Ipe je bio moćna pojava

Reditelj Robert Bubalo za Dane govori o filmu Izgubljeno dugme (priči o legendarnom bubnjaru Goranu Ipi Ivandiću) koji je režirao zajedno sa Renatom Tonkovićem i Marijom Vukadinom, o tome zašto je Ipe za njega značajan kao fenomen za dokumentarni film, misterioznoj smrti ovog bubnjara, bendu Bijelo dugme, te o stanju u našoj dokumentaristici i njenim potencijalima

Piše: Đorđe Krajišnik

Vaš film Izgubljeno dugme proglašen je najboljim dokumentarnim filmom na ovogodišnjem DORF-u. Šta je bilo inicijalno da krenete u realizaciju filma o Ipi Ivandiću?

Gotovo da se ne mogu sjetiti što je točno bio motiv da krenemo u ovaj film. Znam da je to bilo 2009, bio sam u Beču na koncertu Jerrya Leeja Lewisa i nakon koncerta smo Renato Tonković i ja, naravno uz pivo, razgovarali o glazbi i nekako došli do priče o Bijelom dugmetu. Nas smo obojica ona novovalna faza, odrastali smo uz Haustor, EKV, Električni orgazam, a Bijelo dugme nas je ”prešišalo”, za nas je to bilo prerano, jer ’74. kad su oni izdali prvu ploču, nismo bili ni pošli u školu. I onda smo stalno tijekom tih osamdesetih bili u verbalnom sukobu sa starijim generacijama, one su tvrdile da su Bijelo dugme i Smak jedine dvije prave grupe, a mi smo s podsmijehom tvrdili da su oni nula za Rundeka i Štulića. No s vremenom smo, odnosno barem sam ja shvatio da su na ovim prostorima jedini pravi veliki bend baš oni – Bijelo dugme. I htio sam na ovaj način ispraviti jednu vlastitu povijesnu nepravdu prema njima.

Na koji način je Ivandić za Vas bio poticajan za dokumentarni film?

Ipe je zapravo dobra duša tog benda. On je emocija, drama, tragedija, on je toliko živopisan da je meni zapravo čudno kako to da netko prije nas nije snimio film o njemu. On je klasična rock priča za roman. Iako su bubnjari vrlo važan i ekspresivan dio rock benda, nekako imam osjećaj da su vazda ostajali u sjeni pjevača i gitarista. Tako ni legendarni John Bonham iz Led Zeppelina nakon tragične smrti nikada nije dobio film. Ne kužim zašto jer Bonham je najzanimljivija priča Led Zeppelina, baš kao što je i Ipe Ivandić najuvjerljivija priča Bijelog dugmeta. Htjeli smo da legenda oživi i da ovim filmom Ipe dobije vječni spomenik. Kada pogledate film, shvatit ćete da je to doista pravi živi spomenik. Jer mi smo se fokusirali baš na Ipu i kada tako postavite stvari, zapravo vidite da je on u svakom momentu bio najspektakularniji dio Bijelog dugmeta. Da, Bebek je bio frontman, čovjek briljantnog vokala, za Bregom i Pravdićem su vrištale curice, Redžić je bio onaj skulirani roker koji se brinuo da tehnički stvar šljaka. Ali Ipe, Ipe je bio i moćna pojava, i zgodan mladić i razarajući bubnjar, a na koncu – on je bio i mezimac jer je imao samo 20 godina.

Film donosi priču o njegovom životu, međutim, mnogo je više nepoznanica kada je u pitanju smrt ovog bubnjara. Do kakvih ste otkrića došli u tom pogledu, budući da u sinopsisu filma stoji da je neslužbena priča da je Ipe ubijen?

Mi smo pet godina radili na ovom filmu i pošteno smo se namučili da dođemo do kraja. Zapravo, mi i nismo došli do kraja, ali nakon pet godina rada odlučili smo da je vrijeme da prekinemo sa snimanjem i da taj film složimo. Jer njegova priča puna je tajnovitih kanala koji su zatvoreni sa svih strana. I kada bismo neku tajnu odmotali, shvatili bismo da smo otvorili drugu. I tako je to išlo unedogled. Neke je stvari naprosto bilo nemoguće istražiti do kraja. Ali svakako smo došli do fantastičnih otkrića, a priznajem da smo neke stvari zbog određenih okolnosti i prešutjeli. Puno je tu živih ljudi, aktera njegova života i njegove sudbine, pa smo zapravo shvatili da si možemo natovariti probleme na vrat. Stoga smo, kažem, neke stvari preskočili, ali možda se jednog dana nađu na nekom bonus track izdanju. U svakom slučaju, rad je bio pravi istraživački, film smo snimali u Sarajevu, Varešu, Zagrebu, Beogradu, Londonu, Beču, Budimpešti. U filmu govore gotovo svi članovui Bijelog dugmeta, Ipina sestra Gordana, njegove dvije bivše djevojke Irhada i Amila, brojni akteri tog vremena… Koliko je sve to dugo trajalo govori i činjenica da je čak petero ljudi koji sudjeluju u filmu u međuvremenu umrlo. Nabavili smo 1.700 fotografija, dobili smo prava za 16 pjesama Bijelog dugmeta, nabavili smo senzacionalne snimke iz tog vremena, skupili stotine novinskih članaka…

Zašto se misli da je Ipe ubijen, te u kojoj mjeri su problemi sa policijom, zatvor zbog hašiša i drugo, uticali na tragičan ishod?

Zapravo, mi ništa ne tvrdimo u ovom filmu jer postoji službena verzija da je Ipe počinio samoubojstvo. No postoje i drugačija mišljenja, većina ljudi u filmu misli da je ubijen od kamatara. Navodno se Ipe kod njih zadužio jer je gradio golemi objekat na Pagu, pa se ta neka svota posuđenog novca udesetorostručila zbog lihvarskih kamata. Neki akteri u filmu misle da je ubijen jer su ti ljudi znali da Ipe ne može vratiti dug, ali su preko njega poslali poruku drugim dužnicima. No postoje i mišljenja, poput Bregovićeva, da je Ipe možda jednostavno pao jer je ograda na balkonu hotela Metropol jako niska. U svakom slučaju, iz filma je jasno kako je njegov život nizbrdo krenuo nakon te nesretne afere s drogom koja je, danas je sasvim jasno, bila namještena da bi se uhapsili članovi Dugmeta. Naravno, nitko ne krije da je Ipe konzumirao hašiš, no način na koji mu je diler umjesto naručenih pola kilograma doturio čak tri kila hašiša, a odmah nakon toga policija mu zakucala na vrata – iz toga je jasno da je riječ o isplaniranoj akciji. Tada je njegov život nažalost uništen. Ugašena je jedna sjajna karijera divnog mladog čovjeka i on zapravo više nikada nije uspio na pravi način se nositi sa životnim problemima. Bregović u jednom trenutku kaže da su “iz zatvora isporučili drugog čovjeka i da su ga malo ugasili”.

Koliko je bilo teško u ozračju Bijelog dugmeta izdvojiti samo priču o Ipi, imajući na umu monumentalnost ovog benda?

Zapravo to i nije bio problem jer Ipe je izuzetno zanimljiva osoba. Od rođenja do smrti njegov je život bio pun života, pun događaja, akcije, ljubavi… Ali smatram ipak da je to i najveća prednost ovog filma – to što smo iz jednog takvog benda uspjeli izdvojiti priču o kojoj se malo zna, a da nismo upali u zamku da zapravo napravimo film o bendu. Žiri koji nam je na ovogodišnjem DORF-u dodijelio glavnu nagradu upravo je tu činjenicu istaknuo kao ključnu da nam dodijeli pobjedu.

Kada je u pitanju dokumentarni film, kako uopšte gledate na stanje u dokumentaristici kod nas? Koliko su njeni potencijali iskorišteni?

Nekako mi se čini da se mrdamo. Mislim da tu veliku zaslugu ima Mediteran Film Festival u Širokom Brijegu koji jako puno radi na promociji i produkciji dokumentarnog filma. U ovom trenutku razne filmske ekipe iz Širokog Brijega snimaju pet-šest zanimljivih dokumentaraca. Vjerujem da će ta produkcija za oko pet godina biti ta koja će pobjeđivati na festivalima u regiji. Zapravo bi bilo bolje da se svi u BiH bave dokumentarnim umjesto igranim filmom. Jer u ovoj zemlji naprosto nema novaca za igrani film i deseci dobrih redatelja se svađaju zbog neke mrve novca, a novca ne da nema za svakoga, nego ga jedva ima i za jedan pošten igrani film. Mislim da bi te novce, taj milijun i pol maraka koliko se godišnje daje filmskim produkcijama, trebalo kanalizirati prema dokumentarnom filmu jer onda bi svi zapravo imali posla. Dokumentarni je film jeftiniji, a s uspješnim dokumentarcem možete jednako dobro promovirati svoju kulturu i svoju zemlju kao i s igranim filmom.

Jedan ste od osnivača pomenutog Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu. Kako gledate na dosadašnji razvoj Festivala, te u kom pravcu on može dalje ići?

Mediteran Film Festival se razvija iznenađujuće brzo. Čak smo i mi zatečeni koliko je taj festival napredovao. Obišao sam brojne festivale u regiji, ali, iskreno, nekako mi je naš najljepši. Znam da to sad zvuči pomalo egoistično, ali nema u tome zapravo samohvale jer na ovom projektu radi 40-ak mladih i vrijednih ljudi koji su sazreli da organiziraju i pet ovakvih događaja godišnje. Recimo, nedavno smo s našim filmom bili na ZagrebDoxu i poslije projekcije smo zapravo ostali u tom šoping-centru u kojem su kinodvorane i ništa se nije događalo. Ja sam iz kina išetao u dm i kupio šampon. Filmski festival mora biti i festival druženja, kontakata, zabave, i to je ono što mi radimo u Širokom Brijegu.

Dani