Enver Kazaz: Još jedan Bakirov mazlum

(Reagiranje na tekst Elisa Bektaša Bošnjački nacionalist Enver Kazaz, Stav, 16. 2. 2017) 

Izetbegovićeva propagandna krntija iz Stava očito se vodi devizom: što gluplje – to bolje. Dokazuje to već i sam naslov teksta kojeg mi je, čak na dvije stranice, u broju od 16.2. 2017. posvetio izvjesni Elis Bektaš.

Piše: Enver Kazaz

Bošnjački nacionalist Enver Kazaz, tvrdi Bakirovo piskaralo, ubijeđeno da je laž istina, a podvala najbolji oblik novinarstva. Naravno, nije ono izmislilo ovakav tip propagande, već ga je primilo od svog partijskog šefa. Taj je, u času kad je turio ženu za direktoricu Kliničkog centra u Sarajevu, uskliknuo pred cijelim bošnjačkim džematom da je to dobar potez, jer u njega mu žena ima dobre veze. Mislio je, naravno, na sebe lično i svojeručno, sebe kao babinog nasljednika i političkog diletanta koji bi nakon ovakve izjave u ozbiljnim društvima letio naglavce iz predsjedničke fotelje s narodnom nogom u svom turu. A moglo je piskaralo primiti u mozak od svog šefa i onda kada je taj obećao da će pomoći onom dijelu bošnjačkog naroda koji se nije snašao tokom privatizacije. Od tada se na bosanskom pljačka društvene imovine kaže – snalaženje, a nepotizam – dobre veze. Naime, na toj osnovi definira zakon, društvene vrijednosti, moral i odgovornost ono što je ostalo iza Alije na mjestu bošnjačkog člana predsjedništva.

Ekavska hanuma je u međuvremenu otjerala sve najbolje ljekare iz Kliničkog centra, a neki od onih što su se snašli u privatizaciji – uhapšeni su, kao npr. generalni sekretar SDA, tj. prvi Bakirov saradnik u stranci i haver mu Amir Zukić. Koliko milijardi maraka je ovu zemlju koštalo Bakirovo snalaženje, bezbeli znaju u SDA, pa su i formirali Stav da nas preko Bektaša i sličnih hablečina izvijeste kako Bakir i Erdogan vole Bošnjake i Turke, da su to braća po vjeri, a ne krvi, te da su Turci davne 1463. godine oslobodili Bošnjake svih vjerskih zabluda i donijeli im višestoljetnu slobodu.

Stavovcima je naređeno i da ljube bošnjačke fašiste iz Drugog svjetskog rata i da što više šire mržnju prema nebošnjacima, kako bi Bakirov geto bio nacionalno i vjerski čist i homogen, a mentalno dresiran do mjere da se svaki Bošnjak divi Alijnom sinu. Sjetimo se kako je sinak u februara 2014. godine cvilio na televiziji da modna kuća Zara zbog protesta i paljenja vlastodržačkih zgrada neće doći u Sarajevu, tj. SCC na Marindvoru, pa će njegova partijska svita zajedno sa svojim hanumama kupovati skupa odijela u inostranstvu, a to je šteta, bezbeli višemilionska, po napaćenu bošnjačku ekonomiju.

Ima još puno toga što su stavovska piskarala primala od Bakira. Npr. da je Erdogan, dok hapsi po Turskoj, čisto demokratsko zlato, a onaj Gulen je samo džehenemsko zlo, pa je nužno razotkriti sve tobožnje gulenovce po Bosni, a naročito bošnjačku djecu što su išla u Gulenove škole, koje je svojedobno formirala baš Bakirova politička udruga za snalaženje i nepotizam. A nedavno su primila i mlohav, šta drugo nego stav, od vođe lično i svojeručno, da su oni nezavisni načelnici koji su na prošlim lokalnim izborima porazili SDA odlučili da iduće godine na općim krenu u lov na bošnjačke glasove i na taj način ugroze Bakirovu vlast. Zato ih stavovci pred čitavim bošnjačkim narodom demoniziraju i o njima pišu s mržnjom u istoj mjeri s kojom se obrušavaju na Srbe, Hrvate i Bošnjake komuniste. Pogotovu ove zadnje, jer oni su toliko opasni da svaki Bošnjo treba zadrhtati na sam spomen komunizma.

Laži, podvljajuj, širi mržnju prema nebošnjacima i svim političkim neistomišljenicima i hvali vođu, a naročito hanumu mu u njega – to su maksime stavovskog novinarstva. U tim vještinama prednjači Bektaš. Čak je i Filip Mursel obični mačiji kašalj za Bektaša, uz napomenu da je teško ustanoviti koji od njih dvojice gluplje piše. Možda će Bektaš smijeniti Filipa Mursela s mjesta glavnog urednika ako Sebija primijeti da više i efikasnije mrzi i bolje brani njeno begovanje u koševskoj bolnici.

Elem, cvili taj primatelj Bakirovih mlohavih stavova da se Enver Kazaz u više navrata ostrvljivao na bošnjačke pisce koji su stvarali u doba NDH, smatrajući njihovu književnoteorijsku revalidaciju štetnom i pogubnom po bošnjački identitet. Čuj: književnoteorijsku revalidaciju. Zna li primatelj uopće šta piše. Treba li mu pojašnjavati razliku između teorije književnosti i književne historije, iako se voli lažno predstavljati kao pisac. Za tu lekciju neka se obrati stavovskom profesoru Sanjinu Kodriću, za njega sam davno utvrdio da je izgubljen u književnoj historiji, a o teoriji književnosti zna koliko i Bakir, što znači ništa koje predstavlja kao sve.

U onome što sam pisao o bošnjačkim piscima, koji nisu, kako laže Bektaš, samo stvarali u doba NDH nego i podržavali Pavelićevo ustaštvo i Hitlerov nacizam, nije sadržana nikakva kritika njihove tobožnje književnopovijesne (ne, stavovski mazlume, književnoteorijske) revalidacije, nego fašizacije bošnjačkog društvenog prostora koju provodi Stav i politička partija Bakira Izetbegovića, te nekolicina esdeaovski orijentiranih profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu u svom revizionističkom pristupu povijesti. U tome su bošnjački nacionalisti iz SDA isti kao i oni srpski i hrvatski. Svi oni svoje fašiste stavljaju u centar nacionalnog simboličkog imaginarija i daju po njima imena ulicama i školama. To nema nikakve veze s književnošću, već je ideološki posao prve vrste, a književnost je u toj zloj raboti samo instrument ideologije.

Potom Bektaš, vođen devizom što gluplje – to bolje, dodaje i sljedeću papazjaniju: Upravo na tim mjestima Kazaz pada u najdublji procjep podvojenosti i sebe, umjesto kao civilizacijski i etički superiornog, prokazuje kao pervertiranog bošnjačkog nacionalistu koji želi u javnost poslati sliku svog naroda bolju nego što ona odista jeste. E, ovdje je Baktaš isti kao Sebija kad, nakon izljeva mržnje prema ekavici novinarke Al Jazeere Balkans, tvrdi da bez problema govori srpski iz kojeg je imala peticu u osnovnoj školi. Očito je kod Sebije učio logiku, budući da kritiku fašizacije bošnjačkog društvenog prostora naziva nacionalizmom. Kako neko može u javnost poslati sliku svog naroda bolju nego što ona doista jeste, ako dokazuje da vođa koje taj narod bira na izborima provodi fašizaciju društvenog polja, a pisce koji su bili fašisti stavlja u centar simboličkog imaginarija pomoću kojeg stvara novu formu nacionalnog identiteta. Moraš biti hasa budaletina, rekli bi Bošnjaci na Sebijinom srpskom, da nešto tako iz(g)lupetaš. Da prevedemo Bektaša iz suludog sebijinskog u normalni jezik: nacionalist je onaj ko utvrdi da je u njegovom narodu bilo pisaca fašista, pa ustaje protiv njihove rehabilitacije u društvenom polju. Potom je nacionalist onaj ko ustanovi da magazin kojeg finansira vođa svojom propagandom i rehabilitacijom fašista širi međunacionalnu mržnju.

Načisto mi žao Bektaša, dođe mi da plačem nad takvom zlehudom sudbinom. Naredilo mu: pljuni Kazaza, a on se sjetio Sebijine logike i njenog usklika: eto, nisam se ja rugala novinarki, već govorila srpski iz kojeg sam imala peticu, zato što sam rođena u Podgorici. Isto i veleumni Bektaš klikće: nije Stav nacionalistički magazin skupa sa mnom u njemu, već je to Kazaz zato što kritikuje našeg šefa, naš nacionalizam i našu fašizaciju Bošnjaka. Crno je bijelo, nebo je zemlja, mržnja je ljubav, zlo je dobro, glupo je pametno, dva plus dva je onoliko koliko rekne Sebija – to je logika veleumnog Bektaša.

Ali, Bektašu nije dovoljno da pljune samo na Kazaza. Ne, premali je Kazaz za njegovu ubijeđenost u sopstvenu pljuvačku veličinu, pa hrakće i po Meši Selimoviću: Po čemu je Selimovićeva ‘Tvrđava’ autentičnije i značajnije djelo od Čolakovićeve ‘Legende o Ali-paši’, osim ako malo prežvakanog egzistencijalizma nećemo uzeti kao mjerilo veće kvalitete?

E, ovdje me primateljsko škrabalo sasvim oduševilo. Bektaša za predsjednika, namah, kakav Tramp i bakrači, Bektaš je orginalnije veleuman. Divan i veoma napredan primjerak veleumnosti, trebalo bi ga patentirati i izvoziti kao dokaz stavovske inteligencije, štaviše izučavati na medicinskim fakultetima kao samorodan i zaseban fenomen. Čitava svjetska slavistička zajednica Selimovićevu Tvrđavu ocjenjuje kao vrhunski roman, a Bektaš tvrdi da je to prežvakani egzistencijalizam. Za takvu pamet Bošnjaci kažu: aferim kenjčino, ačkosum mazlume.

A onda me uistinu počelo zanimati odakle takav dar Elisu Bektašu, pa sam počeo istraživati taj fenomen. Internet nudi obilje materijala, a ovdje izdvajam samo nekoliko dragocjenih napisa. Oni koje zanima njegova veleumnost mogu se tu snabdjeti odličnom literaturom. Uz napomenu: osobe s osjetljivim stomakom nipošto ne bi trebale čitati te napise o Bektašu.

http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Krivicna-prijava-protiv-Elisa-Bektasa/44963

www.glas-javnosti.rs/node/65716/print

https://forum.krstarica.com/showthread.php/144950-…

neznase.ba