Poljski rulet na poljsko-bjeloruskoj granici

Bijeg Čečena od katastrofalnog političkog i gospodarskog stanja u njihovoj domovini najčešće završava u poljskom Terespolu, odakle ih se vraća u Bjelorusiju. No većina njih ne odustaje.

Autor Gerhard Gnauck, Kaja Putpo

Tračnice su pokrivene snijegom. Jutarnji putnici vlaka na liniji Brest – Terespol sjede nagurani jedan pored drugog i šute. Kroz prozor se vide kiosci s natpisima na ruskom jeziku. “Je li to već Europa?”, šapuće jedna žena. “Uskoro smo tamo”, odgovara muškarac koji se ne vozi prvi put ovim vlakom.

Brest je najvažnije prometno čvorište na granici između Bjelorusije i Poljske. Nekada su to bila vrata iz Sovjetskog saveza za Zapad. U oba smjera su prolazile gomile raznorazne krijumčarene robe. Danas ovdje iz dana u dan izbjeglice pokušavaju prijeći vanjsku granicu EU-a. U ljeto je na granici čekalo i do 2.000 Čečena, a i sada, u prosincu, još uvijek ima onih koji se nadaju ulaznici za, kako vjeruju, bolji život.

Poljski rulet

Ako netko smije izaći iz Bjelorusije, to još uvijek ne znači da će biti pušten u Poljsku. Nakon nekih 20 minuta vožnje kroz nedirnutu prirodu vlak se zaustavlja na poljskoj željezničkoj postaji Terespol. Poljski graničari danas propuštaju samo jednu obitelj iz Čečenije, šest osoba koje sada mogu zatražiti status izbjeglice u skladu sa Ženevskom konvencijom. Ostali se, kao i svakog dana, moraju idućim vlakom vratiti nazad u Bjelorusiju.
Na kolodvoru u Brestu dočekuje ih jedna skupina žena. “Propustili su moju prijateljicu”, raduje se Madina, Čečenka u pedesetim godinama. Ona je očito predvodnica ženske skupine u čekaonici kolodvora. I ona je već nekoliko puta pokušavala ući u Poljsku, ali sada su se ti pokušaji prorijedili. Naime, više nema dovoljno novca za karte za vlak. Noći provodi na kolodvoru, zajedno s još nekoliko obitelji, koje si više ne mogu priuštiti plaćanje stana.

Bijeg od beznađa

Madina je proživjela grozne stvari. Za vrijeme rata u Čečeniji 90-ih godina prošlog stoljeća pobjegla je u susjednu Ingušetiju. Kada se vratila u Čečeniju, u njezinoj kući je već stanovao netko drugi. “Netko tko se u ratu borio na pravoj strani”, kaže Madina. “Išla sam na policiju. Ali nekoliko dana kasnije na autobusnoj stanici dva su me muškarca otela i utrpala u automobil. Odvezli su me izvan grada, izbacili me pored ceste i prijetili mi da će me ubiti ako ne povučem svoju prijavu. Bila sam u šoku. Protiv takvih ljudi nitko nema šanse, a pogotovo ne jedna usamljena žena.”

I novinar Ruslan smatra da je stanje u njegovoj domovini beznadno. “Dok god je Putin na vlasti, za nas u Čečeniji nema alternative za predsjednika Kadirova. Kada je bio rat, život je bio jednostavniji: bombe su padale, ali ljudi su si međusobno pomagali. No sada ljudi žive u stalnom strahu i više ne znaju kome mogu vjerovati. Mučenje je u Čečeniji svakodnevna pojava: za jednu pogrešnu riječ, za grijehe članova obitelji, ako se netko borio na krivoj strani.”

Ruslan je za svoju obitelj u Brestu unajmio stan u blizini željezničkog kolodvora. Više puta je pokušao ući u Poljsku. “Koga će propustiti, to je kao na lotu. Neki pokušavaju dvadeset, trideset puta i na kraju uspijevaju. Druge pak propuste odmah prvi put. Svejedno radilo se o muškarcu ili ženi.”

Krši li Poljska Ženevsku konvenciju?

U međuvremenu su poljski pučki pravobranitelj i aktivisti za građanska prava analizirali ponašanje poljskih vlasti. Iz njihovih izvješća proizlazi da se u pravilu samo dvije do tri obitelji dnevno dopušta podnošenje zahtjeva za dodjelu izbjegličkog statusa u Poljskoj. Oko 90 posto izbjeglica se vraća nazad za Brest. Ispitivanje ljudi na granici traje jednu do četiri minute. Poljske humanitarne organizacije se pitaju ne krši li Poljska svojim ponašanjem Ženevske konvencije.

Do kraja listopada ove godine u Terespolu je 6.573 izbjeglica podnijelo zahtjeve za dobivanje statusa. Na drugim mjestima u Poljskoj ih je bilo još nekoliko stotina. Te brojke se ne razlikuju bitno od onih prošlogodišnjih, no istovremeno je porastao broj onih koji su vraćeni u Bjelorusiju. Prošle godine ih je bilo 19.000, a ove 78.000. Većina njih su Čečeni.

Prazna obećanja

90-ih godina je Poljska primila desetke tisuća čečenskih muslimana – daleko više nego bilo koja druga članica EU-a. No većina njih je kasnije odselila u zapadnoeuropske države. Sada se politika promijenila. Poljski ministar unutarnjih poslova Mariusz Blaszczak je u kolovozu rekao da neće trpjeti navalu muslimana i ukazao na opasnost od “terorizma”. “Nećemo popustiti pritisku onih koji žele uzrokovati migracijsku krizu. Poljske granice su zatvorene. Za razliku od ranije, sada u Čečeniji nema rata.”

No ta politika “zatvorenih granica” pogađa i ljude koji dolaze iz ratnih područja. Katolička crkva već od ljeta bezuspješno pokušava omogućiti dolazak 50 izbjeglica iz Sirije. Biskupi se žale da to blokira poljska vlada. A više sreće nije imalo ni 60 stanovnika istočne Ukrajine koji su čak poljskog podrijetla. I to premda je vladajuća stranka PiS u predizbornoj kampanji najavila programe za primanje sunarodnjaka iz istočnih susjednih država.

DW