Misija Hercegovačkog foruma nije podjela, nego integriranje BiH

Prema podacima CIA-e, pročitah, BiH ima najveću stopu nezaposlenosti mladih u svijetu, čak 62,8% – i među 134 zemlje, u kojima je taj problem tretiran, ispred je čak i Jemena, Alžira, Etiopije, mnogih drugih koje su čitavo XX. stoljeće u svim svjetskim mjerenjima bile daleko iza nas. No, koga to u ovoj zemlji brine?

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

„Zaštitnike“ nacionalnih interesa sigurno ne. Jer, njima je bitnije od toga talasanje koje im osigurava produžavanje vijeka vlastitog političkog trajanja. I ni na kraj im pameti da se, pa koliko god, posvete pitanjima za koja su i baš oni, i to isključivo oni, odgovorni zašto je BiH svjetski lider u svim negativnim trendovima – u kriminalu i korupciji, u nepotizmu, u demografskom pražnjenju.

Dobro, možda i nisam potpuno u pravu. Nije, hoću reći, da se etnolideri ne posvećuju baš ničemu. Prethodnih je dana to na dosta slikovit način javnosti i pokazano. Reagiraju nedodirljivi i na najbezazlenije forme pokazivanja neslaganja s onim što čine – i neovisno o tome od koga znaci neslaganja dolazili, od domaćega ili stranog svijeta. Prije koji dan je, recimo, jer je članu državnoga predsjedništva iz reda Bošnjaka, i to usred Sarajeva, pokazala srednji prst, na ulici pod hitno pokupljena i u policiju sprovedena Amerikanka – čisto da joj se dade do znanja gdje je.

No, poruka je poslana i domaćoj raji. Jer, ako je zbog najbenignijeg srednjeg prsta privedena strankinja, i time svijetu pokazano o kakvu režimu se ovdje radi, što bi već moglo zadesiti lokalnu svjetinu zbog slična, kamo li puno ozbiljnijeg neposluha. Iskreno, ni sam nisam načisto je li ih, a đavo mi neda mira, pametno više na bilo kakav način „izazivati“ – i istinu im, o onome što rade, javno u brk skresati.

Ali, kako šutjeti? Jer, time za njihova nedjela dio historijske odgovornosti i sam preuzimaš. Na koncu, ušuti li intelektualna kasta – iako, njezina je šutnja bitno doprinijela svemu što nam se prethodnih 30 godina izdogađa – zar se išta drugo može očekivati i od mase kojoj je glavna briga kako biološki preživjeti.

Istina, i najotvoreniji otpor može biti razlog kritičkim žaokama. Nedavno je, primjerice, na javnu scenu istupio Hercegovački forum, intelektualna udruga utemeljena s krajnje časnim ambicijama – da na potezu od Trebinja do Konjica i Livna, pa makar se to događalo na razini javnog istupanja samo jednog dijela intelektualne zajednice, potakne pravo na drugost, na drugačije mišljenje, na drugačije viđenje života nam svakidašnjeg.

Osobno formiranje udruge podržah zbog toga, ali i još nečega – potrebe da se, koliko god to bilo simbolično, čine prvi koraci na ponovnom integriranju Hercegovine. Jer, oni koji su se prethodnih trideset godina specijalizirali u podjelama, nisu podjele nametali samo Bosni i Hercegovini kao cjelini, nego i pojedinim njezinim regijama. Prvi put nakon više stoljeća im je, recimo, pošlo za rukom podijeliti i Hercegovinu, bukvalno je pocijepati, od nje učiniti dva svijeta – a to nikada u svojoj povijesti nije bila. Vjerovao sam, a vjerujem i sada, da se o tome mora progovoriti i, pa makar i na samo simboličkoj ravni, tome javno suprotstaviti – i da je obveza intelektualaca da otpor, zajedničkim glasom, od Trebinja do Livna, potiču i sami.
Od starta je, dakako, bilo jasno da takvo novorođenče neće s radošću biti dočekano od političke klase, onog njezinog dijela koji je zarobljen idejama o etnotorovima. No, glasovi neodobravanja se daju prepoznati i izvan njih, iz krugova bosanskohercegovačkih integralista. Navodno, Hercegovačkim se forumom, uz sve dosadašnje, ovoj zemlji nameće nova podjela – na Hercegovinu i Bosnu. Bog s vama. Pa ta vrsta „podjele“ je i u nazivu zemlje. I što bih sada trebao – prihvatiti „savjete“ kako je jedini način njezina eliminiranja u preimenovanju države? U prihvaćanju Bosne kao rješenja za cijelu BiH? Ma nemojte. Ni na kraj mi pameti. Naprotiv. Takva su rješenja, što se mene tiče, podjednako „nevina“ kao i ona o trećem entitetu ili, recimo, Dodikovu „časnom razlazu“.

Umjesto toga, dakle, vjerujem da nam je obveza vraćati Hercegovini ono što je kroz stoljeća posjedovala – krvotok koji joj, unutar BiH kao cjeline, osigurava status jednog od njezinih najvitalnijih organa. I baš to je jedan od ciljeva Hercegovačkog foruma.

Ali, on nije i jedini. Dapače, obveza je svakodnevno upirati prstom u razbijačke devrove etnobukadžija. U brk, recimo, skresati hadezeovu ortopedu kako mu prijetnje „rubikonima“ neodoljivo asociraju na one SDS-ova psihijatra s početka devedesetih o opasnosti da, ne klepne li se ušima pred njegovim ultimatumima, nestane čitav jedan narod. I usput ga podsjetiti da se hrvatsko pitanje ne može reducirati samo na jedan dio zemlje, kako sugerira njegov i gospodarev mu Dodikov moskovski „lobista“ – a kojemu su i oni sami vjetar u leđa. Da je, drugim riječima, hrvatsko pitanje bosanskohercegovačko – kao što je i srpsko i bošnjačko i ljudsko – i da se tiče svih dijelova te zemlje. I da se o tome mora javno govoriti, onako kako o srpskom, problematizirajući položaj ljudi na prostoru Livanjskog kantona, govori Milorad Dodik. I istodobno predsjedniku RS-a pojasniti da se srpsko pitanje na prostoru Federacije ne može riješiti samo intervencijama u Izborni zakon koje se tiču toga dijela zemlje, nego jedino i isključivo intervencijama koje će, na prostoru čitave zemlje, svim državljanima BiH vratiti ljudsko dostojanstvo.

Etnobukadžijama se, potom, javno mora skresati u lice da je antievropsko raspoloženje građana BiH rezultat onoga čime ih sami siluju. Da je, primjerice, tragedija, a to pokazuje jedno, nedavno provedeno istraživanje, da sebe Evropljanima ne doživljava čak preko tri petine bosanskohercegovačkih Srba, ali i skoro četvrtina Hrvata i Bošnjaka.

Ne treba se, istina, po principu automatizma sve trpati u isti koš. Etnologici, recimo, i to najradikalnijoj, pripada i Srpska radikalna stranka RS-a. No, ono što čini njezin načelnik u Rudom, smjer je na kojem bi, želi li se ovoj zemlji vratiti ono što ju je stoljećima krasilo, morali biti svi. Radi onih do kojih informacija nije došla, čovjek i sam, pročitah, spuštanjem ruža u rijeku Lim i polaganjem cvijeća na spomen obilježje u Memorijalnom centru, nedavno oda počast Bošnjacima, žrtvama ratnih zločina počinjenih na području općine kojoj je na čelu. I pri tome poruči ono što bi, vole li ovu zemlju, morali i svi ostali – da jedni bez drugih niti možemo, niti ćemo ikada biti u prilici tako živjeti. I zato, veli gospodin načelnik, „ako je to već tako, i ako će tako biti i u budućnosti, zašto bismo svojim potomcima ostavljali zlo koje može opet da probudi nešto prljavo u nama, kada smo, kao normalni ljudi, u situaciji da im ostavimo nešto dobro“.

Pita li se mene, ovu „radikalsku“ i sam potpisujem – i to od prve do zadnje. A istodobno mi ni na kraj pameti pomisao potpisivati „socijaldemokratske“ poput, recimo, „poučaka“ kako imenovati „ulice, trgove, javne ustanove, institucije iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, sporta, zdravstva…“ – po, kako autor „poučka“ veli, bosanskim kraljevima i banovima, vijećnicima ZAVNOBIH-a te, da ne bi bilo zabune, borcima Armije koji su obranili nezavisnost BiH u ratu 1992-1995. Svaka čast svim mogućim „borcima“ koji su nam uništavali pravo na budućnost – a takvih je u svim armijama bosanskim i hercegovačkim iz prve polovice devedesetih. No, takvi „poučci“ su, što se mene tiče, također doprinos, ako ne i organski dio etnonacionalističkog tamburanja. Činjenica, pak, da nam ih serviraju najistureniji „socijaldemokratske perjanice“ samo dodatno svjedoči u kakvom smo civilizacijskom blatu. I da im se, kao i onima iz ekskluzivnih „stožera obrane nacionalnih interesa“, i to istom žestinom, imamo također obvezu suprotstaviti.

Eto, ovo je smjer djelovanja Hercegovačkog foruma. Ni lijevo, ni desno nego samo i isključivo istinom za ljubav BiH – i zbog onih koji u njoj tek stasaju. Dok je Forum na tim frekvencijama, može računati na moju potporu. Kad od njih odstupi, saznat ćete vrlo brzo – ako ni po čemu drugom onda po tome što ću ga istog časa i sam napustiti.

neznase.ba