Ko nas bre zavadi, kad nas Milijan Brkić i Milorad Dodik mire

Ambiciozan pokušaj sinoćnje dodjele nagrade Večernjakov pečat da se prometne u spoj Oscara i Nobela za rasplitanje regionalnih konflikata pretvorio se u rijetko viđeni melanž izvještačenog titranja Zapadu i politički korektnog blamiranja, sa šlagom na torti u vidu nagrade za promociju interesa BiH Milijanu Brkiću, za koju je i sam priznao da ne zna čime ju je zaslužio.

Autor: Bojan Stilin

Bosansko-hercegovačko izdanje Večernjeg lista već 13 godina dodjeljuje nagrade zaslužnim domaćim i regionalnim figurama u svim kategorijama javnog djelovanja. Negdje 2006. kad je nagrada za osobu godine dodijeljena tadašnjem premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku, počele su kontroverze oko njezine simbolike. Glavni urednik Večernjeg lista i idejni tvorac projekta Jozo Pavković strpljivo je gradio imidž nagrade i dovlačio sve više regionalnih lidera dok je javnost s negodovanjem konstatirala usiljenu potrebu zbližavanja bosanskih Hrvata i Srba u svrhu zajedničkog čačkanja po Daytonu.

Devet godina kasnije, Pavković na početku ‘društvenog događaja godine’ u mostarskom Domu mladih ponosno predstavlja prijevod Daytonskog sporazuma na bošnjački, hrvatski i srpski, sav slatkorječiv o tome kako je, eto, napokon spašena kopija bosanskog de facto ustava, protiv kojeg se i hrvatska i srpska struja već godinama svesrdno bori. Za to vrijeme, u redu s uglednicima kočoperi se teško spojiva ekipa: hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, sva tri člana predsjedništva BiH, vjerski vođe, ali i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik te Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ-a. Nema nikog iz aktualne srpske vlasti koja je devedesetih svesrdno bušila bosanske gradove, ali, ajde, bosanski i regionalni melting pot, barem naoko, opet funkcionira.

No stvari se počinju komplicirati već na početku, kad nagradu za osobu godine u svijetu (koje godine, 1996?) prima bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton, vjerojatno u svojstvu daytonskog posrednika. Na njegovu protokolarnu videoporuku nadovezuje se petnaestominutni playback nastup Tota Cutugna, kome zbog teške simbolike njegove šećeraste protoeuropske himne ‘Insieme’ (tijekom koje predsjednica Grabar Kitarović proeuropski skladno njiše glavom) uobičajeno prozirni Josip Leko dodjeljuje posebno priznanje za europejstvo. Dok Cutugno otvara usta, u pozadini pjevači mostarskog akademskog zbora Pro Musica besposleno stoje, a glazbenici novosadskog revijskog orkestra sviraju u prazno na playback matricu. Do pravog izražaja ova glazbena pratnja doći će tek kasnije, kad na pozornicu stupe redom Hari Mata Hari, Vlado Kalember i Ana Rucner te na koncu Mate Bulić, čija mučenička gastarbajterska himna ‘Dome moj’, podebljana zborskim višeglasjem razigrava brk i komotno ispruženom Miloradu Dodiku.

Između glazbenih brojeva gotovo sat vremena bombardira nas tehnički neprecizno iščitavanje laureata i protrčavanja kroz nagrade koje odlaze u ruke zaslužnih Bosanaca i Hercegovaca u raznim kategorijama, ali ih je teško upamtiti zbog enormne količine nominiranih, među kojima se miješaju heroji poplava, biznismeni, sportaši, pokojnici, graditelji crkava i autori aplikacija za borbu protiv ebole. Ključne nagrade za osobu godine u regiji odlaze u ruke Novaku Đokoviću i Marinu Čiliću, a već spomenuti raspašoj Mate Bulića idealna je uvertira za posebno priznanje ‘Naše gore list’ HDZ-ovom glavnom tajniku Milijanu Brkiću. Brkić uzvraća čast pokušajem humora: ‘Mislio sam da je Večernji list objektivno glasilo, no ispada da baš nije tako, jer ne znam čime sam zaslužio ovo priznanje’, skrušeno dodajući kako mu ono, ipak, jako puno znači.

I dok se već pitamo je li moguće da će groteska u rukavicama doseći klimaks činom ponovnog uručivanja nagrade za Bosanca godine Miloradu Dodiku, organizatori nas ipak razočaravaju. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović nagradu dodjeljuje bugojanskom poduzetniku Huseinu Smajiću, inauguriranom zbog inicijative da na svom posjedu gradi crkvu koju su Turci srušili u 15. stoljeću. Prije dodjele nagrade čita rodno oprezan i briselski birokratičan govor o potrebi regionalne suradnje, ističući kako je Hrvatska ‘mnogovrsno’ povezana s BiH i obećavajući da će uvijek brinuti o hrvatskom konstitutivnom elementu u toj zemlji. Ćevape, srećom, nije spominjala – možda je baš zato izostao Dodikov aplauz, čovjek ipak preferira banjalučke.

Ovaj igrokaz usiljenog balkanskog europejstva utihnuo je samo na jedan trenutak. Bilo je to tijekom emitiranja priloga o događajima koji su obilježili 2014. u Bosni i Hercegovini, kada su se na ekranu smjenjivale slike gradova uništenih u poplavama i gradova uništenih u masovnim prosvjedima. Nema, naime, tog lažnog glamura u dvorani mostarskog Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača koji će vratiti povjerenje građana BiH u političke laureate sinoćnjeg ‘društvenog događaja godine’ i visoke goste koji su im došli obećati bolju budućnost. Ovoj zemlji ne trebaju hvalospjevi 20 godina zakašnjelog prijevoda Daytona uz meškoljenje zadriglih političara u udobnim foteljama, ni nagrade onima koji ni sami ne znaju zašto su ih dobili. Ovoj zemlji sigurno ne treba niti Toto Cutugno na playback, ni Mate Bulić s leptir mašnom. A što joj, onda, treba? Pitajte Bosance i Hercegovce, oni su to prošle godine na ulicama i u bujicama rekli puno jasnije nego što mi ikad možemo.

Tportal.hr