Narcis bez krivca

Više od deset godina nakon što je oborio Aprilski paket, Haris Silajdžić ima potrebu da intenzivno brani takvu svoju politiku. Argumentacija danas je, međutim, mnogo šupljija

Autor Muharem Bazdulj

Neće proći ni dva mjeseca od početka nove 2017. godine, a bošnjački rodoljubni kružok dobiće temu za konstantno lamentiranje. Krajem februara, naime, ističe nominalni rok od deset godina od izricanja presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije za genocid tokom koga je bilo moguće, u slučaju pronalaženja novih dokaza, uputiti zahtjev za reviziju presude. Pošto je odavno jasno da od takvog zahtjeva neće biti ništa, kad napokon nestane i teoretska šansa za reviziju, nastupiće prilika za omiljeni sport bošnjačkih elita: jecanje i jaukanje o globalnoj nepravdi. Senzibilni pojedinci mogu i unaprijed osjetiti snažnu neugodnost od tog lako predvidivog larmoajantnog cunamija.

Očekivanja od presude su i prije deset godina bila nezdravo prenapuhana, a kretala su se od ideje da će cijela Bosna i Hercegovina moći decenijama da živi samo od naplaćene ratne odštete do uvjerenosti da će presuda instantno, kao čarobnim štapićem, ukinuti Republiku Srpsku. Ideja o mogućnosti revizije dijelu javnosti je deset godina onemogućavala da se suoči sa drukčijom istinom pa se sada može očekivati nekakav bizarni kolektivni PTSP. A jedva devet mjeseci prije navedene presude u Parlamentu Bosne i Hercegovine, udruženim snagama najpatriotskih bošnjačkih patriota i probosanskijeg segmenta unutar političkog spektra bosanskohercegovačkih Hrvata, oborena je rijetka realna mogućnost da se Bosna i Hercegovina nakon Dejtonskog sporazuma kao država vidno i temeljno uozbilji. Govorim, naravno, o pokušaju promjene Ustava poznatom po imenu Aprilski paket.

Nije da pojedinci nisu u ovih deset godina pošteno ožalili Aprilski paket, ali nije bilo sistemske analize koliko bi sve u Bosni i Hercegovini bilo bolje da je ova reforma Ustava uspjela. Zbog toga danas, deset i po godina nakon svega, Haris Silajdžić i može punih usta da poručuje: “Aprilski paket bih i danas odbio, a imam osjećaj da Aprilski paket brane samo oni koji njegov tekst nikada nisu pročitali. Jednostavno, entiteti, a posebno RS, imali bi mogućnost upravljanja državom i blokiranja najvažnijih odluka, što je za nas bilo neprihvatljivo.” Kao da ne živimo u zemlji u kojoj entiteti svakako mogu da blokiraju državu. Ako ništa drugo, međutim, Silajdžić je barem dosljedan samom sebe. Ovako je branio odbijanje Aprilskog paketa prije desetak godina, a protiv argumenata da je to bio vrhunac reforme u pravcu jačanja države u tom trenutku realno moguć: “Koja realnost? Pa ta realnost nametnuta je agresijom, genocidom i etničkim čišćenjem. Čim se pominje politička realnost kao argument, to znači da u rukama nemaju ništa drugo. Nas ne treba učiti realnosti, mi je nismo prihvatili. Podsjetit ću građane da je upravo ta realnost pominjana kada nam je međunarodna zajednica nametnula embargo na odbranu, na život. Šta imamo danas? Danas se stide te odluke. Politička realnost je bio argument i prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Ispada da je ovdje bio građanski rat, da se nismo trebali braniti, nego prihvatiti realnost. Realnost je, nažalost, i 200.000 mrtvih i da se na njihovim životima i stradanjima građana BiH pravila entitetska struktura. Da li ta realnost znači da se etničko čišćenje i genocid prihvataju kao politička opcija i kakva je to poruka građanima ove zemlje?”

Demagoška borba protiv realnosti, borba u kojoj je trijumf po definiciji nemoguć, trajni je sastojak Silajdžićeve političke filozofije. I to se ne odnosi samo na nominalno suprotstavljanje realnosti, to se odnosi i na vrlo površan odnos prema činjenicama. Kad govori o 200.000 mrtvih, Silajdžić poduplava broj žrtava rata u BiH, prenebregavajući i činjenicu da među tim mrtvima ima i onih koji su pali kao žrtve politike koju je on zastupao. Najveći paradoks u svemu je njegovo sljepilo da uvidi kako je 2006. godina bila posljednji trenutak da se nešto ušićari na političkom kapitalu žrtve. To je bilo upravo vrijeme neposredno prije presude ICJ-a, vrijeme prije nego će druge planetarne tragedije da anesteziraju svijet spram sjećanja na žrtve rata u Bosni i Hercegovini. Svjesni takve dinamike moći iz Republike Srpske i jesu prihvatili Aprilski paket sve moleći Boga da ga neko drugi odbije, znajući da nikad poslije neće morati prihvatiti ništa ni blizu slično. I molitve su im se ostvarile. Nije slučajno Dodik poslije i na televiziji govorio da bi Republika Srpska Silajdžiću trebala podići spomenik.

Psihologizirajući o Silajdžićevim motivima, mnogi su kao razlog za njegovo odbijanje Aprilskog paketa krivili njegovu narcisoidnost, svijest da on u Parlamentu nikad ne bi bio izabran za člana Predsjedništva BiH. Ako ćemo već govoriti o narcisoidnosti, tu ima nečeg mnogo većeg iz tog faha. Silajdžić je predstavnik one bošnjačke politike koja je narcisoidno svjesna samo svojih žrtava, samo svojih ciljeva, samo svojih stavova, samo svojih vizija. Ideja kompromisa za njih je aprioran poraz. Uvjereni u svoju apsolutnu i metafizičku nevinost, oni troše silno vrijeme tražeći krivce za položaj u kojem su se našli. U takvim situacijama je uvijek korisno pogledati u ogledalo. Narcisi to vole raditi, ali ne da bi našli krivca. Oni ga u ogledalu ne traže nikad.

Oslobođenje