Jasna Babić: Slobodu vam nitko neće dati, uzmite je sami

U osvit Svih svetih, svi su hrvatski mediji donijeli vijest da je u bolnici na Jordanovcu u dobi od 60 godina od posljedica teške bolesti preminula Jasna Babić.

Piše: Renata Rašović

Ta vijest koja je teško prodirala do svijesti nije bila jedna od onih lažnih, što su ovih dana u trendu, nije ta vijest bila pomodna, kao što pomodna nije bila ni ona, bila je precizna, oštra i istinita, poput nje. Odlazak novinarke Jasne Babić glasno je odjeknuo unutar novinarske zajednice, često nehomogene, ideološki obojane različito, iscrpljene teškim uvjetima rada koji se sve manje cijeni ali jednoglasne oko težine naslijeđa koje nam je ostavila.

U društvenoj kaljuži

Rođena 1957. u Zadru, novinarstvom se neizlječivo inficirala 80-ih, surađujući najprije u omladinskom tisku, a kasnije je ostavila dubokog traga u vodećim hrvatskim tiskanim medijima, kao što je Danas, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Globus, Nacional i naposljetku tjednik Express, gdje je napisala svoje posljednje tekstove. Između dva novinska teksta dohvatila se i publicistike, pa iza nje ostaju i dvije važne knjige: “Zagrebačka mafija” i “Urota Blaškić”. Jasna Babić pripadala je vremenu u kojem su se novine nazivale novinama, onoj eri u kojoj se nitko ne bi usudio nazivati ih proizvodom, kako se to danas počesto i duboko pogrešno čini. Njezini najznačajniji tekstovi nastajali su u vrijeme kada su se tekstovi diktirali službenicama u redakcijskim daktilobiroima iz telefonskih govornica, kada se sugovornici nisu kontaktirali putem aplikacija i društvenih mreža već na jedini ispravni način, licem u lice. A u njezino lice često su izricane i nedvosmislene prijetnje, kada bi svojim tekstovima doticala nedodirljive, uvjetno rečeno, jer takvi za nju nisu postojali. Svoje novinarsko pero hrabro je umakala u društvenu kaljužu, otkrivajući brojne društvene i političke afere post-ratnog, tranzicijskog društva, s lakoćom jezdeći ratnim zonama ili zagrebačkim podzemljem, podjednako. Kada su joj nakon izravne prijetnje smrću ponudili policijsku zaštitu, odbila je. Pa neće mi valjda čovjek u uniformi plašiti susjede, rekla je tada, otpravila policajca i zatvorila vrata stana koji je dijelila sa svojom mačkom. Jasnu Babić nisu zanimale uredničke funkcije ni članstva u upravnim odborima, nije jurila za imovinom niti je marila za uvriježene regule građanskog života. Novinarstvo je bilo njezin život, njezin poziv a ne posao, a redakcija jedina obitelj za koju zna. Kada je takvog novinarstva nestalo, ni za Jasnu Babić više nije bilo mjesta među nama. Sažaljenje nije dopustila nikome čak ni onda kada je u siječnju 2015. ostala vezana uz invalidska kolica: energično je odbila financijsku pomoć koju su kolege ponudile skupljati po redakcijama. Tijelo ju je izdalo, ali duh je itekako bio živ, samo je svijet promatrala iz drukčije, rekla je, žablje perspektive.

Žal za neispisanim retcima

U svibnju je dobila HND-ovu nagradu Otokar Keršovani za životno djelo. Na dodjeli se nije pojavila, ali tada su citirane njezine riječi: “Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili”. Jasna Babić svoju je slobodu grabila i ugrabila za života, tako i sada u smrti, a onima koji iza nje ostaju ostavila je prazninu, žal za retcima koje nikada neće ispisati i odgovornost da poimaju novinarstvo barem približno načinu na koji ga je živjela.

vecernji.hr