Hura, bit će kruva!

Što ste prvo pomislili kad ste čuli da se PDV na kruh, mlijeko i ortopedska pomagala neće povećavati? Pomislili ste zacijelo kako bi nekome vrlo rado prebili nogu polubijelom štrucom od prošlog utorka, a onda mu darovali štaku nabavljenu po jednakoj povlaštenoj poreznoj stopi.

Autor Ante Tomić

Kako drugačije doživjeti taj bezobrazluk? Kruh, mlijeko i ortopedska pomagala?

A tripice, a ulošci?

Zbilja? A što je s jabukama? Ili limunima? S rižom? Krumpirima? Napolitankama? Maslacem? Tjesteninom s jajima? Mortadelom s maslinama? Higijenskim ulošcima s krilcima? Pastom za zube? Šamponom protiv peruti? Žaruljama? Gdje je zatim meso, teleća ruža, svinjske bržole, pureća prsa, janjeće tripice? Gdje je riba, lokarde, trilje, komarče? Što je s Matoševićevom malvazijom i Galovićevim kulenom? Svakog jutra iz spize se vraćate s dvije velike vrećice nabijene koječime, desecima omota, kutija i boca, i svakog jutra je sve skuplje nego jučer, ali nema veze, jer se Božo Petrov, blago majci, potrudio da PDV na kruh i mlijeko ostanu pet posto.

Zar nije komično gledati i Petrova i društvo kako se kočoperno prse kao pivci na plotu zbog jedne, objektivno beznačajne mjere, koja će vidljiviju korist donijeti tek onima što imaju sedmero djece ili invalidne roditelje? Da su pametniji, ne bi kruh i mlijeko ni spominjali.

Kakav je to, molim vas, uspjeh? Hadezeovski ministar financija dao je sve od sebe da iz džepova poreznih obveznika izbije dvije do tri tisuće, dok su Petrov, Grmoja i Kovačić na drugoj strani grčevitom, nadljudskom borbom svakome od nas ušparali šest kuna i sedamdeset sedam lipa. Da, njihov će podvig svakako spasiti napaćeni hrvatski narod. Sve otkako su čuli da je PDV na kruh, mlijeko i ortopedska pomagala samo pet posto, zaduženi u švicarskim francima plešu po stolovima. Bankarski službenici razočarano trgaju rješenja o ovrhama. Stotine tisuća blokiranih čudesno su odblokirani. U neočekivanom blagostanju zbog niskog poreza na kruh, mlijeko i ortopedska pomagala možda se čak i Miro Bulj baci u vrtoglavi trošak i počne plaćati režije.

Socijalna lirika

Prikazujući sebe požrtvovnim i samoprijegornim borcima za narodne interese, Mostovi ministri i zastupnici zapravo su neodgojeno podcijenili svoj narod. Imati za kruh i mlijeko jednom je, istina, bila velika stvar, tamo iza Prvog svjetskog rata, kad su po našim selima neuhranjena djeca skapavala u sjeničavim slamaricama, ali hvaliti se danas, na izmaku 2016. godine, da nikome neće nedostajati bijelog hljeba i tople varenike naprosto je neumjesno. Suma naših potreba višestruko je narasla od vremena Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Otkako smo dobili električno svjetlo, tekuću vodu i bežični internet, i najsiromašniji među nama žele meso, vino, voće i kolače svaki dan na svojoj trpezi, i pravo je najsiromašnijih da to jedu. Vlast im je dužna omogućiti raznovrsnu prehranu bogatu bjelačevinama i vitaminima, povrh kruha i mlijeka, koji se još samo u lošoj socijalnoj lirici navodi kao prizor obilja.

Još otkako sam ja bio dijete, kruh i mlijeko nisu bogzna kakav luksuz. Još se prije četrdeset godina u našem skromnom domu našlo makar za jetrenu paštetu, pet deka tirolske i sira na komadu kruha i žlicu kakao praha u čikari mlijeka, a otad smo očekivali samo da ćemo rasti, iz dana u dan postajati bogatiji, berićetniji. Tako su nam i obećavali, naročito kad je koncem prošlog stoljeća došla samostalna hrvatska država. Ovo će ovdje biti Švicarska, kurčili su se tadašnji zastupnici i ministri.

Nije li onda nešto razočaravajuće da se dvadeset pet godina kasnije zastupnici i ministri bore za kruh i mlijeko. Ako su kruh i mlijeko sanjali tisuću godina, nisu se, jebi ga, ni trebali buditi.

Dva kamiona za mostovce

Prvog koji nazove novac kruhom, valja isplatiti u sirovoj pšenici, rekao je jednom neki šaljivac, zaboravio sam mu ime. Njegova mi je mudra misao pala na pamet dok sam čitao o vrijednoj inicijativi Bože Petrova i njegovih cijenjenih kolegica i kolega. Zaista, bila bi to prikladna nagrada za njihov trud. Odsada pa sve do kraja mandata, svih četrdeset osam plaća da Mostovi ljudi dobiju pola u kruhu, a pola u mlijeku. Da im prvoga u mjesecu, i Petrovu i Kovačiću i Bulju i Grmoji, umjesto gotovine na tekućem računu dođu na kuću po dva kamiona, jedan sa bijelim štrucama i jedan s kartonima s nacrtanom kravicom.

Nijedan mostovac ne bi, majci, ostao gladan, za petnaest tisuća kuna svaki bi mogao udrobiti desetak tisuća tećica kruva i mlika.

Slobodna Dalmacija