Mi žene, supruge pogotovo, vrhunske smo glumice

Prešlo nam je u naviku da glumimo cure koje bez muža ne postoje. Moje junakinje su odlučile prestati glumiti. Ponašaju se kao ljudska bića, ravnopravna sa svojim partnerima koji također govore kao ljudska bića, a ne kao mužjaci zarobljeni u svojoj ulozi šefa…

Autor: Svjetlana Hribar

Muškarac u grlu – najnoviji roman Vedrane Rudan objavljen ovih dana u izdanju naklade »OceanMore«, knjiga je kojom riječka autorica neće razočarati svoju vjernu čitalačku publiku, ali će zasigurno osvojiti novu. Ulogu u njenoj literaturi ovim naslovom dobija (doslovno) i muškarac, čuje se »njegov glas«, ravnopravno s Ksenijinim, čiji je život okosnica romana. Zanimljivo bi bilo napraviti anketu i – nakon čitanja knjige – saznati koga više zanima »njegovo« razmišljanje o životu u vezi – muškarce ili žene. Vjerujem da bi i tu bilo iznenađenja.

Ali ono što je najatraktivnije u knjizi »Muškarac u grlu« jest ono čemu teže svi akteri prekinutih veza na svijetu, a to je mogućnost da bivši partneri – popričaju otvoreno. Bez strasti, nakon ljubavi, k tomu iskreno…

Vedrana Rudan ovom knjigom otvara tu temu, svjesna da je u realnosti takva mogućnost neostvariva. Ali, zato postoje knjige, kaže.

U razgovoru o njenoj dvanaestoj knjizi, saznajem detalje koji potvrđuju sva moja razmišljanja za vrijeme čitanja romana »Muškarac u grlu«, pa i ono da »svaka sličnost sa živim ljudima – nije uvijek baš slučajna«!

Iako potpuno u Vašem stilu, najnovija knjiga potpuno je drugačija od prethodnih, jer uvodi – muški pogled »na stvar«.

– Knjigu »Muškarac u grlu« pročitala sam petnaestak puta. To mi se inače ne dešava. Kad napišem knjigu ostavim je na miru godinu, dvije ili tri. Ova je toliko drugačija od svih mojih knjiga da mi uporno ne ide u glavu da je moja. Pitala sam se zašto? Možda stoga jer likovi nisu nabrijani, žene nisu žrtve, čvrsto drže konce svoga života u šakama, muškarci nisu nasilnici i govore onako kako muškarci u mojim knjigama ne govore.

Hrabre žene

Prvi put u jednoj knjizi priznajem da nisu svi muškarci svinje i zbog toga se osjećam dobro. Negdje duboko u meni čučala je ta spoznaja, ali mi je trebalo vremena da raskrstim sa svojom predrasudom. Drago mi je da su moji dečki u ovoj knjizi topla ljudska bića kakvih u životu nema… (smijeh) Ma, ima ih, ima.

Seks je prisutan gotovo na svakoj stranici?

– Seks je u mom životu uvijek igrao jako veliku ulogu. Kad sam bila mlada muškarce sam doživljavala kao seksualna pomagala, bitno mi je bilo da su zgodni i da šute. Tamo negdje u trideset i sedmoj krenula sam u lov i na pamet. Mislim da nema bolje kombinacije od muškarca koji je koktel pameti i kućnog seksualnog manijaka. Tako nešto imam doma pa ne bi bilo od mene fer da malo sreće ne udijelim i svojim junacima. Nadam se da moj muž ne čita Novi list. Svi znaju da je pametan, ali ovo drugo ne znaju. Sigurno ne zna ni on.

U romanu »Muškarac u grlu« i muškarac, i žena (u ich formi) – pričaju svoju intimnu životnu priču. Oboje su – u rudanovskom stilu – okrutno istiniti, žena više od muškarca jer je takva ženska istina. Okrutna.

– Ja ne pišem u rukavicama iako se ne bih složila s vašom definicijom da je istina »okrutna«. Istina je istina. Bez predznaka. Već sam rekla, žene u ovoj knjizi nisu žrtve, rekla bih da su manipulatorice u onoj mjeri u kojoj smo to sve mi. Danas sam razgovarala s muškarcem u šezdesetoj koji mi se požalio da se njegova mlada, druga žena »povampirila«, previše se posvećuje karijeri, a premalo njemu. Kad su se upoznali on to nije očekivao. Njegova je žena krhka, mlada ljepotica, usput i doktorica nauka – njemu ne ide u glavu da joj je nakon desetak godina braka karijera važnija nego on. Rekla sam mu da je to normalno i da će ga ostaviti. On je siguran kako ona umire od straha da će ostati bez njega.

Mi žene, supruge pogotovo, vrhunske smo glumice. Da nismo završile bismo u ludnici. Ovako, glumimo desetak godina, a onda odemo. One koje mogu. Žene iz moje knjige ženske su koje mi strahovito imponiraju. Snažne, hrabre, neopterećene tuđim mišljenjem. Što bih dala da sam barem malo na njih nalik.

I ovaj moj odgovor čista je manipulacija. Nama ženama prešlo je u naviku da glumimo cure koje bez muža ne postoje. Moje junakinje su odlučile prestati glumiti. Ponašaju se kao ljudska bića, ravnopravna sa svojim partnerima koji također govore kao ljudska bića, a ne kao mužjaci zarobljeni u svojoj ulozi šefa.

Ljubav i sujeta

U ovoj knjizi nema ljubavne boli – akteri se više bave fizičkim užicima. Ipak, tu je sjećanje koje, međutim, ne boli. Kao da su i žena, i muškarac, raskrstili s bolećivim osjećajima. Je li to odsustvo boli znak da i autorica ulazi u zrelost?

– Drago mi je da ste to prepoznali. Junaci u mojoj knjizi pate, ali kroz razgovor pokušavaju raščlaniti svoju patnju. Mislim da je to najkraći put do mira u duši. Što nas najčešće čini nesretnima, ako govorimo o ljubavi? Kad nas ostavi onaj ili ona koju volimo. Ključno je pitanje u takvoj situaciji da li ju/ga volimo? Možemo li živjeti bez njega ili nje, bez potrebe da se bacimo kroz prozor? Osjećamo li neodoljivu potrebu da njemu ili njoj zabijemo nož u vrat?

Kad čovjek hladno stavi svoju veliku ljubav »na stol« pa je krene tranširati otkrit će da na sastavne dijelove rastavlja ono čega davno nema. Često, gotovo uvijek, kad se raspadne naša ljubav, brkamo ljubav i sujetu.

Moji su junaci iskreni i sa sobom, i s partnerima, pa im je život lakši. Spoznaja koliko nekoga s kim živiš i koga bi morao/morala voljeti ne voliš – oslobađa. Neki zbog okoline malo cmihaju, od ostavljenih se očekuje da pate, oni kojima mišljenje drugih ljudi nije bitno raskid shvaćaju kao početak nove avanture pa veselo stupaju sami ulicama kojima su do jučer stupali u društvu.

Meni se čini da raskid veze ne ubija. Po vama je to znak moje »zrelosti«. Kad se sjetim koliko sam zbog ljubavi patila kad mi je bilo trideset i kad se nisam mogla odlučiti s kim od trojice muškaraca ću dočekati jutro uhvati me smijeh. Lijep je osjećaj kad »ozreliš«.

U Vašoj najnovijoj knjizi je i vrlo malo straha od bolesti!

– Ha, ha. Vi i ja se dugo znamo pa vam je poznato koliko volim govoriti o boleštinama i koliko sam hipohondrična. Nema toga u »Muškarcu u grlu« zato jer su junaci i junakinje mladi! Najstariji lik ima pedeset i šest godina. Dakle dečko u najboljim godinama. Moram reći, iako me to niste pitali, da i ja sve manje mislim o bolestima i čini mi se, sigurna sam zapravo, da upravo živim najbolje dane svoga života. Da mi je to netko rekao pred pedeset godina?! Toliko ima radosti u mom životu da ih sve ne mogu nabrojiti: unuka, mačka, muž, vrt, djeca, cvijeće, putovanja…
Znam da danas u ovoj zemlji nisu svi sretni poput mene, ali ne želim neprestano razmišljati o nesreći koja sve nas okružuje. Ja za to nisam kriva, uživat ću u životu dok budem mogla bez osjećaja krivice.

Sličnosti nisu slučajne

Nema ni kritike roditeljstva (osim u tragovima), nema grižnje savjesti – akteri su slobodni! Pa ipak, pišu jedan drugome upućenu intimnu ispovijest. Iz kakve potrebe?

– Oni ne »pišu«, oni razgovaraju u mislima jer razdvojeni žele jedno drugo najzad upoznati. Nema strasti, nema ljubavi, ostaje samo potreba da dvoje prijatelja iskreno popričaju o svojim »greškama«, propuštenim šansama… Mislim da u svim parovima koji se raspadnu negdje tinja potreba da, kad sve mine, sjednu za stol kao stranci i porazgovaraju bez emocija o paru koji su nekad bili oni. U pravilu je to u životu nemoguće. Zato postoje knjige.

Muškarci u romanu su pravnici i liječnici. Zašto baš te profesije?

– Okružena sam pravnicima i liječnicima. Njih najbolje poznajem. Pravnike posebno jer mi je muž dvadeset i pet godina odvjetnik. Ono što sam u knjizi napisala o odvjetnicima, sucima i hrvatskim sudovima riječi su ženske koja se razumije u »problematiku«. Moj muž je pročitao knjigu i drago mi je da se u njoj nije prepoznao. Nadam se da se neće ni drugi o kojima sam pisala. U mojoj knjizi svaka sličnost sa živim ljudima nije uvijek baš slučajna.

U priču i razmišljanja Vaših likova ubacujete i neke riječke umjetnike, galerije – sve imenom i prezimenom – Mala galerija u Starom gradu, Morana Pertaut, Vojo Radoičić…

– Pa, Jadranka Šegota… Spomenula sam i moju omiljenu slikaricu Nikolinu Ivezić. Volim umjetnost, posebno slikare, kipare… Rijeka ima fenomenalnih umjetnika, htjela sam da njihova imena ostanu zabilježena. Možda će im grad Rijeka inspiriran mojom knjigom i činjenicom da je Rijeka grad kulture – smanjiti najam. (Smijeh)

Knjiga je pitka, čita se brzo, ali i mami na ponovo čitanje.

– Ne znam jesam li ja napisala knjigu ili je ona napisala samu sebe. Drago mi je da »Muškarac u grlu« nije mračna knjiga. Ja nikad ne biram ton svojih knjiga, to čine moji junaci. Ovi nisu ogorčena, bijesna stvorenja ljuta na sebe i čitav svijet. Vole, pate ali nisu izgubili radost življenja.

S nestrpljenjem sam čekala kraj knjige. Koji me nije iznenadio.

– Ovo je nešto najgore što autor može čuti. Nadam se da se šalite. Ja nisam pojma imala kakav će biti kraj, a vi ste znali? Ne vjerujem vam. (Smijeh)

Novi list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here