Škiljan i Katul

Prevođenje je drugi po starosti zanat na svijetu. Bez njega, na mnogim mjestima na svijetu ne bi bio moguć ni onaj prvi po starosti zanat na svijetu. Dubravko Škiljan je smatrao da sam ovo kazao ja, to jest da su to moje misli. Nisu, Dubravko, moje, pročitao sam to negdje. E kad mi kažeš gdje si pročitao, ima da te oslobodim autorstva, što mi, naravno, neće biti baš drago.

Piše: Sinan Gudžević

Ja ne znam gdje sam to čuo, gdje pročitao, ne znam, ne znam, ne znam. Ni deset godina nakon što je Dubravko otišao s ovoga svijeta, ne znam. A negdje to jesam pročitao. Onu prvu rečenicu, sto posto. Onu drugu sam, možda (možda?) dodao sam. Ali druga nije važna, važna je prva. Važna kao poante, kao argutia, kao gracianovska agudeza, kao freudovski Witz, i to pa to i sve to, ali moja nije. Da je moja, ne bih se ne samo libio da to priznam, već ne bih bio lijen i da se time hvalim.

Ne znam kad, ali znam kojim povodom sam tu rečenicu Dubravku kazao. On je prevodio Herodotovu Historiju, pa mi je poslao svoju verziju druge knjige. I u njoj je stajalo da su u Egiptu prevodioci (to jest tumači) bili jedan od staleža plemstva, uz svećenike, ratnike, pastire, svinjare, trgovce i lađare. Poslije toga smo se, za jedne šetnje po Savskom nasipu, te riječi sjetili kad smo razgovarali da je Plinije u šestoj knjizi Naturalis historia zapisao kako su Rimljani poslali 130 tumača u kavkaske krajeve, e da bi mogli voditi poslove sa trista naroda, koji svaki govori drukčijim jezikom. Pa smo, malo šaleći se, a malo ne šaleći se, zaključili da je već od Herodota do Plinija došlo do značajnog propadanja ugleda prevodilačkog staleža, a možda i do propadanja samog umijeća. Tu smo u dokaz uzeli primjer knjige humaniste Juana Luisa Vivesa o razlozima što propadanju umjetnosti i umijeća, te u činjenici da u toj velikoj raspravi ne spominje ars translandi et interpretandi, zaključili da je od Vivesa naovamo prevođenje možda i dobilo na cijeni, ali da je zanimanje prevodilac pastorče knjižne proizvodnje. To su uglavnom bila naša žalopojna nabrajanja, koja su služila da malo zasmijavamo, a i da ismijavamo sami sebe. Jednom smo, tako nabrajajući, zaključili da je prevođenje književnih tekstova uglavnom suvišan posao. Trud velik, zarada mala, a prevođenjem se pomaže ne samo onima koji ne znaju, već i onima koji neće da uče strane jezike. Dobro, i to smo zaključili, bez prevođenja ne bila moguća svjetska književnost, ali sve u svemu, prevodilac ispisuje ono što razumije i bez ispisivanja. Radi, dakle, suvišan posao. Suštinska korist od toga posla može biti samo lična, to jest prevodiočeva i to ondje gdje on iz drugog jezika prenosi, recimo, neki pjesnički oblik koji ne postoji u njegovu jeziku. Sam prevodilac može biti posve neosjetljiv za ono što svijet zove društveno korisnim radom. Sve smo to ponekad tako znali nabrajati.

Hoću da sačuvam od zaborava i našu raspravu o prevođenju jedne Katulove pjesme. To je bilo jedne subote prije podne, blizu Save, kod Mladosti, u kafiću Loptica. Pjesma u Katulovu opusu ima broj 75, i komentatori je smatraju epigramom.
Huc est mens deducta tua, mea Lesbia, culpa

atque ita se officio perdidit ipsa suo,
iam nec bene velle queat tibi, si optuma fias,

nec desistere amare, omnia si facias.

Ovu je pjesmu Škiljan preveo ovako:
Tvojom sam krivnjom, Lezbijo, sasvim izgubio pamet

Dokraja ȕništī nju odanost moja i žar:
Ne bih te mogao voljeti da si i potpuno čedna;

Baš da učiniš sve, žudjet ću ì dalje ja.

Taj je prevod izišao godine 1979, u dvojezično priređenoj knjizi Katulovih pjesama. Knjiga je bila prva u novoosnovanoj biblioteci Latina et Graeca. Urednici Darko Novaković, Damir Salopek, Zlatko Šešelj i Dubravko Škiljan, likovna oprema Alfred Pal, izdavač Studentska naklada Liber Zagreb. To je bio prvi, i do danas ostao jedini, prevod Katulove cjelokupne ostavštine na srpskohrvatskom govornom području. Izlazak te knjige tada je bio važan kulturni događaj, danas ne znamo bi li današnji pametari to smatrali važnim. Ja sam Katulovu 75. pjesmu smatrao ljubavnom, a Dubravko je bio oprezniji, nazvao ju je anamnezom nesretnog pjesnika koji strada od ljubavi. Primjer za ljubav kao bolest! Kao prevodilac brojnih ljubavnih epigrama iz pete knjige Palatinske antologije, pa kao semantičar, Škiljan je bio kompetentan za ljubavne dijagnoze. Pogledaj, upozorio me je, to je zapravo žalba pjesnika, poput ovih naših tužakanja na prevodilačku sudbinu, samo što se Katul žali cijelom svijetu na svoju nemoguću Lezbiju, a nas dvojica se žalimo jedan drugome kako bismo se malo šalili. (Riječju pogledaj, izgovarajući je mekano, počinjao je Dubravko često i rečenice svoga izričitoga neslaganja.)

U ovom Katulovom žalopojnom ljubavno-stradalničkom epigramu mene zadivljuje umijeće pjesnikovo da u četiri stiha svoje mučenje dovede do izraza tako da čitaocu stvara uvjerenje da to mučenje nema kraja. Već u prvom stihu se ta muka najavljuje, direktno i još pojačano figurom po imenu hiperbaton: tua…culpa, pri čemu između ove dvije riječi u instrumentalu stoji mea Lesbia. Tua je culpa, a ti si, Lezbijo, mea! Tua i mea, stoje, kako vidimo, jedna uz drugu, čineći zajedno daktil, koji je, ako taj cijeli heksametar skandiramo, najjača stopa stiha. Cijeli taj heksametar je takav da nema nijedne elizije, sve što u njemu stoji napisano, čuje se i pri čitanju. Dominiraju vokali u-e-a. Prva polovina pentametra koji slijedi ima dvije elizije i tek u drugom daktilu pjesnik uvodi vokal o i to dvaput, skandirano jače je od dvaju i (ōfficiō). Vokal je hljeb, konsonant je maslac u hljebu, maslac bez hljeba ne podnose talijanska usta, ne podnosi ga talijansko nepce, ne podnosi ga talijanska mens, kaže Alberto Savinio. U epigramu davnoga mladića Katula iz Verone ima više hljeba nego smoka. Vokali prvoga distiha meni su uvijek davali utisak da pjesnik jeca. Dubravko mi je kazao kako je imao barem pet verzija ove pjesme, a odlučio se za ovu, zato što je pjesma ‘zapravo neprevodiva’. Kako smo se telefonom dogovorili da i ja donesem svoj prevod (i ja sam načinio više verzija) na razgovor sam došao s listom na kojem je stajalo ovo:
Pamet se, Lezbijo, tvojom, pobrkala moja krivicom

Dotle da nȅ može već posao vršiti svoj.
Više te voljeti ne zna, pa makar da najbolja budeš,

Niti odljubit se zna, makar da prozliš se još.

Treći i četvrti stih su magistralan primjer pjesničke poante. U trećem stihu, stoji da pjesnik svoju Lezbiju više ne može voljeti (bene velle) pa makar se ona prometnula u najbolju moguću (si optuma fias) a u četvrtom muka dobiva mjeru nepodnošljivosti: ali ne mogu ni prestati da te volim, pa makar da učiniš sve! To jest, da se pogoršaš dotle da više ne možeš biti gora! Kod ova dva stiha, pojačana hijazmom i popliptotonom, u kafiću Loptica uz nasip na Savi, zaključili smo da i sam jezik kažnjava prevodioce. Latinski (a tako i današnji romanski jezici) ima glagol bene velle, za ono što mi izražavamo glagolom voljeti, ali voljeti ne puteno, ne ljubavno, već voljeti više kao cijeniti, poštovati. I ima latinski jezik glagol amare, koji je glagol ljubavnog osjećanja, žudnje, žara i plama. U našem jeziku takve razlike nema jasne kao u latinskom. Kod nas se može voljeti i boja i ponedjeljak i televizijska serija, ali se može voljeti i žena, odnosno muškarac, voljeti strasno, silno, bukvalno i nepovratno. Naša razlika između voljeti i ljubiti nije ona koja je između latinskih bene velle i amare. Pa smo zaključili, opet, da su prevodioci siročad u svijetu, i zato im je zanat, i sinhronijski i dijahronijski, iza najstarijeg zanata u svijetu. Pa smo se opet smijali sebi, u tom kafiću Loptica, i rekli da mi prevođenje mrzimo, a volimo, kao Dubravkov Katul Lezbiju.
Odi et amo. Quare id faciam, fortasse requiris.

Nescio, sed fieri sentio et excrucior.
Mrzim i ljubim. Zašto je tako, možda me pitaš.

Ne znam, no tako da jest, osjećam, mučim se sav.

Novosti