Molitve na stratištima

Dočekasmo i to – da naši vjerski poglavari, čiji su personalni odnosi unutar i izvan Međureligijskog vijeća svih ovih godina prolazili kroz različita iskušenja, zajedno iskažu pijetet prema svim žrtvama proteklog rata u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost.

Piše: Gojko Berić

Praštanju i pomirenju svoj duhovnički obol dali su vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, zamjenik reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Husein Smajić i predsjednik Jevrejske opštine u Sarajevu Boris Kožemjakin. Krenuvši iz prostorija Jevrejske opštine, što je imalo jasnu simboliku, posjetili su Kazane kod Sarajeva, Križančevo Selo i Kruščicu u općini Vitez, te Korićanske stijene u općini Kneževo, stratišta Srba, Hrvata i Bošnjaka, i pojedinačnim molitvama odali poštu svim nevinim žrtvama minulog rata.

Nejasno je zašto je izostao reis ef. Husein Kavazović, jer prečeg posla od ovog hodočašća za njega nije moglo biti. Njihov voz je zakasnio deset, možda i svih petnaest godina, što govori o složenim odnosima ovdašnjih vjerskih zajednica, njihovim neslaganjima i razmiricama ne samo u pogledima na tragične događaje iz devedesetih godina već i na poslijeratne etničke konflikte, oličene u međusobno suprotstavljenim, često nepomirljivim političkim opcijama. Ali, kao što kaže stara poslovica, bolje ikad nego nikad.

“Mi danas idemo na jedan vrlo ozbiljan put”, riječi su kojima je vladika Grigorije, predsjedavajući Međureligijskog vijeća, najavio zajedničku misiju predstavnika četiri konfesije. Prethodno je, u izjavi za radio, kazao kako ipak treba imati u vidu da “mi dolazimo iz naroda”. Ako se ove dvije kratke poruke dešifruju, lako je zaključiti da je vladika svjestan da čitava ova priča, i pored najplemenitije namjere, može završiti kao škropljenje svetom vodicom, koja niti škodi, niti koristi. Ljudima iz vjerskih vrhova je, naime, jasno da je njihova moć u pitanjima pomirenja jako ograničena ako za to politički lideri ne mare.

A evidentno je da se oni u toj stvari ne žele istinski angažovati, jer smatraju da, sa stanovišta njihovih karijera pomirenje predstavlja svojevrsno “minsko polje”. Ulazak u to polje mogao bi značiti njihovu političku smrt, jer bi se birači, zadojeni godinama usađivanom mržnjom, mogli okrenuti protiv njih.

Kad kaže “mi ipak dolazimo iz naroda”, vladika Grigorije aluzivno podsjeća na stanje duha u većini naroda, srpskog, hrvatskog i bošnjačkog. Danas se njihova etnička podjela privodi kraju tihim, ali svakodnevnim prelascima preko linija razdvajanja i odlascima svome stadu, iz kojeg dopire nečujni zov: Dođite da zajedno mrzimo.

Teren za to pripremila je politika. Kad kardinal Puljić, možda najsvjetlija figura među ovdašnjim vjerskim autoritetima, pomalo euforično kaže kako “ima nade za ovu prelijepu zemlju”, to zvuči dirljivo ali je na granici metafizike. Bosna jeste prelijepa zemlja, ali njena stvarnost ne daje razloga za neku ozbiljniju nadu. I koliko je ta nada daleko? Savremenici ne žive u budućnosti niti za budućnost, već žive svoje vrijeme.

Zašto mržnja ne jenjava i zašto je zlo nadjačalo ljudsku dobrotu? I nauka i religija imaju tek polovične odgovore na to pitanje. Naši vjerski misionari poslali su sa stratišta poruku da se zlo iz devedesetih “među nama više ne smije ponoviti”. Logično je da se oni pozivaju na Boga, ali istorijsko iskustvo pokazuje da Bog tu nije od naročite pomoći.

Ovim narodima je prijeko potrebna snažna prosvjetiteljska kampanja u svim pravcima, kako bi ljudi, između ostalog, shvatili da se zlo prepoznaje i pobjeđuje na zemlji a ne na nebu. A za to je potrebna odlučna volja političkih i intelektualnih elita.

Njemački filozof i teolog Hans Jonas je u eseju “Koncept Boga poslije Auschwitza” napisao da se nakon holokausta treba odreći ili ideje o božijoj dobrodušnosti ili ideje o božijoj svemoći. Gdje je bio Bog kad su milioni Jevreja, ali i drugih žrtava trpani u plinske komore? Prilikom posjete Auschwitzu, krajem maja 2006., papa Benedikt XVI glasno je postavio pitanja: “Gospodine, zašto si šutio? Zašto si to mogao trpjeti?” Naglasio je da u Auschwitz nije mogao ne doći i da je došao “kao sin njemačkog naroda”, “nad kojim je grupa kriminalaca stekla moć pomoću lažnih obećanja”.

Međutim, ovdje su nedostajale dvije činjenice. Prvo, da je njemački narod izabrao za vođu Adolfa Hitlera, koji je u svojoj programskoj knjizi “Mein Kampf” obećao ono što će nekoliko godina kasnije biti učinjeno u Auschwitzu. I drugo, da zločine nije počinila nikakva grupa kriminalaca, već nacistički državni aparat. Gdje je bio Bog onih julskih dana 1995. u kojima je u Srebrenici izvršen genocid nad osam hiljada Bošnjaka? “Gdje je bila Gospa od Međugorja, je li pustila ijednu suzu dok su hercegovački Bošnjaci trpani u logore HVO-a”, pita Drago Pilsel, novinar i teolog iz Zagreba. Niko nema definitivan odgovor na takva pitanja.

“Istorija čovječanstva je istorija nesporazuma sa Bogom, niti on razumije nas, niti mi njega”, pisao je portugalski nobelovac Jose Saramago, koji je ostao ateista do smrti. Smatrao je da, iako su nam usta puna čovjekoljublja “još nismo dostigli stupanj i pravo da se nazivamo humanim bićima. Još nismo postali ljudi… Živimo uporedo sa zlom, kao da ono nema nikakav značaj.

Dok se ne probudi svijest, sve će ostati isto.” Italijanski pisac Primo Levi, koji je preživio pakao Auschwitza, u knjizi “Zar je to čovjek” tvrdi da postojanje Auschwitza isključuje postojanje Boga jer je ubistvo bez krivice i kazne moguće samo u obezboženom svijetu. Iako je svijet “pun gada”, kako više puta ponavlja jedan od najživopisnijih Andrićevih likova Mustafa Madžar, u njemu ima i dobrih i loših ljudi.

Tačnije rečeno, dobro i zlo je u svakom čovjeku. Samo što za razliku od zla, o kojem je napisano na stotine knjiga, dobro u čovjeku nije, izgleda, inspirativna tema. S tim u vezi navodi se primjer Dostojevskog, koji je u “Dnevnicima” najavio da će napisati i jedan roman o dobrom čovjeku.
Sjeo je i napisao “Idiota”.

Oslobođenje