Neka bogohulna razmišljanja

„Najboljima nedostaje ikakvo uvjerenje, dok su najgori puni strastvenog naboja“, citira Slavoj Žižek irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa, u svojoj novoj knjizi: Islam i modernost – neka bogohulna razmišljanja (Algoritam, Zagreb), napisanoj i prvoobjavljenoj tek nekoliko dana nakon terorističkog napada na redakciju satiričnog magazina Charlie Hebdo u Parizu.

Piše: Emir Imamović

No, nije slovenski intelektualni superstar i, kako ga se često naziva, najopasniji filozof Zapada, reagirajući reporterskom brzinom na zločin izveden malo prije podneva, sedmog januara ove godine, stvari postavio, recimo tako, yeatskovski, nije pojednostavnio podjelu našeg svijeta na anemične, zapadne liberale, redom najbolje ali bez uvjerenja i uspaljene muslimanske radikale, opet redom najgore i pune strastvenog naboja. Ne znači to, naravno, kako je njegova slika obrnuta… Na malo strana, osamdesetak, i to nategnutih širokim proredom, Žižek jednako kritički govori i o prvima i o drugima, o uljuljkanim liberalima koji se kunu u demokratiju i napaljenim ubojicama koji su uvreda čak i fundamentalizmu.

„Koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog glupe karikature u tjednom satiričnom časopisu? Fundamentalistički islamski teror ne temelji se na uvjerenju terorista o vlastitoj nadmoći i njihovoj želji da zaštite svoj kulturalno-vjerski identitet od navale globalne konzumerističke civilizacije. Problem s fundamentalistima nije što mi njih potajno smatramo inferiornima nama, već što oni sami potajno sebe smatraju inferiornima… Problem nije u kulturalnim razlikama (njihovu nastojanju da očuvaju svoj identitet), već u obrnutoj činjenici da su fundamentalisti već poput nas, da su potajno već usvojili naše standarde i procjenjuju sebe prema njima. Paradoksalno, ono što fundamentalistima doista nedostaje jeste upravo tog istinskog ‘rasističkog’ uvjerenja u vlastitu nadmoć“, piše Žižek, nakon što kaže kako se „pseudofundamentalisti“, „boreći se protiv grešnog Drugog, bore protiv vlastite kušnje“.

Nasuprot njima, lažnjacima koji tako prokleto zavide onima protiv kojih se, kao, bore, stoje nespremni na propitivanje, ne motiva neprijatelja, već prvo okvira u kojem se osjećaju ugodno i nemaju ni strasti ni posvećenosti. „Ono što je Max Horkheimer još tridesetih godina dvadesetog stoljeća rekao o fašizmu i kapitalizmu – tko ne želi kritički govoriti o kapitalizmu, morao bi šutjeti i o fašizmu – valja primijeniti na današnji fundamentalizam: tko ne želi kritički govoriti o liberalnoj demokraciji morao bi šutjeti i o vjerskom fundamentalizmu.“

Slavoj Žižek je, naravno, suviše ozbiljan da bi pokušao biti objektivan, da bi sebi dopustio hod po jajima i predaju teroru „političke korektnosti“, pa nije, naravno da nije, potrošio vrijeme i papir da pravedno raspodjeli krivicu na žrtve i zločince, da uz niz suvišnih „ali“ ubijene proglasi saučesnicima u vlastitoj smrti, a ubojicama nađe olakšavajuće okolnosti u, recimo, američkoj okupaciji Iraka („OK, ali zašto onda nisu napali neku američku vojnu ustanovu umjesto francuskog satiričnog časopisa?“).

Ne pristajući na pravilo prema kojem se o nekom velikom, historijskom događaju može i treba misliti tek nakon famozne vremenske distance, Žižek demonstrira da uopće nije, iako je previše onih što tvrde suprotno, teško spojiti ostrašćenost trenutka i čin mišljenja. „Razmišljanje na hladnoći kao posljedicu ne rađa uravnoteženu istinu, već prije normalizira situaciju, omogućava nam da izbjegnemo oštricu istine“.

Islam i modernost – neka bogohulna razmišljanja, neće, naravno da neće, pročitati ni Al-Baghdadi, ni njegove budale u Siriji, kao ni sljedbenici ISIL-a iz suburbija evropskih gradova. Teško da će i oni što kod nas više govore nego što znaju, pogledati ovu, obimom neveliku knjigu zelenih korica, a ako, nekim čudom, to i učine, nije nemoguće da na naslovnoj strani prepoznaju karikaturu Muhammeda koji drži natpis „Je suis Charlie?“. Da ne bi i ova knjiga završila na dugom spisku onih o kojima se blebeće umjesto da ih se čita, valja reći da, eto, na koricama nije Muhammed, već prorok moderne ljevice, te da je onaj upitnik ustvari putokaz za Žižekovo promišljanje i Zapada i islama, liberalne demokratije i pseudofundamentalizma, svjetova u kojima je, u istoj mjeri, najbolji način da se izbjegne neželjeni odgovor taj da se ništa i ne pita. Razlika je tek ta što se nepropitivanje na Zapadu smatra manifestacijom političke korektnosti, a u islamskim zajednicama demonstracijom pravovjernosti, dok je rezultat „lažan sukob – začarani krug dvaju polova koji stvaraju i pretpostavljaju jedan drugoga“.

Žižek je politički nekorektni ateista, što mu otvara prostor da kroz dva poglavlja knjige, Islam kao način života i Pogled u arhive islama, ne podliježući niti licemjernoj, univerzalnoj solidarnosti nakon pariskog masakra, niti vjerovanju umjesto činjenicama, baš kao što kažu urednici hrvatskog izdanja Islama i modernosti, ponudi „nov pogled na drevne tekstove i iz njih proizašle, religijske i civilizacijske prakse“. I sve to na način koji pruža čisti užitak čitanja. Naravno, onima koji se ne boje pitati…

Radiosarajevo.ba