Dječji pravobranitelj Karamarko

Baš je dirljiva cehovska solidarnost kakvu je političar Tomislav Karamarko pokazao prema kolegi iz branše Zoranu Milanoviću nakon što su se pred zgradom u kojoj stanuje predsjednik Vlade Republike Hrvatske okupili šatoraši iz Savske i svojim gromkim skandiranjem i zvonkim pjevanjem, svojim »Za dom – spremni!« i »Zovi, samo zovi…«, svojim »Javi se!« i »Ne boj se!«, uznemirili obitelj odsutnoga premijera.

Autor: Predrag Lucić

»Premijer Milanović ima obitelj i ta obitelj ima pravo na svoj mir«, poručio je Karamarko sa Sušaka i odmah potom – sluteći da bi to iznenadno zazivanje prava na mir moglo zbuniti domoljubno pučanstvo naviknuto na njegove skoro svakodnevne najave »drugog Domovinskog rata« – obrazložio da sada govori u obranu obiteljskoga mira zato što je i sam doživio njegovo narušavanje »kada su bili famozni facebook-prosvjedi« i kada su prosvjednici dolazili pod njegov balkon.

»Ne znam zašto bi moja djeca morala trpjeti nečije političke stavove. Naravno da to nije dobro«, progovorio je iz predsjednika HDZ-a ne samo solidaran političar već i brižan otac, bolno svjestan da ničija, pa tako ni Milanovićeva, djeca ne smiju biti zastrašivana samo zato što im se roditelj bavi zanatom kojega mnogi smatraju najstarijim na svijetu.

Nije Karamarko, naravno da nije, propustio prigodu da nabroji premijerove grijehe zbog kojih su se Glogoški, Klemm i ostatak njihova šatorskoga društva s neograničenom neodgovornošću osjetili pozvanima da dođu pred zgradu u Krajiškoj ulici. Jer kao što nije dobro da djeca trpe nečije političke stavove koji im se izvikuju pod prozorom, isto tako »nije dobra ni upornost premijera Milanovića koji odbija jedan normalan razgovor s braniteljima«. Stoga je Karamarko još jednom poručio predsjedniku Vlade »neka smijeni ministra branitelja koji to, zapravo, i nije jer ga branitelji ne priznaju«, pa da nogiranjem Predraga Matića omogući da najzad »započnu pozitivni procesi s braniteljima«.

Nije Karamarko, naravno da nije, propustio prigodu ni da iskaže svoj politički stav o antiprosvjedima pokreta »Occupy Croatia« koje su šatoraši iskoristili kao povod da svojim političkim stavovima uznemire Milanovićevu djecu: »Neprirodno je i nekorektno prosvjedovati protiv veterana Domovinskog rata. Ne znam zemlju u kojoj se to čini. Ti ljudi su oslobodili zemlju, spasili je od agresije i sada se nalaze neki koji protiv njih prosvjeduju.«

Ali nijednim od tih političkih stavova političar Karamarko – ma koliko se trudio – nije uspio zasjeniti onaj svoj ljudski i roditeljski stav, tako lijepo formuliran rečenicom »Ne znam zašto bi moja djeca morala trpjeti nečije političke stavove.« Rečenicom naizgled uzgrednom, posve običnom i nadasve jednostavnom, ali ustvari prijelomnom i dalekosežnom za budućnost ove zemlje i njezinih mladih naraštaja.

Jer upravo bi ta rečenica mogla i morala postati opominjućom i obavezujućom za sve koji koriste političku moć da svojim političkim stavovima gnjave i zastrašuju svu djecu u Hrvatskoj, a ne samo onu čiji se roditelji profesionalno bave politikom. Tu bi Karamarkovu rečenicu na umu trebao imati svaki političar koji svoj djeci prijeti brutalnim prekrajanjem školskih udžbenika i nametanjem političkih stavova u obrazovnom procesu, pa tako i onaj koji se razmeće ovakvim riječima: »Pogledajte na što liče udžbenici u našim školama. Kad dođemo na vlast, to ćemo sigurno promijeniti. Udžbenici moraju biti unificirani i u njima ćemo na pravi način verificirati ulogu i djelo doktora Tuđmana. I ne samo u udžbenicima, i u Ustav ćemo uvesti pojam tuđmanizam, kroz jednu zgodnu formulaciju, dogovorit ćemo se kako će ona izgledati. Ne može se svatko šutati s Tuđmanom.«

Tom bi rečenicom o djeci koja nisu dužna trpjeti nečije političke stavove Karamarko mogao začepiti usta i onome političaru čija stranka smatra nužnim da se »u osnovne i srednje škole uvede Domoljublje kao posebna nastavna tema unutar koje bi se obrađivao i Domovinski rat« i koji izjavljuje kako je »neprimjereno da se sadržaji o Domovinskom ratu uče površno, krivo i u dijelu školske godine kad preopterećenost uzima svoj danak«, te najavljuje da će po preuzimanju vlasti »preispitati neke udžbeničke standarde koji su oblikovani prema partikularnim interesima, a ne prema domovinskom odgoju«.

Pa kada taj političar po imenu Tomislav Karamarko ponovo zaprijeti djeci da će im u školi puniti glave tuđmanizmom i da će se na toj političkoj ideologiji militantnog nacionalizma zasnivati čitav odgojno-obrazovni proces, odgovornom ocu Tomislavu Karamarku neće biti teško da tom nasilniku u lice skreše: »Ne znam zašto bi moja djeca morala trpjeti nečije političke stavove.«

Novi list