo oni, pa je sve više ličilo na predizborni miting, ali početnu grešku, tvrde, kane ispraviti već naredne sedmice na Palama. Kada će građani imati priliku da njima kažu šta misle o stanju u Republici Srpskoj. A ako je suditi po komentarima Banjalučana s kojima smo razgovarali, primjedbi na način na koji vlast vlada imaju napretek. I ono što je zanimljivo, uz nezadovoljstvo ekonomsko-socijalnim stanjem, sve više se upravo govori o političkoj dimenziji ponašanja SNSD-a i njegovih koalicionih partnera. Pa se tako jedan od naših sugovornika prisjetio i da je ta vlast, kako je kazao, “iz Skupštine onomad predsjednicu Saveza sindikata Ranku Mišić izbacila kao vreću”. A zasmetalo im je i prisustvo policije u Narodnoj skupštini na posljednjoj sjednici, pa se pitaju u kakvom društvu živimo kada naoružana bojevom municijom policija izabranim predstavnicima naroda brani da djeluju. Koliko je istinsko, još uvijek tinjajuće, nezadovoljstvo građana, teško je procijeniti. No opozicija, koja se konačno trgnula iz letargije, ima šansu da ga kapitalizira i sada je samo do njih da povlače prave poteze. Jer bez građana kao saveznika teško da do promjene vlasti u Republici Srpskoj može doći.

A gubitka vlasti, vlast se u ovom bosanskohercegovačkom entitetu itekako boji. Naprosto jer se dvanaest godina suverene kontrole, prije svega nad novčanim tokovima i javnim resursima, malo kome ne bi osladilo. Ostati bez toliko benefita, značilo bi težak udarac. No tu je i strah. Strah od svega što će nakon njih izaći navidjelo. Od ogromne prezaduženosti, pljačke javnih resursa, nepotizma. Za koje će, ma koliko skeptični bili, neko kad-tad morati položiti račune. I taj strah najbolje su sami iskazali kada su, koristeći silu parlamentarne većine, sa dnevnog reda sjednice Narodne skupštine skinuli izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora o izvršenju budžeta za 2016. godinu. I prije toga učinili sve kako bi iznudili ostavku glavnog revizora Duška Šnjegote, ne bi li na taj način i izvještaj na kojem njegov potpis stoji diskreditovali u očima javnosti. No sa ili bez Šnjegote brojevi su neumoljivi i pokazuju da je Vlada RS-a od javnosti skrila deficit od 130 miliona maraka. Zbog tih i takvih stvari i pored silne osionosti biće da se pojedinci iz vlasti ne osjećaju više tako komotno ni u svojoj koži ni u foteljama za koje se tako ogorčeno bore. Pa stoga sve koji javno iskazuju nezadovoljstvo njihovim (ne)činjenjem optužuju za izdaju, pokušaj destabilizacije RS-a, nemire na banjalučkim ulicama kakvi su bili u Sarajevu 2014. godine. I spominjanje tog Sarajeva strah je od događanja naroda koji pokušavaju svim snagama preduprijediti.

Vlast u RS-u stoga jeste vlast resentimana, paradoksalna pojava koja je još duboko uvjerena da na takvom stavu može opstati. Jer je do sada i počivala i opstajala optuživanjem spoljašnjeg svijeta za naše nevolje, uskraćenost, siromaštvo, nezaposlenost… Budući da manjkavosti više ne pronalazi u sebi, vlast resentimana nema potrebe da prevladava svoje nedostatke, da se mijenja, da radi na pozitivnim promjenama. Naprotiv, svoju vrijednost ona utvrđuje tako što se nemilosrdno i kontinuirano žigoše sve aktere koje je prethodno poistovjetila sa svojim promašajima.

Opozicija je konačno to prepoznala. I iz pozicije nekog ko se stalno brani krenula u kontranapad, u razobličavanje vlasti koja stalno u izmišljanju fantomskih neprijatelja traži opravdanje za vlastite promašaje. Sad samo ostaje da vidimo da li je kadra da u tome i istraje.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here