Problemi sa religijom

Gotovo da nema dana da se neki čin nasilja, fizičkog ili verbalnog, u nekom dijelu svijeta, ne dovode u vezu sa religijom, i komunicira preko medija, bilo „starih“ ili „novih“.

Autor: Prof.dr. Dino Abazović

Već izvjesno vrijeme također značajan broj stučnjaka ukazuje na situaciju u kojoj se religija, za razliku od ranije, intenzivno na kraju prošlog i na početku novog milenija sa zadnjih stranica u štampi tematizira na naslovnim i prvim stranama, umjesto u prilozima o povijesti i kulturi dominira u udarnim terminima i političkim temama elektronskih medija, na internetu milioni korisnika ispisuju žučne i neostrašćene komentare…

Dakako, uzevši u obzir da svako zna šta je religija, time si uzima za pravo komentirati, tumačiti, kritizirati, podržavati, osporavati… A religija kao religija, rekao bih William James, već „samom činjenicom da ih ima toliko mnogo, i da su međusobno toliko različite, dovoljna je kao dokaz da riječ ‘religija’ ne može da se odnosi ni na jedno pojedinačno načelo ili suštinu, već da je prije, njihov zajednički naziv“. Na stranu sad što se ne pravi razlika između dva tako različita pojma kao što su „vjera“ i „religija“ (jednostavno – postoji vjera bez religije, ali nema religije bez vjere), i što je dovoljna tek puka samoidentifikacija „vjernik sam“ ili „religiozan sam“ pa da se zanemare svi ostali aspekti tako složenog fenomena kao što religioznost jeste sama po sebi.

Sve u svemu, uopštavanja i generalizacije postali su opća mjesta, a napor da se fenomen promisli kolokvijalno je određen kao „filozofiranje“ ili „meta-blebetanje“. Svojevremeno je američki publicista i dobitnik Pulitzerove nagrade Charles Krauthammer u magazinu Time pisao o problemu religioznosti u suvremenom svijetu i otvorio pitanje religijskih preferencija, te žurnalistički poentirao – „…tamo gdje je religija trivijalizirana, najvjerovatnije neće doći do progona. Kada se vjeruje da besmrtnost vaše duše ovisi o religiji, inkvizicija nastupa veoma lako; kada se vjeruje da je religija radosna korisnička preferencija, religijska tolerancija cvijeta veoma lako. Na kraju krajeva, ne progonimo ljude po osnovu njihovog ukusa prema automobilima. Zbog čega onda zbog njihovog ukusa prema Bogu?“ Po njemu, zato što u našoj sekulariziranoj kulturi, forma religijske netolerancije koja preživljava zasnovana je i prisutna kod onih za koje religija nije slobodna preferencija i stvar ličnog izbora, već stvar ubjeđenja. U našim okolnostima i stvar rođenja, a ne stvar prakse i izbora.

Bilo kako bilo, u isto vrijeme nasilje je i dalje činjenica i čin socijalne nelagode, i ko god ga smjera počiniti ili ga čini, iznova pokušava iznaći „dobro“ opravdanje. Živimo vrijeme krize modernizma i multikulturalizma suvremenog doba koji je mnogim konfliktima – prije svega etničkim, ekonomskim, i političkim – “pridodao” i religijsku dimenziju u cilju njihovog opravdanja. Na stranu i to što nas Norbert Elias podsjeća u svojoj knjizi „The Civilizing Process“ (u slobodnom prijevodu „Proces uljudbe“) kako živimo samo privid kako je nasilja manje nego kod naših predaka, i piše o monopolu države nad nasiljem da upozori kako taj monopol nije umanjenje nasilja kao takvog, već samo umanjenje protupravnog nasilja.

Međutim, tu smo gdje jesmo, i tvrda činjenica je da kada se „religijske“ granice preklapaju sa etničkim, rasnim, jezičkim ili državnim granicama, mogućnost da će religija biti „uvučena“ u konflikt raste eksponencijalno. Umjesto pitanja ko je kriv, treba pitati zašto?

Jedan od mogućih odgovora, iz povijesne perspektive, jeste zato što se na širenje religijskih sloboda gledalo kao na jedan od načina da se izbjegnu konflikti, dok se ograničavanje religijskih sloboda razumijevalo kao izvor konflikta. Ali evo paradoksa: „religije“ su i dalje više korištene kao uzrok konfliktu nego kao instrument za njegovo rješavanje? Stoga podjećanje – ipak je sloboda uživanja religije i religijskih sloboda povijesno tek izuzetak, nikako pravilo! Na stranu i to što nikakao da se prihvati da se moraju štititi religijske slobode, ali je nemoguće štititi religijska osjećanja!

Nadalje, šta da se radi sa veoma problematičnom tezom Samuela P. Huntingtona o sukobu civilizacija koja gotovo da se pokazala kao „samoispunjavajuće proročanstvo“, tj. iako je bila tek okvir bez suštine, suvremeni svijet se svojski potrudio u posljednjih tridesetak godina ispuniti ga suštinom? Evo radne pretpostavke – „probleme sa religijom“ moguće je rješavati razbijanjem postojećih klišea i imidža o religiji, što je preduslov zdrave kritike onih čije ponašanje i djelovanje karakteriziramo upravo religijskim prefiksima.

Sve relevantne studije u posljednje vrijeme pokazale su da nije jedini problem u vezi sa religijom samo detaljno neznanje o religiji, problem je zapravo praktična, odnosno življena religioznost. A takvo šta nema gotovo nikakve veze sa religijom kao takvom, već ličnim setom vrijednosti koje pojedinci unose u religiju i apliciraju u religiju. Još je William Shakespeare ustvrdio – „i đavo može citirati iz Biblije za sopstvene svrhe“. Doista, sveti spisi su među najviše zloupotrebljenim dijelovima religijskih sistema, gotovo u istoj mjeri kao i religijski simboli. Kako drugačije objasniti da su se recimo dijelovi Biblije koristili da bi se opravdalo ropstvo, ali jednako tako i da bi se ukinulo ropstvo. Ili da neki ljudi citiraju Kur’an kako bi počinili akt nasilja u kojima stradaju nevine osobe, a drugi ljudi citiraju isti sveti spis kako bi odbacili nasilje navodeći da onaj koji ubije jednu nevinu osobu kao da je ubio cijelo čovječanstvo! Ne radi se o svetim spisima dakle, već o pojedincima i njihovim vrijednostima, a još prije o namjerama da djeluju pozitivno ili devijantno, i onda traže za takvo šta argumente i opravdanje.

Konačno, i u BiH i bilo gdje drugo, ko god zanemari uticaj religije na politiku, ali i obratno, u krivu je. Religija se snažno vratila u javni prostor i tamo gdje je izgledalo da to neće biti slučaj, stoga je nemoguće, a i pogrešno, zanemariti njezin uticaj na politiku. Specifičnost BiH se ogleda, na žalost, u činjenici da se religija ovdje razumijeva kao čvrsta politička činjenica, od devedesetih godina, i početka tzv. tranzicije, pa sve do danas. I to i kao mobilizirajuća i kao demobilizirajuća “snaga”. Razlog je krajnje jednostavan – povijesna simbioza etničkih i konfesionalnih identiteta najvećeg broja stanovnika BiH, koji često ne prave razliku između ta dva identiteta. I tu nema razlike među tri dominantne religijske zajednice u BiH. Drugi jednako važan razlog je pogrešno i selektivno razumijevanje koncepta sekularnosti, odnosno međusobnog odnosa države i organizirane religije. Možda najinteresantniji fenomen u posljednje vrijeme jeste “političko” korištenje religije u ostvarivanju izvanreligijskih ciljeva, pri čemu je većina ovdašnjih političkih lidera gotovo do savršenstva usavršila takvu praksu. Iznenađuje stoga da religijski velikodostojnici mnogo češće ne reagiraju i mnogo žuštrije se ne protive takvoj praksi. Konačno, ako je religijski identitet vjernika/ca zajednički, njihova politička uvjerenja, pa i u najosnovnijem obliku to nisu, jer su i sami vjernici/ce i glasači/apstinenti, i/ili eventualno pripadnici različitih političkih partija. Stoga umjesto zaključka – kao što je politika suviše važna da bi brigu o njoj ostavili samo političarima, ili rat da bi se o njemu brinuli samo generali, i religija je suviše važan fenomen da bi o njemu skrbili samo religijski službenici. Dakle, “i do nas je”.

Prometej.ba