Punk je načeo samoupravni socijalizam

Punk je po Greilu Marcusu bio pop-čarolija svog vremena i na trenutak se zaista činilo da je punku uspjelo iskreirati novi oblik slobode govora.

Mnogi su godine 1977. i u Jugoslaviji osjećali strastvenu potrebu i za slobodom i za novim govorom. Ljubljana i Rijeka, odnosno Pankrti i Parafi, bili su najspremniji: njihov odgovor je bio brz, muzički efektan i izravan. U Zagrebu je bilo drukčije: Houra je bio prvi, valjda jer je živio u Dubravi, a Štuliću, Stubliću i Rundeku je trebalo vremena da se autorski saberu. Iz Beograda je ubrzo stigla kompleksna, autentična i muzički duboko šifrirana pošiljka: Šarlo Akrobata, Električni orgazam i VIS Idoli.

Publika i mediji, ponajprije Džuboks i Polet, također nisu bili nespremni. Novinar Chris Bohm iz NME-a, koji je u to vrijeme pratio scenu, smislio je termin nesvrstani punk koji se nažalost nikada nije primio. Pobuna se začas izlila po čitavoj državi: ni Novi Sad nije okasnio, premda je Pekinška patka bio bend s dvije pjesme.

Prvi simptom

Svi koji su prepoznali trenutak čarolije željeli su reći to svoje glasno, buntovno i beskompromisno, a velika je stvar što nisi morao biti muzički virtouz da bi se dokopao scene. Vlast svakako nije bila presretna porukama iz undergrounda: Tovar’ši, jest vem ne verjamem, Zekapank, Anarhist, Ne računajte na nas, Nema bolje od naše policije i Živjela Jugoslavija. Komunisti, jasno, nisu punkere i novovalce mogli dočekati s kiticom cvijeća, ali ih nisu mogli ni strpati na Goli otok, premda su punkeri već u prvoj rečenici spalili granice dopuštene društvene kritike i ismijali čitav sistem. Slavoj Žižek je bio u pravu kad je ustvrdio da je punk bio prvi simptom dezintegracije samoupravnog socijalizma. Ispalo je da su bili u pravu i teoretičari koji su tvrdili da je subkultura po definiciji simbolička prijetnja političkom sustavu, no koja je razlika između simboličke i stvarne prijetnje?

Još od filmskog crnog vala/talasa nije bilo sličnih nedvosmislenih provokacija, no muziku je teže bunkerirati od filma, a i vremena su bila drukčija. Nitko još doduše nije znao da je Jugoslavija negdje u sebi već duboko načeta. Glavni sistemski alat napada na punk danas nam se čini smiješnim – to je bio tzv. porez na šund. Ni u Partiji nisu isto razmišljali: nagrada Sedam sekretara SKOJ-a funkcionira kao neka vrsta sistemske prevencije, pa su nagradu prvi dobili baš Pankrti.

Dominantni trend

Više od komunista, punk i novi val su mrzili liberali, nacionalisti i malograđani koji su širili moralnu paniku i gorčinu i neuvijeno tražili cenzuru. Ipak, podzemni i gotovo nevidljiv život punka i novog vala je trajao: stotine novih punk i novovalnih bendova, estetski često bezvrijednih, učinile su punk i novi val sveprisutnim, a na kraju i dominantnim trendom.

Čak je i Bijelo dugme moralo snimiti novovalni album, što punk prvoborci, poput Valtera Kocijančića iz Parafa, nisu željeli dočekati. No, punk i novi val su u muzičkom smislu ljekovito djelovali na sve oko sebe i svi su se morali prilagoditi novom trendu barem na muzičkoj razini. Parni valjak je primjerice pronašao muzički izlaz u elegantnom power popu i njihov album “Glavnom ulicom” iz 1983. danas im je najuspjeliji.

Čak je najvećima poput Đonija Štulića punk i nov val pomogao da pronađu primjerenu formu. Houra je zamišljao da će Prljavo kazalište odmah postati novi The Rolling Stonesi samo što je iz instrumenata – kako je to sam ispričao u Mirkovićevu filmu “Sretno dijete” – uporno izlazilo nešto sasvim treće. Punk je bio i totalni tematski obrat: Houra je prvi u Hrvatskoj pisao o onome što je vidio oko sebe (U mojoj općini problema nema ili Veze i poznanstva), što je bio veliki korak naprijed. Ono što je Houra politički htio reći nekako nije spadalo u punk i novi val: zvuči smiješno i pomalo nevjerojatno, ali Houra se tada zanosio kako bi Prljavo kazalište moglo na Zapadu prodati pod imenom The Partisans.

Muzičke posljedice jednog čarobnog trenutka još su dugo trajale: prave velike ploče Katarine II., Discipline kičme, SCH-a… tek će se pojaviti, kao i sarajevski new primitivs pokret koji je pokazao da kreativnost u popularnoj kulturi nema stvarnih granica.

Čarobni trenutak

Marcusov čarobni trenutak iluzije je odavno pruhujao, no sjećanje na taj trenutak još je živo. Punk i novi val i danas postoje u stilu, što je i bitno i nebitno. Filozofi su različito tumačili punk – zaključio je ideolog Pankrta Grega Tomc – no riječ je bila o tome da smo ga mi šibali. A dan je tako lijepo počeo. Potom opet Dolgcajt/ Dosada.

Novovalni antipodi – Đoni i Jura
Veliki umjetnici koje danas gotovo nitko ne priznaje

Grupa Film je nastala kao frakcija Azre – rekao je Jura Stublić Igoru Mirkoviću u filmu “Sretno dijete” (2002.). I stvarno, Jura je bio pjevač Azre u nekoj ranoj postavi, prije gotovo četrdeset godina, što je danas samo zgodna anegdota jer je teško zamisliti da su Jura i Đoni jedan pokraj drugoga ikad izdržali dulje od dvadeset sekundi.

Njihove karijere su imale različite putanje, a i Film i Azra su međusobno sasvim različiti autorski projekti. Bilo bi prejednostavno zaključiti da su Štulić i Stublić baš antipodi, ali mnogo bi teže bilo utvrditi sličnosti nego razlike u njihovim poetikama, interesima ili vrijednostima za koje su se zauzimali. Jedino što je nemoguće precijeniti njihove opuse.

Đoni i Jura, jednostavno prva autorska imena, i jednostavna je istina da su Film i Azra najvrednije što rock u Hrvatskoj uopće ima. I Juri i Đoniju su njihove karijere odavno postale strašan teret s kojim se teško nose, možda i njima samima nije jasno kako im je uspjelo napisati i snimiti sve te pjesme i albume pa danas nad njima stražare i mjesečare poput dvojice luđaka. Smiješno je, naravno, da Jura Stublić stopira reizdavanje ploča Filma zbog produkcijskih slabosti, što je infantilan argument, ako je uopće argument, no i Štulić bi stavio takav veto na svoj opus samo da je mogao.

Ali što ako obojica osjećaju da baš nitko ili malo tko, a posebno ne nadležne institucije, istinski ne haje za njihov umjetnički rad? Danas, kao da su baš svi u Hrvatskoj veći i priznatiji umjetnici od njih, a možda bi baš trebalo biti obrnuto? Goran Bregović kaže da su nagrade kao hemoroidi: na kraju ih svi dobiju, no Štulić i Stublić nisu dobili nikakve nagrade, niti će im ih ikad itko ovdje dati, što je istina koja može jako zaboljeti ako ste usamljeni i osjetljivi i živite daleko od čudesa današnjice.

Jutarnji.hr