Slovenci u šoping turama dolaze na Arizonu

Baš kao u pjesmi, tržnica Arizona rođena je u blatu. Na livadi koja je bila ničija zemlja i dijelila do jučer zaraćene strane rodila se ideja otvaranja tržnice koja je, u osjetljivim poratnim danima, trebala povezati ljude iz tri nekad zavađena naroda.

Zamisao pripada tadašnjim mirovnim snagama UN-a, a odabrali su nekadašnju ratnu zonu, uz cestu koja povezuje Orašje i Tuzlu.

Piše: Mladen Obrenović

Prvo je to bila stočna tržnica, pa su počeli nicati privremeni objekti u kojima se prodavalo doslovno sve. Mnogi koji pamte Arizonu iz tih vremena, sjetit će se prašine koju je u kišnim danima zamjenjivalo blato, no šarma tržnici nikad nije manjkalo. Nudilo se u drugoj polovici ’90-ih na Arizoni dosta toga, što su prepoznali i „lovci u mutnom“, pa je počeo cvjetati ilegalan posao, šverc svime i svačime, ali i prostitucija.

„Nalazilo se tamo više od 2.300 improvizovanih poslovnih objekata na neuređenom prostoru, bez ikakvih higijenskih, sanitarnih i drugih uslova. Ipak, biznis je cvjetao. Formiranjem prijelazne vlade, a to je bilo 2000. godine, tadašnji je supervizor za Brčko zauzeo stav – ili da se tržnica ukine ili da se uredi. I tada sam bio u vladi, pa smo napravili program uređenja tržnice“, podsjeća Ismet Dedeić, predstojnik Odjela za prostorno planiranje i imovinsko-pravne odnose u Distriktu Brčko.

Uslijedila je urbanizacija prostora, izgradnja novih poslovnih prostora, rješavanje infrastrukture, a prije svega pronalazak investitora koji će sve to izgraditi. Raspisan je javni natječaj na kojem je jedna bh. tvrtka u kooperaciji s talijanskim partnerom napravila reprezentativne objekte – više od 450 poslovnih prostora na 280.000 četvornih metara sa svim pripadajućim sadržajima. Posao je završen 2004. godine i bio je vrijedan desetke milijuna eura.

„Prije uređenja bilo je prijavljeno svega 60 radnika, a prosječni porez godišnje je iznosio 70.000 maraka. Nakon izgradnje objekata prijavljeno je 4.500 radnika, za koje se plaćalo penzijsko i invalidsko osiguranje, te smo ostvarivali godišnji porez od prosječno 18 miliona maraka. To je najbolji pokazatelj opravdanosti uređenja tržnice“, navodi Dedeić.

Prodaju doslovno sve – od igle do štednjaka

Sve ono što je prodavano u „sklepanim“ barakama preselilo se u sređene prostore, a cijene proizvoda se nisu promijenile. Ako je i bilo poskupljenja, opet je to bilo mnogo jeftinije nego u nekoj radnji bilo gdje u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji. Upravo su cijene bile ključni razlog dolaska na Arizonu – kako nekad, tako i danas.

Nisu se prodavali samo odjeća i obuća, već doslovno sve za kuću – od igle do štednjaka na drva. Scene u kojima su se kolone na ulasku u tržnicu protezale kilometrima na jednu i drugu stranu duž ceste Orašje – Tuzla bile su vrlo česte, pogotovo vikendom.

I onda je došla svjetska ekonomska kriza koja se odrazila i na kupovnu moć stanovništva, a time i na prodaju na Arizoni.

„Oslabilo je zanimanje kupaca, došlo je do poteškoća u poslovanju svih, pogotovo pojedinačnih vlasnika objekata. Do te 2008. godine bio je dosta solidan promet, ali nakon toga neki nisu mogli izdržati ni konkurenciju, ni krizu, pogotovo firme koje su držala fizička lica, pa su odustali od posla. Iako smo uspjeli da zaustavimo taj trend pada prije dvije godine, prošle godine nas je pogodila poplava. Nismo poplavljeni, ali je to bila indirektna šteta jer je pogođen velik broj kupaca. Opet vjerujem da ova godina može biti bolja“, uvjeren je Ivica Santovac, direktor tržnice Arizona.

U svojim optimističnim tvrdnjama i dalje se nada kupcima iz BiH, ali i onima iz Hrvatske i Srbije, pa i iz Slovenije i Crne Gore. Zanimljivo je da su slovenski kupci vrlo česti gosti na Arizoni, jer tamošnje turističke agencije organiziraju shoping ture upravo na sjever Bosne. Dodatna im je olakšica, uz niske cijene, i činjenica da im mjenjačnice nisu potrebne, jer se trguje su svim valutama – markama, eurima, kunama, dinarima.

Svjestan je i velikog broja praznih prostora, što je posljedica činjenice da su pojedini vlasnici objekata jednostavno pokleknuli pred krizom. Za druge kaže da su kupili prostor, računajući da će ga moći dobro unovčiti iznajmljivanjem, ali im se računica „pokvarila“. „Iako se sve to smanjilo za nekih 500 firmica, a nekad ih je bilo najmanje 3.000 pojedinačnih, opstanak tržnice nije upitan“, tvrdi Santovac.

Interes imaju svi

Kupaca u vrijeme posjeta Al Jazeerine ekipe na tržnici Arizona baš i nije bilo. I oni koji su došli činilo se da su navratili tek da se sakriju od kiše. Raspitivali su se za cijene odjeće, tražili plovke ili udice, kupovali bižuteriju, pokušali sniziti ionako niske cijene. Sve je nekako bilo prazno i hladno, a trgovci su, samo da „ubiju dan“, prelistavali novine i čitali preostale tekstove ili gledali u mobitel. Roba je bila uredno izložena, čekajući one koji će možda i doći.

„Niste baš izabrali dobar dan za dolazak. I radni je dan, pa još i ova kiša… Januar i februar su takvi – niko baš i ne dolazi, slabo šta prodamo, neki su uzeli godišnji odmor i zaključali radnju. Sve će uskoro biti drugačije – čim se približi Uskrs“, priča Dušan, jedan od rijetkih trgovaca na najvećoj tržnici na prostoru bivše Jugoslavije.

Slabo mu je tog dana tko ušao u radnju, ali u njegovim riječima nema očajavanja. Malo je hladno, priznaje, ali se dobro utoplio. Kaže i da mu nekad dobro dođe „malo da ohane od svega“, jer će uskoro, s prvim toplijim danima, doći i kupci.

„To je nepisano pravilo da od polovine marta, pa se do iza Nove godine ovdje ima ljudi. Traže i kupuju, cjenkaju se, dolaze i odlaze. Uvijek imaju neki razlog da dođu – ili traže lakšu odjeću, ili nešto za ljeto, pa djeci za školu, onda pred Božić i sve tako“, dodaje.

Povezala ljude

Trgovci su svjesni i da, po broju zaposlenih, rade u jednom od najvećih poduzeća u BiH. Iako se sjećaju nekih boljih vremena, pomirili su se i s onim što danas mogu utržiti.

„Sve dok nas vidite ovdje, znači da možemo. Platimo obaveze koje imamo, uredni smo kod plaćanja doprinosa i još nam i ostane. Kad se sve na kraju godine zbroji, budemo u pozitivi“, priznaje Amira, prodavačica jeansa.

I njezin kolega Nedžad kaže kako se može živjeti od Arizone. „Nije to kao nekad, ali kad imate posao, neku sigurnu platu, pa to donesete kući – svima dobro“, navodi.

„Kriza se osjeti, nije da se ne osjeti, i to se ovdje vidi. Ali kad taj jedan mjesec tokom godine i promašite, pa ne bude baš dobro, nije to tako strašno. U ovako teškim vremenima, nesređenom sustavu i državi, kad se zaradi plaća ili dvije, a netko zaradi i puno više jer sve ovisi što radi – dobro je“, ukazuje Vitomir Mendeš, stanovnik obližnjeg sela Dubrave.

„Da su gužve kao nekad, normalno da nisu, i sve se to osjeti, ali i ja, i svi trgovci će vam reći da nije ni sve tako loše. Ne kukamo, baš kao ni stanovnici mog i drugih sela. Ili prodaju nešto na zelenoj tržnici, ili iznajme neki prostor za smještaj robe, čak i za stanovanje prodavača iz svih krajeva bivše države, pa svatko nađe svoj interes“, dodaje Mendeš.

I na kraju, u tom traženju interesa zanimljivo je da se nikad, u skoro dva desetljeća postojanja tržnice Arizone, nije dogodio ni najmanji incident na nacionalnoj osnovi. Potvrdit će to svi.

„Na tom prostoru rade ljudi svih vjera i nacija, boja i rasa, i nikada se nije desio nikakav incident što znači da su tamo ljudi vezani za posao, a ne za politiku. Oni se vrlo dobro slažu, posuđuju novac jedni drugima, ali nikad niko nikoga za ništa nije optužio, niti je bilo ijedne svađe. Definitivno je postignut puni smisao postojanja Arizone“, zaključuje Ismet Dedeić.

Al Jazeera