S Titom protiv fašizma, ne ide!

Fotografija koju vidite snimljena u zimu 2015, kraj škole „Maršal Tito“ u Ulcinju.

Ko je zlotvor? Ko je bacio Titov portret na smeće?

Piše: Andrej Nikoalidis

Neko, ne stariji od 30 godina, neko ko ne pamti Jugoslaviju, nego tek njen raspad, naslijedio je stan od babe, doveo radnike, neke od onih koji na posao čekaju kraj ulcinjske autobuske stanice, radnike iz Albanije, recimo, da stan očiste i okreče prije nego ga da na prodaju, radnici ispod prašnjavog otomana pronašli portret, gazda, šta da radimo sa ovim, rekli, nosi to u smeće, rekao on?

Neko, brico ili kafedžija, recimo, držao taj portret decenijama u sobičku iza radnje, gdje je ponekad znao odmoriti (nigdje, nikada, nije tako dobro spavao kao u toj tamnoj, memljivoj prostoriji, zadnji put okrečenoj prije Titove smrti), držao ga sve dok ga džematlije nisu ubijedile da je Tito bio din-dušman, koji je ljudima branio da idu u džamiju, on za savjet pitao hodžu, ovaj mu rekao da se čuva lažnih idola, pa je li Tito takav, pitao on hodžu, a kakav, pitao hodža njega, pa lažan, a jašta je, pa nema mi onda druge nego skloniti sliku, pa nema?

Ili je umro djed, nosilac spomenice, pa njegov portret bacio unuk, savremeni četnik – Tita bacio, a Staljina ostavio na zidu sobe u kojoj je starac umro, jer, mislio je unuk, Staljin je naš, Tito njihov, Staljin je heroj, Tito zločinac?

S TITOM PROTIV FAŠIZMA – NE MOŽE

Ili se ključ za odgovor na naše pitanje nalazi u činjenici da Titov portret zapravo i nije bačen. Da, fotograf ga nalazi na smetljištu, ali on tu kao da je odložen, kao da je pohranjen na sigurno, da tu bude tek dok se ne nađe neko da ga udomi, ostavljen na smetljištu teška srca, sa beskrajnim kajanjem, u najvećoj muci, kao što bi majka ostavila dijete na pragu ljudi za koje misle da su dobri, da će njeno dijete posvojiti i omogućiti mu pristojan život, kakav ona nikada ne bi mogla. Iz nekog razloga – ta nismo vidoviti! – neko više nije mogao, nije smio zadržati Titov portret, ali ga je ostavio kraj kontejnera u vjeri, nadi, ljubavi da će ga uzeti i kući ponijeti neko tog portreta dostojniji od njega.

Fotografiju sam dobio od prijatelja preko vibera i ubrzo zaboravio na nju. Sve dok u hrvatskim medijima nisam naišao na nesvakidašnju inicijativu, zahtjev takoreći: da se tamošnja ljevica odrekne Tita.

Zašto bi se, svih mu Sedam sekretara SKOJ-a, ljevica odrekla jednog od najvećih svojih sinova, mora da se pitate? Zato što je, tako je pisalo, Tito bio diktator i zločinac, a ljevica bi se trebala zalagati za demokratiju, ravnopravnost i slobodu. Titova politika, pročitao sam još, potpuno je nadiđena i neupotrebljiva, bez ičega konstruktivnog što bi pomoglo u odgovorima na probleme današnjice. Konačno, i to sam pročitao, sa Titom se ne može protiv fašizma.

Ha, štatijaznam. Ja sam vjerovao kako u svijet ne treba dirati više nego u balegu na putu, pa o tome ponešto i napisao, na primjer roman „Mimesis“. Svijet ne može biti dobar zato što se pita ne pravi od govana. Tačka. Potom sam neko vrijeme mislio kako, jebi ga, nešto ipak treba učiniti. Sada mislim kako bi bilo dovoljno pravo govoriti o svijetu: već to je dovoljno teško. Hoću reći, niti znam što ljevici treba i što joj je činiti, niti me to više zanima. Ljevica će to riješiti i bez mene.

Ali mi se čini kako bi se ljevica našla u nezavidnoj situaciji ako bi se odrekla svih onih velikih figura iz svoje prošlosti koje su antidemokratski djelovale ili govorile. Naročito ako se pod demokratijom podrazumijeva buržoaska demokratija – a kakva druga?, možete me s pravom upitati. Budući da su takvu demokratiju njih dvojica prezirali, a svijet od nje bili naumili očistiti diktaturom proletarijata, ljevica bi se tada morala odreći ne samo Tita, nego i Marksa i Lenjina.

SMRT ILI ĐIĐI – MIĐI

Naravno, znam da je diktatura proletarijata trebala biti tek prelazna faza ka besklasnom društvu, nestanku države i istinskoj demokratiji, no to sa diktaturom proletarijata i dolazećom demokratijom u komunizmu podsjeća na vic koji govori o grupi brodolomnika koji se, nakon brodoloma, probude na plaži, na pacifičkom ostrvu. Tamo ih zarobe urođenici, koji ih stave pred izbor: smrt ili điđi-miđi.

Prvi od brodolomnika odabere điđi-miđi, računajući da je to ipak bolje od smrti. Ispostavi se da je điđi-miđi sofisticiran i dugotrajan sistem mučenja, na čijem kraju, dan ili dva kasnije, svakako čeka smrt. Brodolomnici su čitavu noć slušali krike mučenika. Kada su urođenici ujutro sljedećeg od njih stavili pred isti izbor, ovaj je bez razmišljanja uzviknuo: smrt! Smrt?, rekli su tada urođenici. Može, ali prvo malo điđi-miđi.

Komunistička demokratija? Može, ali prvo malo diktatura.

Nego, da ne duljimo, da ono što imamo kažemo na način Monti Pajtona: šta je, uostalom, taj Tito, osim što je pobijedio u ratu sa fašizmom, ujedinio i izgradio zemlju, ljude obukao, nahranio, obrazovao ih, zaposlio, obezbijedio im besplatno zdravstvo i školstvo, pomogao emancipaciju žena, suzbijao nacionalnu i vjersku zatucanost, promovisao zajedništvo i prosvijećenost, industrijalizovao zemlju, modernizovao društvo, izgradio infrastrukturu, vodio briljantnu spoljnu politiku, vodio zemlju u kojoj je svaki od jugoslovenskih naroda dostigao svoj apsolutni istorijski vrhunac, ikada učinio za nas, pa da ga se ne odreknemo i njegov portret ne bacimo na smeće?

zurnal.info