Kolektivno ubijanje Bosne i Hercegovine dobiva na intenzitetu

Kako vlastima vjerovati ako njezini najistureniji lideri demantiraju informacije koje javnosti sami serviraju.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Jedni se, primjerice, svako malo vole pohvaliti kako BiH doživljava preporod kakav nije zabilježen u zadnjih stotinu godina, kako je samo u zadnje dvije godine zaposleno čak 30.000 novih radnika – i kako bi cifra od obećanih stotinu do 2018. godine mogla biti i premašena. Drugi, opet, a dio su istog vladajućeg soja, to nazivaju planetarnom laži – jer 30.000 zaposlenih znači tristotinjak novih tvornica s po stotinjak zaposlenih, a njih nema dovoljno ni za sve prste jedne ruke.

Sve, nažalost, sugerira kako bi ovi potonji mogli biti u pravu. Jer, evo, ovih dana pročitah kako BiH iz godine u godinu bilježi rast broja studenata. Na istom mjestu, međutim, pročitah da iz godine u godinu opada broj mladih – na kraju 2015. godine ih je, naime, bilo preko 300.000 manje nego na početku devedesetih – a istodobno raste stopa njihove nezaposlenosti. I sve više ih je koji pakiraju kofere i odlaze u bijeli svijet, i to u jednom smjeru – bez, dakle, namjere da se ikada više i vrate.

Ali, koga to ovdje brine? One, koji BiH pustoše prethodnih četvrt stoljeća sigurno ne. Dapače, oni to isto, i s istim žarom, čine i danas – i pripremaju teren za odlazak i ono malo njih koji ovdje još uvijek jesu. U prilog tome svjedoče svakodnevna talasanja koja zajedno dogovaraju. Različita su jedino obrazloženja zašto to čine. Jednima je razlog majorizacija koja im prijeti od onih drugih, drugima, opet, briga za BiH na koju imaju prirodno pravo.

Dodik i Čović to pokazuju na način koji je i svijetu sve manje tajna. U prilog tome, iako samo dijelom, svjedoči i odgovor britanske vlade na Dodikov upit je li djelovanje njezine ambasade u Sarajevu rezultat njezine vlastite politike ili naloga koje dobiva od bošnjačkih centara odlučivanja. Sličan odgovor, istina, za sada nije stigao i lideru HDZ-a – iako, ne bi me čudilo da se takvo što dogodi u najbližoj budućnosti. Ali, zato mu je nešto slično, s upozorenjima koja bi mu nanijeti mogla i veću štetu od lekcija iz svijeta, došlo iz odaja vrha Katoličke crkve u BiH.

Istina je, upozorenja Crkve Čović za sada ignorira – kao da ih ni nije bilo. Poruke s najnovijeg zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora, uostalom, to i potvrđuju. Jer, više se krajnji cilj, treći entitet, ni ne pokušava prikrivati. Njegov potrčko u HNS-u to i izrijekom podvlači – a time, ako dobro razumijem, sukob s Crkvom dodatno zaoštrava.

Iako, neće se, kako stvari stoje, završiti samo na sukobu s Crkvom. Zadnje sijelo „svehrvatskog okupljanja“, po onome što u javnost procuri, nije oskudijevalo ni disonantnim tonovima. Politika Čovića i njegova potrčka, još preciznije, na HNS-u je ovaj put i poprilično oštro napadnuta. Nastavi li se, drugim riječima, taj trend, dobro se ne piše ni „svehrvatskom“ kišobranu iza kojega se pokušaj spašavanja vlastite kože lidera HDZ-a danas još uvijek uspijeva sakriti.

Nije, dakako, novina ako se kaže kako dvojac Dodik-Čović čini sve kako bi promjene u BiH, funkcioniranje pravne države prije svega, bile onemogućene. I nije nikakva novina da to ne čine zbog interesa ni Srba, ni Hrvata, nego zbog sebe samih. Jer, takvi kao oni svugdje gdje ima države završavaju na istom mjestu – u kazamatima.

Ali, demistificirati se mora i „silna ljubav“, koju prema ovoj zemlji iskazuje SDA družina. O erdoganizaciji, barem dijelova BiH koje ova družina kontrolira, o upiranju u kola teokratske filozofije, o kriminalu ravnom onom u druga dva etnička begovata – i da ne nabrajam više – pisao sam i do sada. No, tome je ponešto potrebno i dodati.

Izvjesno je, naime, da bosanskohercegovački etnobogovi funkcioniraju samo na svom parčetu „zemljice“. Kada ste, recimo, vidjeli da srpski dužnosnik na državnoj razini – čast Šaroviću koji kao izuzetak pravilo samo potvrđuje – obilazi dijelove zemlje na prostoru Federacije? Ja se toga ne sjećam – a, ako ga je i bilo, događalo se pri posjeti Srbima, ne i zbog građana čiji dužnosnici, pa koje vjere i nacije da su, i oni sami jesu. Ili, kada ste vidjeli da to isto na prostoru RS-a čine dužnosnici HDZ-a na državnoj razini – a i oni su, ako dobro razumijem, ministri i ini i građanima tog dijela zemlje.

No, i poenta priče je na tome, to isto ne čine ni političari Izetbegovićeve družine. Pratim, recimo, poprilično pažljivo ponašanje federalnog premijera. I čitam, dakako, bio je u ovoj općini, posjetio je onu općinu, obišao je ovaj kolektiv, svratio u onu ustanovu. No, gdje je bio? Isključivo, za prethodne dvije godine, tamo gdje vlast kontrolira SDA – i gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo. Ako u etnički miješane sredine i svrati, opet je u društvu „svojih“, i bez imalo ambicije da posjeti strukture lokalne vlasti, pa ma tko ih personificirao.

Nije, doduše, on i jedini koji to čini. Isto se, naime, ponaša i član državnoga predsjedništva iz reda Bošnjaka, isto državni i entitetski ministri koje „babin sin“ kontrolira. Ne sporim, na sve to oni imaju pravo. Ali, gdje je onda silna ljubav prema BiH i svim njezinim građanima? I koliko je pozivanje na nju također samo paravan za akcije koje s istinskom ljubavi prema svojoj zemlji kao multietničkoj i multikonfesionalnoj nemaju ama baš nikakve veze?

Uvijanje u celofan „ljubavi“ prema zemlji, međutim, također ne može biti duga vijeka. I, ne vjerujem da i ono neće dobiti odgovor svijeta kakav zaslužuje. Jer, za BiH ono je kancerogeno barem u istoj mjeri kao i Dodikovo i Čovićevo otvoreno puškaranje po njoj.

No, nisam sretan ni načinom na koji svemu tome pariraju stranke građanske provenijencije. Bojim se, naime, da se u javnim očitovanjima barem nekih od njih upada u istu, u suštini etnonacionalističku matricu. Kao drugačije, recimo, protumačiti poruke tipa „želimo poručiti Draganu Čoviću i njegovu ideologu Boži Ljubiću da će od trećeg entiteta imati samo onoliko koliko su uspjeli dobiti na tenkovima regularne Hrvatske vojske pod komandom Janka Bobetka“? Što se, recimo, mene tiče, pa bilo im pravo ili krivo, razlika između njih i onoga što čine etnonacionalisti je ravna nuli.

neznase.ba

1 komentar

  1. Da, vole B i H kao i “Grga Boga”, ali bolje im je u njoj nego u Njemackoj,USA ili bilo kojoj zapadnoj zemlji, jer tamo , ovi nasi “vladajuci zglavkari”, ne bi zaradili ni za mrvu kruha, a kod nas se preko noci obogate i ne bi ih ni sa cugljenom izvukli iz politicke fotelje koja je bolje placena nego i jedan univerzitetski profesor! ALI, nas narod nije ni zavrijedio bolje koje hajvane biraju, isto kao da plackase banke postave za presjedatelja te iste banke. i na kraju krajeva, nije mi jasno, zasto te iste “ovce” bleje kad’ biraju “vukove” za vodje njihovih “torova”!

Komentiraj