Kunu se u demokršćanstvo, a razvode se. Licemjerni, samo praktični ili…?

Iako se hrvatski političari često pozivaju na kršćanske, katoličke vrijednosti, vrlo je upitno koliko ih zaista žive. Mnogi političari koji sebe vide kao demokršćane razvedeni su, što je u suprotnosti s onim za što se zalažu. Poznati zagovornik konzervativnih vrijednosti Ladislav Ilčić i sociolog religije Ivan Markešić za tportal analiziraju mogu li razvodi i demokršćanstvo skupa.

Mnogi političari barem nominalno demokršćanskog opredjeljenja su razvedeni, poput bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, pa njegovih stranačkih kolega Božidara Kalmete, Tomislava Tolušića ili Vladimira Šeksa, potom Željka Keruma, koji je protiv predstave Olivera Frljića u Splitu defilirao s krunicom ‘većom od papine’, pa bivšeg HDSSB-ovca Vladimira Šišljagića… Najsvježiji slučaj razvoda u demokršćanskoj obitelji odnosi se na Sanju Puticu, HDZ-ovu pomoćnicu ministra znanosti i i obrazovanja. Njezina imenovinska kartica ažurirana je 31. ožujka 2017. godine, kad je u rubriku podaci o bračnom drugu/životnom partneru unesen podatak da je razvedena.

Ladislav Ilčić, predsjednik konzervativne stranke Hrast i aktivist koji u javnosti promiče obiteljske vrijednosti, kaže da je svaki čovjek grešan i da to što se neki političari koji zagovaraju demokršćanske vrijednosti razvode nije u suprotnosti s demokršćanskim naukom.

‘Razvod ne znači to da se čovjek ne trudi dalje, unatoč svojim greškama, biti dobar’, objašnjava svoj stav Ilčić, smatrajući da u polju politike ne treba biti previše isključiv u tom smislu. Naravno, dodaje, da uspješnost u bilo kojem segmentu života, pa tako i u onom osobnom, bračnom i obiteljskom, daje na vjerodostojnosti.

‘Znači, ljudi koji budu uspješniji u zagovaranju tih vrijednosti u svom obiteljskom i privatnom životu bit će uspješniji i u javnom’, vjeruje Ilčić.

S druge strane Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta Ivo Pilar, smatra da se političari koji se u javnosti iskazuju kao demokršćani, a koji u svom svakodnevnom privatnom i političkom životu u društvu ne žive u skladu s kršćanskim načelima i vrijednostima što su u temeljima njihovih političkih stranaka, ne bi mogli, odnosno ne bi se smjeli predstavljati kao demokršćanite kao predstavnici demokršćanskih stranaka.

‘To je nekorektno i licemjerno’, smatra Markešić.

‘Teško zagovarati kršćanske vrijednosti u politici’

Prema njegovu mišljenju, biti demokršćanin znači biti vjernik kršćanin koji štiti ljudsku osobu, ljudsko dostojanstvo – demokršćanin se bori za jednakost svih ljudi u društvu, gradi društvo po mjeri njegovih građana bez obzira na njihovo političko uvjerenje i svjetonazor.

Mnogi političari koji sebe vide kao demokršćane razvedeni su

Je li onda činjenica to da su neki političari na više simboličnoj razini privrženi kršćanskim vrijednostima nego što ih zbilja prakticiraju u stvarnosti, kao što to pokazuje stav prema razvodu? Ispada li tako da je kršćanstvo više načelan stav, pitamo Ilčića.

Predsjednik Hrasta navodi da je sigurno to da u politici postoji dosta licemjerstva i da se demokršćanstvo uzima čisto kao folklor i imidž bez gledanja stvarnog sadržaja.

‘Činjenica je da je danas jako teško zagovarati kršćanske vrijednosti u politici. Ne samo kršćanske, jer kad progovorite o njima, mnogi slušatelji i mediji govore da ta osoba ideologizira i nameće nekakvu ideologiju i da su ideologije štetne. Najčešće nije riječ ni o kakvom nametanju’, kaže nam Ilčić i dodaje da se sustav vrijednosti izjednačava s ideologijom. Navodi da je riječ ipak o užem izrazu, a onda se ideologija sama po sebi diskvalificira i ispada da nam se politika svodi na tehnokraciju bez vrijednosti, što neće završiti po dobru.

‘To vam je kao brak u kojem muž i žena razgovaraju samo o novcu. Politika ne može opstati bez vrijednosti’, slikovito je opisao Ilčić.

 ‘Hrvatsku nisu opljačkali vanzemaljci’

Markešić naglašava da kod nas i u zemljama u našem istočnom i jugoistočnom okruženju mnogi europski demokratski procesi kasne po nekoliko desetljeća pa ne čudi to da pokret kršćanske demokracije u Hrvatskoj nije imao značajnijih uspjeha. A nema ih ni danas.

‘Sama činjenica da se neke naše, bilo velike, bilo male, političke stranke deklariraju kao demokršćanske ne mora značiti ništa posebno. Njima je demokršćanstvo ‘navijačka zastava’, odnosno ‘amblem pripadanja’ i ono služi ponajviše u svrhu pribave članstva i pobjede na izborima. Kao i mnogo toga u Hrvatskoj, tako je i ovom slučaju važno biti u nekoj organizaciji koja se temelji na kršćanskim načelima i vrijednostima’, smatra Markešić.

Još gore stojimo s političarima koji ne prestaju naglašavati svoje pripadanje demokršćanstvu, a istodobno rade sve ono što je protivno bilo kakvim ne samo kršćanskim, nego i općeljudskim civilizacijskim načelima i vrijednostima.

Markešić naglašava da Hrvatsku nakon Domovinskog rata nisu ni opljačkali ni zadužili ni osiromašili tamo neki izvanzemaljci. ‘Velik broj među njezinim ‘ovršiteljima’, kao i među onima koji se nalaze u hrvatskim zatvorima, izjašnjavaju se kao pripadnici tzv. demokršćanske orijentacije’, podsjeća ovaj sociolog religije.

Zapravo, društvo smo s potpuno nerazvijenom kršćanskom demokracijom.

‘Da te demokracije ima barem malo, kao zrno soli, ne bismo i 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata vodili ideološke ratove i ne bismo bili nacija i narod koji još uvijek ne zna razlikovati Dobro od Zla. Njemački kršćanski demokrati znali su to učiniti. I danas čine’, kaže Markešić.

Zapeli u nacionalno-konfesionalnom mulju…

‘Zahvaljujući hrvatskim građanima, koje ni u školi ni u Crkvi nije imao tko naučiti vrijednostima kršćanske demokracije, još dugo će u ovoj zemlji biti tzv. demokršćana koji će činiti sve da se onemogući stvaranje sekularnog društva kao osnove za nastanak i razvoj pluralnog društva, društva koje neće biti kršćansko-konfesionalno, nego društvo koje će zahvaljujući sekularnim vrijednostima stvoriti takav obrazovni sustav u kojem će mlade osobe saznati na vrijeme sve o pobačaju (da ih bude sve manje), o vrijednostima međuljudskog povjerenja u braku i izazovima koje život donosi sa sobom (da razvoda bude manje), o gej osobama koje na sasvim drukčiji način organiziraju svoj privatni život, a da ih nitko u društvu i u politici ne diskriminira’, objašnjava Markešić.

Mišljenja je da kad bi se hrvatsko društvo gradilo na zrelim sekularnim i kršćanskim osnovama, kad bi se dakle gradilo društvo koje prihvaća odvojenost Crkve od države, a to znači društvo čiji politički i crkveni protagonisti ne bi željeli stvoriti konfesionalnu državu i društvo, kao i kad bi se gradilo društvo na osnovama socijalne demokracije (a ni nje kod nas nažalost nema ni u povojima), mogli bismo se barem nadati nekim polaganim pomacima u promjenama postojeće društvene apatije.

‘Ovako ostajemo i dalje u svojim ideološkim ‘demokršćanskim’ nacionalno-konfesionalnim torovima punim mulja i gliba mržnje i netolerancije’, zaključuje Markešić.

T-portal