Kako je marinac i ratni veteran postao veliki operni pjevač

Nizozemac Bastiaan Everink pjevao je kao tinejdžer u crkvenim i školskim zborovima, a znao je svojim glasom zabavljati i društvo u pubovima. A onda se, s devetnaest godina, odlučio za vojničku karijeru. Tri godine kasnije bio je vrhunski obučeni marinac, pripadnik specijalnih postrojbi, u Prvom zaljevskom ratu u Iraku. Vratio se iz tog rata 1991. godine živ, zdrav i odlikovan, a bile su mu samo 22 godine. Ali, kako sam priča, u njemu više nije bilo životne radosti.

Piše: Branimir Pofuk

Više nije znao što to znači biti kreativan. I kada nije na sebi nosio težak neprobojni prsluk, osjećao se zarobljen u čvrstom oklopu koji je morao oko sebe podići da bi bio dobar vojnik i da bi preživio.

“Svaki veteran zna da istog trenutka kada prestane pucnjava, počinje rat u vašoj glavi”, govori Everink.

Bastiaan Everink posljednje je tjedne proveo u Zagrebu gdje ovih dana, na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, pjeva naslovnu ulogu u Wagnerovoj operi “Ukleti Holandez”. Inače mu je jedna od najdražih uloga Verdijev Nabucco, babilonski kralj koji je bio toliko ogrezao u nasilju, ratu i vlastitoj moći da je izgubio razum, sve dok ga nije pogodila božanska munja kojom je počela njegova preobrazba i oslobođenje od oklopa ludila.

Everink kaže kako mu ta uloga pristaje kao rukavica baš po mjeri njegove ruke, jer u njoj prepoznaje sebe i vlastiti preobražaj, ozdravljenje i oslobođenje.

Sve što se dogodilo Nabuccu, događalo se i njemu: “vojska, rat, drastična promjena, nakon toga izdaja i iznad svega – sloboda”.

Grom koji je njega pogodio nije bila munja s neba. To nije bila tutnjava praćena zasljepljujućim bljeskom, nego glazba. Vrlo tiha i vrlo polagana glazba.

Everink sam rado prepričava taj trenutak na način na koji neki vjernici svjedoče o mističnom obraćenju koje im je promijenilo život. Iz Iraka se vratio s ratom u svojoj glavi. Da bi tamo preživio, kao i svaki prekaljeni vojnik, morao je kod kuće ostaviti emocije i sve osjećaje osim onih koji služe očuvanju vlastitog života i života svoje braće po oružju na bojišu.

Nekoliko dana nakon povratka bio je kod prijatelja koji ga je pozvao na večeru. I dok se prijatelj bavio nečim u kuhinji, mladi veteran je pregledavao njegovu veliku zbirku gramofonskih ploča sa snimkama opera.

Nikada ranije nije slušao operu, priča Everink. I onda ga je privukla slika na kutiji jednog diskografskog kompleta. Na njoj je bio sveti gral i naslov Parsifal.

“Stavio sam prvu ploču na gramofon i čim sam začuo tu glazbu niz moje lice su počele teći suze. To je bila moja munja. Ta glazba i priča o vitezu u sjajnom oklopu govorila je o meni i istovremeno s mene skinula moj oklop. Ta glazba mi je dala svjetlo i slobodu”.

Tako priča Bastiaan Everink koji je nakon tog iskustva donio, kako kaže, jednu od najtežih odluka u svom životu: napustio je vojsku i marince s novim životnim ciljem: postati operni pjevač.

Vojnička disciplina svakako mu je bila od pomoći u ostvarivanju tog teškog zadatka. Njegovo učenje trajalo je desetak godina. Na opernoj pozornici debitirao je 2003. godine u Bonnu, pjevajući uloga toreadora Escamilla u Bizetovoj “Carmen”.

Danas je vrlo cijenjen i tražen bariton na europskim opernim pozornicama i već godinama dragocjeni stalni član ansambla berlinske Deutsche Oper.

Svoje suborce nikada nije zaboravio, često pjeva za vojnike i veterane. Tog sudbonosnog dana kada su ga pogodile Wagnerove note on je odlučio da će kroz život ići oboružan glazbom, umjesto mecima. Zato tu svoju municiju šalje vojnicima na bojištima, darujući im i šaljući im svoje snimke.

Što je to bilo tako moćno u toj glazbi koja ga je ispunila, preobrazila i oslobodila?

U najnovije vrijeme vrlo je uznapredovala znanost u rasvjetljavanju procesa koje u ljudskom mozgu pokreće slušanje ili aktivno bavljenje glazbom. Bave se time psiholozi, fizičari, muzikolozi i neurolozi. Jedan od njih je bio je i britanski neurolog Oliver Sacks, autor vrlo popularne knjige “Muzikofilija: Priče o glazbi i mozgu”, koja je 2012. u nakladi Algoritma objavljena i u Hrvatskoj.

U njoj je iznio slučaj čovjeka koji je, preživjevši udar groma, odjednom osjetio nezadrživi poriv da počne svirati klavir. U Everinkovom slučaju grom je bila sama glazba. I to, kako sam već naveo, vrlo polagana i vrlo tiha glazba kakvom počinje Wagnerov “Parsifal”.

Ta glazba raste, buja i razvija se do moćnog kombiniranog zvuka rogova, truba, tuba i trombona, granitnih blokova zvuka limenih puhača kakve je, prije Brucknera, znao svojim skladateljskim perom isklesati samo Wagner.

Ali, nukleus te čudesne i mistične partiture, koji je potresao i mladog nizozemskog ratnog veterana, nalazi se u prvih pet taktova. U njima na pozornicu slušateljeve mašte polako i svečano izlazi jednostavna melodija bez ikakvog harmonijskog dekora ili pratnje. Samo violine i viole, vrlo diskretno i najčešće gotovo nečujno podržane klarinetima i fagotima, uspinju se polako po ljestvici trozvuka As-dura: do – mi – so.

U drugom taktu, poput lelujavog dima iz zrnca tamjana bačenog na tihi žar, melodija nastavlja uspon preko tri preostala tona gornjeg dijela durske ljestvice: la – ti – do.

A onda, nakon što je samo dodirnula vrh ljestvice, melodija u trećem taktu pada u c-mol, donosi proturječje, zajedno s prva dva takta čini jedan veliki bolni uzdah, nagovještava dramu, dočarava čitav rat u izmučenoj duši jednog ratnog veterana, kakav je bio i sam vitez Parsifal.

Da bi potom četvrti i peti takt vratili spokoj povratka u akord As-dura, koji se u nastavku uobličava u akord limenih puhača, nježan i tih poput prvog tračka svitanja na istoku noćnog neba.

Četrdesetak sekundi traje tih čudesnih prvih pet taktova koji ponekad, kao što je bilo u slučaju vojnika Bastiaana Everinka, mogu proizvesti potres, razoriti tlo pod nogama i otvoriti vrata vječnosti. Ili barem, kao meni danas, podignuti misli i pogled s prizemnih niskosti koje nas okružuju.

Idite u HNK, poslušajte Holandeza Bastiaana Everinka.

 

 

Večernji list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here