Je li Katolička crkva ponovo na koljenima pred „prvim u Hrvata“?

Svaki dan ste, radi li se o trendovima u BiH, u mogućnosti susresti se s nekom novom obeshrabrujućom informacijom. Prije koji dan, recimo, objaviše podatak kako je BiH zemlja s najvećim postotkom iseljavanja stanovništva u Evropi – ispred Albanije, Makedonije, Portugala, Moldavije, da ne nabrajam. Iz nje je, čitam, iselilo preko dvije petine ukupne populacije. Ili još konkretnije, tijekom 2015. godine izvan BiH je živjelo čak 1.6 miliona, u njoj rođena svijeta.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Pitate li vlasti, reći će vam kako će se to promijeniti. Jer, kažu, svi ekonomski trendovi su nam gotovo pa fascinirajući – a s njima će, valjda, iz dupeta u glavu udariti i onima koji, sam Bog znade zašto, iz zemlje, kojoj su kao voda i zrak potrebni, odoše.

Kad, međutim, o tim trendovima zbore drugi, priča i nije tako ohrabrujuća. Ovih dana, tako, iščitavah najnoviji izvještaj Centra civilnih inicijativa. I, moram priznati, nemoguće je nad onim što unjemu piše ne zgroziti se. Svako novorođeno dijete, uvjeravaju nas, danom dolaska na svijet već je dužno 3.500 maraka – a po onome što se čini sve to bi moglo biti i gore. Jer, korupcija nam, ako im je vjerovati, svake sekunde popapa novih pedesetak maraka – na razini godine čak 1.2 milijarde. Istodobno, u gospodarstvo se svakodnevno upumpava kapital sumnjiva podrijetla s ciljem da se preko noći opere, a potom izvuče iz zemlje. Tome se, nažalost, nitko ne suprotstavlja – sasvim suprotno, političari na vlasti plaše građane novim sukobima, a time utiču na dalji pad stranih investicija po kojima smo, tako i tako, uvjerljivo zadnji u Evropi.

Sve to, drugim riječima, ne motivira političku klasu da promijeni ploču – i da se, umjesto udaranja u nacionalna prsa, posvete traganju za odgovorima na pitanja života obična svijeta. No, njima to ni na kraj pameti. Ne pomažu čak ni lekcije iz svijeta. Primjer lidera SNSD u prilog tome najzornije svjedoči. Ne zaustaviše ga, barem za sada, sankcije SAD – a ni njihova potvrda od strane nove, Trampove administracije. Ne pokazuje, potom, vožd da bi ustuknuti mogao ni pred mjerama EU – a one se, barem na razini ponašanja njezinih ambasadora u BiH, sve češće spominju. Dapače, vožd im uzvraća gotovo istom mjerom. S predajom popunjenog upitnika Evropske komisije, veli, neće žuriti jer u njemu ima pitanja o kojima RS treba dobro razmisliti. K’o eto, nećemo se mi prilagođavati Evropskoj uniji, mogla bi o svojem prilagođavanju, u ovom slučaju nama dakako, razmisliti i ona.

No, nije Dodik jedini – jer, puno drugačije nije ni sa ostalima. Neki među njima, naprotiv, na zahtjevima Evrope iz prošlih godina tamburaju i danas, usprkos činjenici da i ona sama na njima više ne istrajava. Ovih dana, primjerice, izvjestilac za BiH u Evropskomu parlamentu obznani kako Bruxelles našoj zemlji neće kao uvjet evropskoga približavanja nametati ni ustavne, ni promjene njezina izbornog zakona. No, tko za to pita? Jer, lider HDZ ne posustaje u nakani da im udovolji, istina na način koji sa evropskim zahtjevom i nema bogzna kakve veze. Naprotiv, zahtjev u slučaju Sejdić-Finci, kojim se od BiH traži da svim svojim građanima osigura isto pravo da biraju i budu birani, lider HDZ-a koristi kako bi intervencijama, što u Ustav što u izborni zakon, osigurao doživotnu poziciju šefa države sebi, ali i doživotnu fotelju zakonodavne i izvršne vlasti svojim sljedbenicima – iako, ne bi imao ništa protiv ni reinkarnacije ideje Herceg-Bosne, pa taman ona bila stjerana bukvalno na prostor od Neretve do Livna. Kao, malo jeste, ali ću barem tu biti neprikosnoven.

Pri tome, čovjek ni da trepne čak i pred svim šamarima s vrha Katoličke crkve. Prisjetimo se, uostalom, mada sam o tome zborio i do sada, upozorenja kardinala Puljića i biskupa Komarice kako se hadezeovim pristupom nacionalnom pitanju dio Hrvata BiH hoće žive sahraniti. Prisjetimo se, potom, poruka glavnog tajnika Biskupske konferencije kako se guranjem u kola trećem entitetu, na način kako to čini HDZ, čini sve da se položaj Hrvata ove zemlje učini nepodnošljivijim i od ovog kakav je danas.

Na sve to, međutim, lider HDZ-a samo odmahuje rukom. Nedavno su, recimo, obznanjeni prijedlozi njegove partije u vezi s izmjenama izbornog zakona. I što? Ništa. U javnosti se željelo proizvesti dojam kako je po srijedi briga za vlastiti narod. Stvarno, međutim, prašina je dignuta zbog sasvim drugog razloga – načina izbora člana državnoga predsjedništva. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan. Jer, kada se predloženi modeli razgolite, pozadina je prozirnija no što bi se moglo i pretpostaviti. Želi se, najjednostavnije, scenarij izbora koji poziciju člana kolektivnog šefa dostupnom čini samo onom koga predloži HDZ. Za sada, dakle, isključivo Čoviću, sutra, pak, onom tko zasjedne na njegovo mjesto. I točka.

Ili, kritika, kojoj je Čović u božićno vrijeme izložen zbog vlastitog koncepta trećeg entiteta, na trenutak ga je primorala na uzmicanje. Nije to, pojasni on, samo Hercegovina nego i „naša Posavina, naše Žepče i dio centralne Bosne“. Ovo „naša Posavina“ je, međutim, izrečeno na način da je javni izljev bijesa njegova banjalučkog partnera izostao. A onda je, kako bi se provjerilo dokle se može ići, odlučeno da se termin „naša Posavina“ i dodatno pojasni. Ali, vruć krumpir je gurnut u ruke marginalcu – hadezeovu potpredsjedniku RS-a. Koji nakon sabora HNS – usput, nevladine udruge koju „prvi u Hrvata“ u međuvremenu, a da je nije ni preregistrirao, pretvori u najviše političko tijelo bosanskohercegovačkih Hrvata – izjavi kako je ohrabren usvojenim zaključcima i kako se nada „da će jedan veći dio Posavine i Republike Srpske biti uključen u novu federalnu jedinicu“.

No, tada je vrag odnio šalu. Jer, odgovor iz ovog dijela zemlje je bio i više nego precizan. Treći entitet da, ali sklonite „šape“ s RS-a. I, nije ga izrekao samo Dodik – slijedili su ga i Ivanić, Stevandić, ini – ali njegov je sirotog Čovića natjerao na novo reteriranje. Nije, doduše, to učinio osobno nego opet preko svoga banjalučkog činovnika, sirotog potpredsjednika ovog entiteta – koji se, ni kriv ni dužan, naknadno moraše posipati pepelom, ali i pred licem javnosti priznati istinu. Govoreći o trećem entitetu on, pojasni, nikada nije spomenuo RS nego samo federalni dio Posavine – jer, precizira sirotan, za taj dio Posavine u sastavu trećeg entiteta su i Dodik i Čović.

E, tu je kvaka. Lider HDZ-a je, saznasmo sada iz usta njegova čovjeka, od Hrvata RS-a i sam odustao – i u središtu interesa su mu samo oni s prostora Federacije. Vrh Katoličke crkve to je primoralo na novu reakciju. Opet je to, kao i u predbožićno vrijeme, i ponovo u vrlo jasnoj i vrlo oštroj formi, učinio glavni tajnik Biskupske konferencije.

Dugogodišnja, precizira on, „gotovo potpuna odsutnost zauzimanja većine najviših hrvatskih predstavnika vlasti u BiH za Hrvate u entitetu RS kao i za Hrvate u F BiH tamo gdje su manje brojni već godinama jasno pokazuje da tzv. treći entitet uspostavljen od manjeg dijela F BiH nije rješenje koje bi omogućilo jednakopravnost Hrvata u BiH unutar hrvatskog korpusa u BiH“.
Monsinjor Tomašević se, međutim, ne zaustavlja ni na tome. Iako nije eksplicitan, on ne ostavlja puno prostora ni za nagađanja o prostoru kojeg bi treći entitet u konačnici zauzimao. Uostalom, procijenite sami. Tko je, pita se uvaženi monsinjor, „ovlašten potpisati da najveći dio BiH ne pripada i hrvatskom narodu? Zar je pravedno da samo dio mog hrvatskog naroda u BiH, pa makar bio to i većinski dio na malom prostoru BiH, samo za sebe uzme svu vlast koja pripada cijelom hrvatskom korpusu u BiH? Zar taj dio mog hrvatskog naroda, kojeg volim svim srcem, može zatvoriti oči pred činjenicom progona stotina tisuća njihovih sunarodnjaka, ali i drugih ljudi s njihovih ognjišta?“

Tako gospodin monsinjor – a ja se pitam ima li itko na ovom svijetu tko njegovu poruku nije razumio? No, pitam se i još nešto – koliko njegove poruke uopće imaju smisla. Jer, dok ih on šalje, dok Čoviću i družini javno sasipa u brk kako „godinama ne poduzimaju gotovo ništa na ispravljanju nepravdi prema Hrvatima ni u RS, ali ni u velikom dijelu F BiH“, dok Čovića otvoreno proziva zbog činjenice da na svojim susretima s Dodikom „ne razgovara o stanju Hrvata u RS…i o povratku tolikog broja prognanih ljudi“ u ovaj dio zemlje, monsinjoru pretpostavljeni je pred tim istim nanovo klepnuo ušima.

Lider HDZ-a je, da budem još jasniji, nakon monsinjorovih šamara ponovo završio kod nadbiskupa Vrhbosanskoga. Na slikama se moglo vidjeti – u prijateljskom ćaskanju. I ponovo je u javnost odaslana zajednička im poruka – naravno, ne iz kardinalovih nego iz odaja člana državnog predsjedništva – kako je položaj Hrvata-katolika izuzetno loš i u institucionalno-političkom i u društvenom smislu. I kako sve to „ukazuje na rastuću potrebu jačanja zajedništva između Hrvata-katolika, kao i suradnje između svih vjerskih, društvenih, političkih i intelektualnih sastavnica“.

Nigdje, međutim, ni riječi o onome što Čović čini – i što glavni tajnik Biskupske konferencije nanovo javno označi gotovo pa, ako dobro razumjeh, nacionalnom izdajom. Nigdje ni naknadnog glasa kojim bi se saopćenje iz Čovićeva ureda označilo onim što ono i jeste – manipulacijom javnošću. A to, onda, kod obična čovjeka stvara dojam kako je oponiranje monsinjora Tomaševića, zapravo, njegovo soliranje – i izraz njegova neposluha dakako – i kako kardinal Puljić, ali i Biskupska konferencija, stoje uz politiku koju HDZ i njegov lider vode. I da njome ne guraju Hrvate BiH u još veći sunovrat – što iz poruka monsinjora Tomaševića proizlazi – nego, naprotiv, spašavaju što se spasiti još uvijek dade.

Na to kao opasnost sam, podsjećam, upozoravao i u božićno vrijeme. Sada se, na moju žalost, pokazuje da sam u procjeni bio u pravu – da je božićno puškaranje bilo samo trenutni prasak Katoličke crkve. Da će ona, u konačnici, ponovo biti na koljenima pred „prvim u Hrvata“ – i ponovo, kao mnogo puta do sada, vjetar u leđa filozofiji koja uništava i njezinu vjerničku pastvu i narod kojem pripada.

neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here