Kako će pjevati pobjeda

U svakodnevnim susretima isturaju se primjetno u prvi plan vjera i porijeklo mimo nekada isključivo sirijskog identiteta, različitosti i “prava” među sunitima, šiitima i “Assadovim alavitima”, kršćanima i “ostalim”. Prepoznatljiva je ova realnost na kojoj se grabi od kolača koji se zvao jedinstvena Sirija. I to nam je poznato.

Piše: Zlatko Dizdaraević

Sila, ambicija, grabež, bahatost novokomponovanih, malih i velikih lidera, a sve češće i lažnih heroja, nadnose se svakodnevno nad neke druge, bivše realnosti. Jedan uspješni inžinjer koji je davno diplomirao u Zagrebu, a ostao vjeran svom Damasku, svih ovih dramatičnih godina, sjeća se onih vremena u nas, uz puno nostalgije. I odjednom, stihova velikog Branka Miljkovića. Ne slučajno. U prastaroj kafani “Nofari”, najstarijoj živoj na Bliskom istoku, odmah ispod zidina Umayyad džamije i vazda punoj, minule sedmice potsjetio me na to kako su mnogi od njih iz ovdašnjih zemalja, tada studenti u Jugoslaviji, ponavljali čuveni mitski stih: “Hoće li sloboda umjeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj…” Sigurno ne samo poezije radi.

Ovih dana u Damasku sam se sjetio jednog čudnog sastanka prije, čini mi se, tri godine održanog u Sarajevu, u vrijeme kada je izgledalo kako je samo pitanje dana kada će Assad skončati, nekako kao Gadafi. Dovedeni su bili u naš grad neki Sirijci, dugogodišnji emigranti iz Pariza i Londona, da im se pokaže kako je Daytonski koncept podjele Bosne i Hercegovine beskrajno uspješna priča i dušu dala i za Siriju koja – onakva kakva je bila – nikada više ne može biti. Naravno, u ime slobode, demokracije i svekolike buduće sreće u trodiobnoj samostalnosti: Suniti, Alaviti i kršćani, posebno, “entitetski”, a kobajagi zajedno. Još naprednije nego u nas. Ne treba ni pominjati da su organizatori prezentacije ove sreće bili iz iste kuhinje koja je skuhala i našu priču koju sada živimo u sreći i rahatluku…

“Džaba im trening…”

Tada sam, sjetio sam se, uz dosta ironije pisao o ovoj prezentaciji koja se, ruku na srce, nije zalijepila ni za tadašnje sirijske goste koje, usput, niko više ne pominje. Sjećam se samo da su iz dna duše mrzili Assada i sve što je bila njegova “diktatorski jedinstvena Sirija”. Naslov jednog od tih tekstova, u vrijeme kada je pobjeda Assada bila teško zamisliva, bio je “Džaba im trening…” A eto sada, viđajući se po starim poznatim mjestima u Starom gradu u Damasku sa Sirijcima, prijateljima poprilično različitih orjentacija i uvjerenja, manje ili više realnih, fanova režima i onih potpuno drugih, apolitičnih i zagrijanih za sve što politika jeste ili kobajagi jeste, priča izgleda drugačije.

Jedan uspješni inžinjer koji je davno diplomirao u Zagrebu, a ostao vjeran svom Damasku, svih ovih dramatičnih godina, sjeća se onih vremena u nas, uz puno nostalgije. I odjednom, stihova velikog Branka Miljkovića. Ne slučajno. U prastaroj kafani “Nofari”, najstarijoj živoj na Bliskom istoku, odmah ispod zidina Umayyad džamije i vazda punoj, minule sedmice potsjetio me na to kako su mnogi od njih iz ovdašnjih zemalja, tada studenti u Jugoslaviji, ponavljali čuveni mitski stih: “Hoće li sloboda umjeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj…” Sigurno ne samo poezije radi.

Kaže, u vrijeme kada je prije par godina Damask bio u čeličnom prstenu i sa sve manje nade da će se izvući, pod pritiskom blizu tri miliona očajnih izbjeglih iz svih dijelova Sirije, uglavnom napušten od svih, kada se nije moglo ni u Aleppo, ni Idlib, Homs, Raqu, ni blizu istoku zemlje i Deir ez Zoru… uz likovanje mnogih u svijetu, a sve u ime slobode, tada nije bilo mnogo povoda za prisjećanje na ove stihove i njihov smisao. Danas, kada je teško u Damasku naći nekoga ko doista ne vjeruje da je kraj mukama blizu, kada se prepričavaju vijesti o oslobađanju jednog po jednog velikog grada, kada se na noćnu tutnjavu dalekih eksplozija iz velikih predgrađa malo ko još obazire, nad novu budućnost, što je bezmalo na dohvat ruke, nadvija se, očigledno univerzalno i bolno pitanje iz Miljkovićevog stiha.

Sirijci danas, prema onome što se naslućuje na svakom koraku, u drevnom gradu dolaze na svoje. Na prvi pogled Damask ponovo pulsira na poznati, rijetko viđeni način, u spoju ogromnog akumuliranog civilizacijskog kapitala, mirnoće i mudrosti ljudi što odrastaju u sjenama duhovne i svjetovne opipljivosti i mudrih starih knjiga, pospremljeni u sebi pa i u svojevrsnoj nadmenosti nad “novim civilizacijama”. Ali, sada i vidljivo zbunjeni pred dilemom koju nisu očekivali: Kako će izgledati pobjeda u koju su vjerovali. Hoće li doista donijeti slobodu i kakva će biti. Ne baveći se više prevashodno pitanjima dokle je stigla vojska u oslobađanju zemlje – ona ide svojim putem – sve su zbunjeniji jer nisu sigurni u odgovore na mnoga, mislili su logična pitanja.

Novi geostrateški kontekst

Promatraču sa strane, kojemu je uglavnom poznata i storija Grada i tamošnjih ljudi iz bivših vremena sve do krvavog “proljeća” 2011. godine, kao i pozadina projekta o pokušaju rasturanja te zemlje, ne zato što je u pitanju “diktatorstvo” (to odavno nije razlog za profitersko poslovanje sa smrću širom planete), već to što su bili uz dlaku interesima raznih sila, sada su izgledna najmanje dva scenarija. Za oba postoje pretpostavke i naznake što su u Damasku ovih dana naprosto opipljive i o njima se ne baš glasno špekulira: prvi je onaj prema kojem će priča ići ka svom vidljivom vojnom, pa tako i političkom kraju, uz mnogo zamki i nadmudrivanja u posredovanim pregovorima, uz spoticanja, nove male i veće erupcije i pozicioniranja pobjednika temeljem njihovih osvojenih prava, i gubitnika u nastojanju da se spase što se spasiti da.

Ovaj scenarij po drazumijeva veliki dogovor koji se, navodno već uokvirio među najvećima na terenu, Amerikancima i Rusima, uz prateće partnere koji, ipak, nisu presudni. Na strani Amerikanaca to su Saudijska Arabija, Izrael i ostali, uglavnom zalivski Arapi. Sitni poslušnici i nama bliski nisu bitni. Tu su negdje i Kurdi, ali se njihova istorija tužno ponavlja: navučeni su u igru od onih koji su im obećavali oživotvorenje sna o državi, pa ponovo ostavljeni na cjedilu!

Uz Ruse i Assada je jaki Iran, neosporni regionalni faktor sa Hezbollahom kao produženom rukom na Levantu. Tu su iz drugog plana i Kina, Indija, ne mali broj zemalja Latinske Amerike… Evropa se u ovome već poodavno malo pita, često i nikako mada to nikada neće priznati. Panika joj je samo od izbjeglica i terorizma kojem su kumovali i kumuju direktnije nego što se uopšte o tome govori.

Novi veliki momenat u cijeloj ovoj priči, i prema nekima u Damasku i Bejrutu koji to znaju, među političarima i starim analitičarskim insajderima, jeste navodno spektakularna odluka o Palestini koju su dogovorili Moskva i Washington iza zatvorenih vrata, ma kako izgledalo da među njima nikakvog dogovora više nema. Smisao plana je po mnogo čemu priznanje “samostalne Palestine” u granicama podignutog zida na pokradenoj Zapadnoj obali, a ne onim iz ’67, te u limitiranoj varijanti suvereniteta (izraelska vojska na granici sa Jordanom, mnogo državotvornih restrikcija, delegitimiranje Hamasa itd.). Ipak, navodno dovoljno za opravdanje mnogim Arapima, posebno zalivskim, da priznaju Izrael sa kojim ionako već neskriveno ašikuju. Prema tom planu, eto i razloga za potpuno novi geostrateški kontekst u regionu.

Podjela ogromnog kolača

Za Siriju, vjeruju u vladajućim krugovima u Damasku, to je i okvir za povratak Golana okupiranog u junskom ratu ’67. O sigurnosti te visoravni za Izrael, ali i o uslovima korištenja vode odatle, sporazum je navodno već postignut ali, izraelske zastave na ambasadi u Damasku nema bez Golana u Siriji. Mnogo je tu još detalja i kombinacija tragom istorijskih naslaga u neprijateljstvima, rivalstvima i interesima – od podjele ogromnog kolača u obnovi Sirije – svi bi sad u taj posao stoljeća – potom podjele ne tako davno otkrivene nafte u Mediteranu ispred Sirije, Izraela, Libana i Kipra, preko plinovoda iz Pars polja u zoni Perzijskog zaljeva prema Mediteranu i Evropi, sve do Gaze bez vladavine Hamasa i egipatskih interesa u njoj…

Ipak, ovaj scenario do jučer na nivou fantarzije, mogao bi i da bude istinski okvir za dolazeću epohu planiranu na kapitalno novi način po prvi put nakon onog iscrtavanja Sykes-Picotovih mapa Bliskog istoka prije tačno sto godina, uz poraz Otomanske imperije. Unutar ovog scenarija, nova Sirija pod pretežnom dominacijom Rusije, bila bi, kažu, lakše dimenzionirana. Naravno, ne i onako kako danas nostalgičari žele, već i uz mnogo razloga za one arapske slutnje što su na tragu Miljkovićevih stihova.

Drugi je scenario mnogo pesimističniji ali mu se, nažalost, iz perspektive zbivanja i strahova u Damasku i okolini, ne može odreći utemeljenost. U drevnom gradu pritisnutom svim mogućim povjesnim iskustvima nije malo onih koji ozbiljno sumnjaju da je kraj rata još uvijek moguć, realan i posebno izvjestan. Tačno je da su neosporne kapitalne pobjede širom zemlje koje postižu sirijska vojska, Rusi, Iranci i Hezbollah na jednom frontu, te sirijski Demokratski front (SDF) u kojem su zajedno Arapi suniti, Kurdi i kršćani Ashuri sa sjevera Sirije na drugom. Ovi potonji su dio tzv. američke koalicije što je navodno protiv ISIL-a i Al-Nusre. Nedavno otkriće ogromnih količina sofistriciranog zapadnog oružja i vojne opreme NATO porijekla iz SAD-a, Belgije, Velike Britanije itd. u depoima poraženog ISIL-a kraj Mayadina samo potvrđuju ovaj prefiks “navodno”. Ali, te bitke i sadašnje pobjede su samo jedan dio priče o neprijateljstvima na tlu Sirije.

Ništa nije gotovo

Posebno eksplicitni u tvrdnji da ništa nije gotovo bili su minule sedmice u susretima u Damasku Palestinci, posljednji kojima se može osporiti iskustvo u ovakvim procjenama. Mahmoud Al Khaldi, palestinski ambasador u Damasku, kaže da je riječ o nizu nedovršenih sukoba koji su u pozadini velike ratne priče minulih godina u regionu. On ne vjeruje da će se Izrael odreći Golana, bez obzira na dogovore Amerikanaca i Rusa, jer će teško dati vodu odatle, a to im je sada i “meki stomak” prema prodoru Irana.

Ne vjeruje da će Turska sa Erdoganom zatomiti svoje apetite spram regiona što su eskalirali hranjeni “sultanskim” ambicijama, ma šta to bilo. Ne vjeruje ni da će Rijad biti u stanju da spusti loptu spram Teherana. Naprotiv, jačat će na toj liniji vezu sa Izraelom koja je već poprilično legalizirana… Konačno, i u samu Siriju ubačen je crv dobro poznat i nama u Bosni i Hercegovini: projekat onih koji su prije tri godine u Sarajevu nudili “Dayton” izbjegličkom alternativom vođstvu iz Damaska, nije imao za cilj samo urušavanje države, već prevashodno, postupno i uporno urušavanje društva i onih tradicija na kojima je ono živjelo i funkcioniralo decenijama pa i stoljećima.

To je već dobrim dijelom u Siriji i postignuto u mjeri u kojoj nije bilo. U svakodnevnim susretima isturaju se primjetno u prvi plan vjera i porijeklo mimo nekada isključivo sirijskog identiteta, različitosti i “prava” među sunitima, šiitima i “Assadovim alavitima”, kršćanima i “ostalim”. Prepoznatljiva je ova realnost na kojoj se grabi od kolača koji se zvao jedinstvena Sirija. I to nam je poznato. Sila, ambicija, grabež, bahatost novokomponovanih, malih i velikih lidera, a sve češće i lažnih heroja, nadnose se svakodnevno nad neke druge, bivše realnosti. Patriotizam se sve očiglednije i nezajažljivije trpa u vlastite džepove. Pri tome dirljivo zvuči uvjeravanje visokopozicioniranog funkcionera vladajuće partije kako podjela Sirije nema šansi jer se oni “nikada nisu dijelili”, jer “im nigdje u dokumentima ne piše ko je koje vjere”, jer je “sekularizam osnova na kojoj država počiva“, jer je “ravnopravnost religija potpuna…”

Za ovakvu realnost ogroman interes pokazuju i dobrohotni iz zapadnog svijeta, naravno u ime humanizma. Biskup Matta Al Khouri iz sirijske ortodoksne patrijaršije, stare autentične sirijske crkve, ne krije rezignaciju potezima “braće” iz Švedske, Njemačke, Australije, Kanade itd, koji su sve činili, i čine, da dovedu tamo kršćane iz Sirije, iz njihovog autentičnog doma, u ime pomoći, a ne da im na bilo kakav način pomognu da u svojim domovima prežive i ostanu…

Poguzluci kao iz bajki

Onima koji eventualno danas prvi put dođu u Damask puno toga izgleda apsolutno nevjerovatno. Gužve, pune ulice, Stari grad vrije šaren i preplavljen jedinstvenim mirisima, bojama i okusima. Nude se i svila i kadifa, baklave i pića razna, poznati i nepoznati poguzluci kao iz bajki. Za mitski sladoled Bektaš čeka se u redu u Hamidije suku kao uvijek, draguljar Butros opet je u svojoj radnjici dva sa dva, zatrpan svakakvim biserima, srebrom, tirkizom i koraljima. Bademi, mirišljavi sapuni, hurme i nakiti, masline i čudesni čajevi na svakom koraku.

Butros mi priča kako je bio sredio papire za Kanadu, ali mu duša nije dala da ode iz svog malog carstva preko puta Umayyad džamije. A pod kupolom džamije, kao i vijekovima do sada, leže i Ivan Krstitelj, i Hussein, heroj iz Kerbale, sin šiitskog halife Alia, i vojskovođa Saladin, sunit, najveći pobjednik nad krstašima u Jeruzalemu… Na zidu ispod jednog od tri minareta ove grandiozne džamije, nekada Jupiterovog hrama, i dalje je ko zna kad izvedena jevrejska zvijezda. Vani, na zidinama džamije su i jedinstveni ostaci u kamenu isklesanog lika Isusa Krista… Na drugom, takozvanom Isusovom minaretu, izrađena je cipela koju Isus treba da obuče kada se, prema ovdašnjoj legendi, spusti jednog dana na zemlju baš ovdje da se obračuna sa đavlom. To je i danas Stari Damask.

Izvan Starog grada druga čudesa. Tamo počinju vile, prodavnice, saloni i butici što se utrkuju sa modnim vrhovima Zapada. Armani, Dior, Chanel, kafei, uredni i čisti parkovi, avenije i aleje, ponajviše stara francuska arhitektura. U kafanama samo par stotina metara od predgrađa Al Ghouta i Jobar, još uvijek zatvorenih, jer su tamo “oni”, krcato je mlade raje. Nargile, svjetske utakmice na TV, proslave rođendana i gromoglasno “Happy birthday”. Dijele ih rovovi duboki i devet metara, kažu da se ne mogu ispod prokopavati tuneli koji su premrežili podzemlje između Damaska i “revolucionarnih” predgrađa. Odatle noću do kvarta oko Bab Toume dopiru zvuci razornog granatiranja.

Za onog ko je dane i noći proveo u ovom gradu u “ona” vremena i doživljavao ga kao prostor orjentalne mudrosti, filozofije i lukavstva, pa pronalazio tragove svega toga i u brojnim dolascima ovamo od kada je počelo da grmi na razne načine, čak i nije previše iznenađenja povodom toga kako grad danas živi. Mnogi doduše više nisu tu, a neka poznata i pomalo mitska mjesta su nestala. Podjednako kao i ljudi. Ali, ovdašnji život će i to podnijeti. Ono novo osjeća se više slutnjom. Na prvi pogled, sve je kao za nijansu i bolje, ležernije, prilagodljivije nego prije deset mjeseci. Uz dosta opreza, kazalo bi se i “normalnije”.

Manje je kontrolnih punktova na glavnim ulicama, duže su noći po restoranima i na ulicama, krcate pijace svega. Više je vode i struje. Grad se čisti. Ipak, nad sjećanje i iskustvo života u starom, predratnom Damasku, nadvija se debela, tužna i čini se nepomična sjenka. Nju sam, zapravo, slutio još prošli put, početkom godine ovdje, nadajući se da se varam. Ta nada je, ipak, bila po mnogo čemu što se vidi danas, ispod površine neobične normalnosti – nerealna. Uprkos snazi pet hiljada godina života pod brdom Kasjun na kojem je, doduše, i Kain ubio brata Avelja, ali i sa “preživjelim” raznim svecima, minaretima i zvonicima, vojskovođama, sukovima, zvucima, nestašlucima, mudrostima i gospodštinom, knjigama starim i pjesmama, ljubavima i pobjedama.

Damask se povija pred vanjskim i unutrašnjim “proxy” zlom koje je smišljeno, isplanirano, naoružano i opremljeno pa gurnuto pod kožu grada poput zaraze i infekcije. Ubačen je crv podjela kojih nije bilo, sumnja u sve vidljiva je i razdire. Oni su sada prije različiti etnos i vjera nego što su Sirijci, “naši i njihovi”, bivša gospoda i nove siledžije, važni trećekategornici i nove “elite” u raznim džipovima, naravno najviše vole BMW. Tek nakon svega, ako ostane mjesta, Sirijci su i Damašćani. Nova realnost polako ali vidljivo zaboravlja čak i puno toga što je preživjelo pet milenija. Snaga aktuelnog i svekolikog planetarnog zla sve je veća.

Pobjede na bojnom polju nisu ništa, ako su plaćene porazima duše i identitetske uspravnosti. A eto sluti da bi i to moglo. Kako će se zvati ta pobjeda kada dođe, i kako će pjevati, malo ko to u Damasku danas zna. Oni gordi to čak i kažu. Doduše, sasvim tiho, obazirući se unaokolo.

avangarda.ba