Papanluk – prava riječ za Dodika

Ne znam kako vi, ali ja se odavno više ne „trzam“, kad mi neko, pogotovo od desničarskih š…a, kao uvredljivo, napiše da sam – Jugosloven, jugobanda i takve neke stvari. Čak, malo i perverzno uživam u tome, jer to, definitivno, najviše govori o onome ko lijepi tu etiketu. Ako, majstor(ic)e ništa drugo niste smislili za ovih četvrt vijeka ili frtalj stoljeća koliko je Jugoslavija blagopočivši rahmetlija, onda vam stvarno pomoći nema.

Autor Ahmed Burić

Najbolje u svemu tome je što to obično rade ili bivši partijaši, predsjednici osnovnih organizacija Saveza komunista po provinciji, ili bivši oficiri JNA, ili bivši doušnici Službe bezbjednosti, koji sada imaju novog naručioca, pa sad strašno ljube, recimo, Erdoğana. Sve u svemu, svakom svoje, a meni nešto malo sjećanja. Ta zemlja jeste pravila tenkove, topove i granate koji su palili Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, Srebrenicu i da ne nabrajam dalje, ali je u njoj bilo i nekih stvari koje su bile za poštovanje: kako vrijeme prolazi, prva stvar koja mi pada na pamet kad čujem riječ Jugoslavija je – košarka.

Čudno, sto mu gromova, političke smo životinje, zašto se ne sjećam Slobodana Miloševića, JNA, Osme sjednice, susreta u Karađorđevu ili Vance-Owenova plana? Džaba, meni kao film, kroz glavu prođu ono finale Evropskog prvenstva s Grčkom, u Zagrebu, gdje Drnovšek sjedi u loži, a ekipa u prosjeku stara 23 godine dere kožu s leđa vukovima Gallisu i Yiannakisu, pa onda finale Olimpijade u Seulu, gdje Sabonis toj istoj, godinu mlađoj ekipi, puca banane kad mu se prohtije. Pa Jugoplastika, POP 84, pa Bosna i djetinjstvo, pa Mirza, pa Draženova tragična pogibija. To, istina, više nije (bila) Jugoslavija, ali sve to spada u isti registar.

U tom sportu ta je zemlja stvarno bila nešto, objektivno druga u svijetu, s nešto pretenzija da jednom, u nekoj važnoj utakmici sruši i najvećeg diva – Sjedinjene Američke Države. Danas, ni izbliza ne pratim novonastale lige, kao nekad: ne znam više perspektivne bekove iz Čačka i krila iz Zadra, može mi se dogoditi da slučajno pomiješam igrače Cibone i Cedevite, ali otprilike znam šta se gdje događa. I u, valjda, samo jednoj stvari sam – “jugosloven”. U praćenju učinka igrača s ovih prostora u NBA. Isto se, naime, radujem kad vidim da je, recimo, Šarić popravio šut u Philadelphiji i kad mu je prosjek oko 20 poena, kao i kad Jusuf Nurkić odere Denver i postigne 32, uz 16 skokova. Ili kad Vučević bljesne u Orlandu, Jokić bude najbolji u Denveru, Dragić u Heatu, Bogdanović pomogne Wallu i Bealu u, valjda, najboljoj sezoni Washingtona. Ili, gledam kako ide Hercegovcima Benderu i Zupcu, u Phoenixu i Los Angelesu.

Nije to tako, znam, ali to meni nekako – moje. U toj stvari, eto, nisam htio pristati na tzv. nove realnosti, niti moram. Ti momci ne zavise od mene, ali ja njihove uspjehe negdje osjećam svojima. Ako baš posrijedi nije neki mahnitov s istetoviranim Dražom Mihajlovićem na ramenu. Istina, ponekad me na Facebooku “zapali” kakav status poznavaoca igre s narandžastom loptom, tipa strip-fanatika Vladimira Šagadina, pa izmijenjam nekoliko opservacija oko završnice play offa, ili, recimo, načina igranja vanjskih igrača Golden Statea, ali to su duboko privatne stvari i spadaju u domen zadovoljstva.

Zato mi je cijela situacija oko izbora novog selektora košarkaške reprezentacije BiH, ispala nekako sasvim – jugoslovenska. I to u onom negativnom, gorkom, fudbalskom smislu, u kojem je to uvijek bila neka neraščišćena, u sebi trula stvar, puna podvala i sitnošićardžijskog duha. Košarkaški savez i reprezentacija BiH, su, hvala na pitanju, pravi odraz nefunkcioniranja te zemlje: nakon perioda u kojem su “vladali” kadrovi iz Sarajeva, u cijelu stvar su se umiješali i kadrovi iz Republike Srpske. Ako, što bi se reklo. Vjerovatno i slijedom činjenice da je najuspješniji klub u državi Igokea iz Aleksandrovca, inače privatna franšiza Milorada Dodika (i možda jedina dobra stvar koju je napravio), odrađena je kampanja, predsjednik i komesar Saveza su iz Republike Srpske, i gledano izvana, Savez nema onu dinamiku i socijalnu vidljivost kao kad su ga vodili ljudi iz Sarajeva. Ali, i to valja “progutati”, ako je to put do građenja nekakve zajedničke institucije – onda u redu.

Općenito, košarkaška reprezentacija BiH u posljednjih par godina je jedna umorna družina, na čijoj su se klupi smjenjivali Aleksandar Petrović, Duško Ivanović, Damir Mulaomerović, igrači su se svađali na terenu, otkazivali dolaske i poslušnost, gubili od Švedske i kad čovjek misli o svemu tome, obuzima ga blaga mučnina. Rekoh, Jugoslavija, ali u onom najgorem smislu.

Onda je, prije nekoliko dana, nakon tajnih pregovora kao iz vedra neba grunula vijest da je novi selektor Duško Vujošević, nekada legendarni trener Partizana, danas u pečalbi u francuskom Limogesu, lik koji baštini najbolje od nasljeđa ex-jugoslavenske košarke, velemajstor s klicom „ludila“, koji je na kraju, morao napustiti Beograd zbog otvorenog i neskrivenog neprijateljstva s Aleksandrom Vučićem, i činjenice da je vlast Srpske napredne stranke, otvoreno bila za Crvenu zvezdu, protiv Partizana.

Vujošević je nakon imenovanja za selektora, bosanskohercegovačkoj javnosti poslao dirljivo pismo, u kojem citira pjesnika Sinana Gudževića, svog prijatelja. Poručio je: Ako je dopušteno da se poslužim riječima mog prijatelja Sinana Gudževića, Bosna i Hercegovina na geografskoj karti ima oblik srca. A srce toga srca je grad Sarajevo. Uvijek sam sa radošću dolazio u taj grad – i kada sam vodio utakmice, i kada nisam. A Sarajevo je, po mnogo čemu, bilo jedan od najljepših gradova za ljudske susrete u Jugoslaviji. Jedinstvenoj i lijepoj zemlji u kojoj sam se rodio i čiji je nestanak za mene jako bolan.

To je razgoropadilo Igora, sina Milorada Dodika, poznatog jedino po tome što mu je otac čim je došao na vlast, sredio kredit od tri miliona maraka, i to za uzgoj jabuka. Kako jabuke nisu rodile, mladi se Dodik okrenuo karijeri sportskog menadžera. Kao glavni menadžer Košarkaškog kluba Igokea, twitterom je poručio Vujoševiću: “Vujoševiću, hvala ti na emotivnom pismu i uživaj u Sarajevu, okrnjenom srcu državne zajednice BiH.“

Vjerujem da sada razumijete zašto sam, jedino, u košarci za jugoslavenska mjerila. I nema to veze s tim što mi je Duško Vujošević uvijek bio beskrajno simpatičan, što znam da puno svojih novaca troši na knjige i slike, i što sam prvu televizijsku emisiju prije 27 godina uradio baš s njim, Rankom Žeravicom i Božom Maljkovićem u studiju Trećeg programa TV Sarajevo, zajedno s kolegom Belminom Karamehmedovićem.

Jedino što sam intimno „zamjerao“ Dušku bilo je stalno kukanje za Jugoslavijom. Previše za intelektualca, što Vujošević svakako jeste. Jugoslavija i njezina vremena su prošli. I neka su. Ali, u tim vremenima papak iz Laktaša, gdje sinovi kriminalaca „vode“ poslove, ne bi mogao javno dobacivati treneru koji jeste evropska veličina. I dok se, pogotovo srpski, mediji trude da izbjegnu pravu riječ za Dodikovog sina, to ponašanje treba nazvati pravim imenom. To se u Sarajevu, okrnjenom, neokrnjenom, ovakvom ili onakvom, oduvijek zvalo – papanluk. Prava riječ kad je Dodik u pitanju. Ovaj put junior. Senior je to odavno zaslužio.

Lupiga.Com