Optužena

Znam tu ženu, sjedila je sa mnom u prvoj klupi. To je ona prva klupa do pola ofarbanih prozora. Bila je medicinska sestra ali nije se htjela odazvati na mobilizaciju. Dok su drugi ginuli ona je pričala s galebovima u jednoj uvali na Braču. A nije bila luda. Zjenice su joj bile pa skoro na mjestu. Malo proširene. Nemir se primjećivao na njenim usnama i na vratu koji je bio osut crvenim flekama. Nikad nikoga nije dočekivala. Tek mene dva puta. Jednom mi je pričala da joj je krivo što zemlja nije ravna ploča. Tanka kao ćat, bez dubina. Pričala mi je da joj je žao što nikad nije znala nacrtati pticu. Usne sam premještao iz jedne strane u drugu. Kao da negiram ili se čudim njenim riječima. I htio sam joj nešto reći ali uspomene su nas zaustavljale. One dječje praznine koje ponekad ne daju mira. Na našem drugom susretu smijala se na sve priče o ratnim strahotama o kojima sam joj pričao. Nije izgovorila niti jednu riječ. Malo poslije – skoro je ukočeno gledala prema Vidovoj gori. Prilagodio sam se njenom ponašanju. Kad se skočila i potrčala za leptirom počeo sam duboko disati. Ništa nije znala o strahovima. A vrijeme, datumi i sati bili su nevažni. U prostoru i vremenu uzdaha ništa ne postoji. Tek želja da se laganim koracima hoda za leptirima, nekim izgubljenim ljubavima i nikad zapisanim trenucima. Ljubavnica? Da to znam. A zašto je optužena, nikada nisam saznao.

Emil Karamatić

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here