Ima li u Kaliforniji novog teatra?

Svjetski dan pozorišta, kako to već biva 55 proljeća, obilježavao se 27. marta, a poruku koja se čitala širom svijeta uputila je poznata francuska glumica Isabelle Huppert.

Piše: Edin Salčinović

Već 55 godina svakog proljeća obilježava se Svjetski dan pozorišta. Glumica Isabelle Huppert lijepo je primijetila da se toga dana, odnosno 24 sata koja počinju negdje u pozorištu Bunraku, zatim prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, kroz Rusiju pokraj Čehova i Stanislavskog, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibsena, od Sofokla do Strindberga, između Italije, Njemačke, Francuske i Engleske (Pirandella, Brechta, Molierea i Shakespearea), pa prelaze Atlantik da bi završila u nekom kalifornijskom kampusu gdje mladi ljudi možda ponovo izmišljaju pozorište, “pozorište ponovo rađa iz svog pepela”. Poruka koja se čitala toga dana u pozorištima širom svijeta prenijela je ohrabrujuće riječi, kao da njena autorica ne primjećuje da je pozorište u nekoj krizi: “Pozorište je samo konvencija koju neumorno treba rušiti. Tako ono ostaje živo. Pozorište ima bujan život koji izaziva prostor i vrijeme, najsavremeniji komadi hrane se prošlim vjekovima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad se ponovo postave.” Pitanje je koga Isabelle Huppert želi ohrabriti?

Onima koji su čuli ili pročitali ovu poruku nije promaklo da, nakon ovog izraza ohrabrenja, francuska glumica otvara pitanje smisla postojanja pozorišta u savremenom svijetu. Tako ona kaže da “pozorište ne postoji zbog nas, prije će biti da mi postojimo zahvaljujući njemu”. Ona ne obrazlaže ovu tvrdnju, nego, kao da sumnja u nju, dodaje: “Pozorište je vrlo snažno, otporno, ono preživljava sve, ratove, cenzure, manjak novca. Dovoljno je reći ‘dekor je prazna scena neke neodređene epohe’ i pustiti glumca da uđe. Ili glumicu. Šta će on učiniti? Šta će ona reći? Hoće li oni razgovarati? Publika čeka, saznaće, publika bez koje nema pozorišta, nemojmo to nikada zaboraviti. Jedna osoba u publici je publika.”

Čini se da Isabelle Huppert želi ohrabriti one koji postoje zahvaljujući pozorištu.

Međutim, nije jasno na koga ona misli kada kaže da “mi postojimo zahvaljujući pozorištu”.

Da li svoje postojanje pozorištu duguju glumci, reditelji, dramaturzi, kostimografi, scenografi itd, ili zahvaljujući pozorištu postoji jedna osoba u publici? Ništa u njenoj poruci ne upućuje nas na jasan odgovor, ali nas ništa i ne sprečava da u ovim plemenitim riječima, koje skončavaju u aporiji, vidimo skepsu ili čak strah od ideje da je pozorište danas nepotrebno.

Ta skepsa, ili strah, podsjetili su nas na Eshila i Sofokla, japanski i kineski teatar, Ibsena i Čehova, Strindberga i Pirandella, usput se nadajući da možda u Kaliforniji ima mladih ljudi koji ponovo izmišljaju pozorište. Tako nas je, možda i ne htijući, Isabelle Huppert podsjetila da je prošlost jedna tamna provalija i da su Eshil, Čehov ili Pirandello jedno bili za savremenike, a sasvim su nešto drugo za današnjeg čovjeka. Podsjetila nas je da je cijela historija iluzorna i da nema izlaska iz svoga stoljeća. Ali, ima li kontakta između prošlosti i sadašnjosti?

Čitajući knjige, ja sam bio ubrazio da znam dobro sve, toliko da sam poželio da počnem zaboravljati. Ali nisam uspio ni početi zaboravljati, a već sam saznao da ne znam ni to da se u Shakespeareovo vrijeme izvođenje predstava prekidalo kada je u pozorište ulazila kraljica Elizabetha. Kada bi ušla, svi u pozorištu su se poklanjali i uzvikivali: “Gloriana!”.

To me podsjetilo na riječi jednog sjajnog profesora, koji me svojevremeno učio da je u pozorištu izvođenje predstave svetinja, kao što je na akademiji svetinja nastava. To su, naravno, bili izrazi lijepih i možda plemenitih želja, ali svetinje dakako nisu ništa, one bivaju, neko bi rekao da su društveni, odnosno kolektivni, ideološki konstrukti. Za Shakespeareove savremenike svetinja u teatru nije bila predstava velikog pjesnika, nego kraljica. Predstava je služila samo za zabavu. Mi, na svu sreću, nemamo kraljicu kojoj bismo se morali poklanjati i vikati “Gloriana”. Elizabetansko pozorište je, prema tome, arhivirano, ali valja se zapitati čemu danas služe predstave ako već u pozorište ne idemo da bismo se zabavili?

Odgovor na ovo pitanje ponudila je Isabelle Huppert, podsjećajući nas, kako je već rečeno, da u teatru uvijek postoje najmanje dva odgovora – odgovor savremenika i sadašnji odgovor. Za Eshilove savremenike i Strindbergove savremenike teatar nije bio ista stvar, što će reći on i danas ima novu socijalnu funkciju i razlog postojanja. Ali koji su to funkcija i razlog?

Odgovor Isabelle Huppert u ovom slučaju nije usmjeren na cilj zbog kojeg bi teatar postojao, nego na sredstva kojim se on održava. Tako ona kao neposredan cilj predlaže rušenje konvencija kako bi pozorište ostalo živo, a klasični repertoari postali moderni. Ali mi ne znamo na koje konvencije se tu misli. Šta ako je poziv na rušenje konvencija samo nostalgični izraz nekoga ko ne želi prihvatiti činjenicu da između prošlosti i sadašnjosti nema komunikacije? Šta ako u Kaliforniji nema mladih ljudi koji ponovo izmišljaju pozorišta?

Oslobođenje