DAN KADA JE POČELO KRVAVO DESETLJEĆE RASPADA JUGOSLAVIJE Prije točno 30 godina održana je sjednica CK SK Srbije na kojoj je za vođu izabran Milošević

Bio je svježi kraj rujna 1987. godine. Možda zadnji trzaji babljeg ljeta. U Jugoslaviji su se tada već na horizontu nazirali obrisi budućih turbulentnih događanja, a socijalna i društvena kriza došla je do svog vrhunca ili kako je o toj godini tada zapjevao Đorđe Balašević: “Tuga jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!”.

Piše: Vlado Vurušić

Od smrti Josipa Broza Tita prošlo je već sedam godina (nekoliko mjeseci ranije otrčana je posljednja štafeta, već svima dosadna, isforsirana i retrogradna), a do krvavog rata i raspada Jugoslavije još su ostale samo četiri godine. U srijedu i četvrtak 23. i 24. rujna 1987. godine, prije točno 30 godina, u Beogradu se održavala 8. sjednica CK SK Srbije, koja će se kasnije zabilježiti kao onaj rubni događaj koji je označio posljednje poglavlje zajedničke jugoslavenske povijesti svih njenih naroda i republika.

Remetilački faktor

Naime, na toj je sjednici na čelnu poziciju u Srbiji bio izabran Slobodan Milošević, budući “overlord” jugoslavenske krize koja je eskalirala u ratove (Slovenija, Hrvatska, BiH, Kosovo) za koje je on odgovoran.

– Dobro se sjećam tih dana. Pratio sam 8. sjednicu na televiziji. Nisam se nijednog trenutka dvoumio oko pravog karaktera te sjednice. Osjećao sam duboku zebnju što donosi Miloševićev trijumf. Pozvao sam prijatelja i svakodnevnog sugovornika Mirka Kovača da podijelim svoje dojmove. I on je bio siguran da ono što nas očekuje u danima koji dolaze ne obećava ništa dobro – kaže nam veliki srbijanski književnik Filip David. Nekoliko dana ranije, 3. rujna, u paračinskoj kasarni Aziz Kelmendi, Albanac s Kosova ubio je četvoricu vojnika na spavanju. Doduše, unatoč činjenici da je njegov čin i danas obavijen velom mnogih nedoumica i nedorečenosti, taj događaj je tada bio za Srbe krunski dokaz da su Albanci remetilački faktor, da su njihove priče o obespravljenosti Srba i Srbije “sveto pismo” i samo je potvrdio uvjerenje da je Milošević za Srbe “jedini spas”.

– Osma sjednica može biti jedna od fokalnih točaka povijesti ovih prostora. Od tada pratimo Miloševića kao personifikaciju onoga što se s ovim prostorom događalo. On je nametnuo ritam događanja na ovom prostoru koji je rezultirao ratom, raspadom Jugoslavije, stvaranjem novih nacionalnih država i nestabilnošću koja je i danas u odnosima među tim državama evidentna – kaže nam povjesničar Tvrtko Jakovina.

‘Niko ne sme da vas bije’

Je li dolazak Miloševića bio logična posljedica onoga što se u Jugoslaviji, a pogotovo Srbiji, događalo u vremenima nakon Titove smrti ili se možda moglo izbjeći? No, u povijesti se događa, kako se ono kaže, samo ono što se mora dogoditi. Naime, Jugoslavija se nakon 1980. godine i odlaska dotadašnjeg neprikosnovenog i “vječnog” šefa svih naroda i narodnosti našla na razmeđu, suočena s unutarnjim društvenim, socijalnim i pogotovo nacionalnim problemima i pitanjima, a k tome usred gospodarske krize te ideoloških i političkih “nedoumica”, maglovite zajedničke perspektive i preispitivanja koja su se već tada valjala diljem istočne Europe. U Poljskoj se već etablirao sindikat Solidarnost, a Mađarska se rapidno liberalizira. Tako da i sve republike pokušavaju na svoj način pronaći izlaz iz žabokrečine u kojoj se Jugoslavija našla, a integrativni faktori sve su slabiji. Većina stanovništva, po svim republikama, bila je isfrustrirana nerješavanjem mnogih gorućih (socijalnih, ali sve više i kulturoloških i nacionalnih) problema, na koje su do tada navikli da se rješavaju pa i sami po sebi.

Do sredine 80-ih inflacija u Jugoslaviji debelo premašuje 100 posto (u jednom trenutku dostići će 186 posto), zbog aranžmana s MMF-om plaće su morale biti zamrznute, cijene struje, benzina i ostalih komunalija “idu u nebo”. Zemlju zahvaća val štrajkova – labinski rudari, koparski Litostroj, željezara Smederevo… U prvom su planu socijalni zahtjevi, ali iz busije izviru i pitanja i problemi koji će uskoro postati dominantni – želja za promjenom političkih i republičkih odnosa unutar Jugoslavije. Istodobno dolazi do zaoštravanja na Kosovu. Srbi s Kosova dolaze organizirano u Beograd i žale se na svoj položaj te počinje “ruženje” Albanaca. Miloševića jedna izjava u Kosovu polju (24. travnja 1987.), gdje je došao na razgovore, upućena Srbima – niko ne sme da vas bije – lansira u orbitu kao lidera koji treba “ranjenoj” i uvrijeđenoj Srbiji te mu otvaraju put da na 8. sjednici pobijedi.

 

 

Ugroženost Srba

– Dok je Tito bio živ, u neke stvari se nije moglo i smjelo dirati, pa se onda, kada se otvorio prostor, krenulo u redefiniranje i otvaranje zataškavanih događaja iz povijesti, ali i preispitivanja idejno-ideoloških prilika, ali svatko (republika i nacija) sa svojih pozicija, frustracija, očekivanja, predodžbi i potreba – kaže povjesničar Tvrtko Jakovina. I dok Slovenija i Hrvatska traže ili podržavaju dodatnu decentralizaciju na temeljima Ustava iz 1974. godine, u Srbiji jača tendencija centralizacije i zahtjevi za promjenom Ustava. Jakovina kaže da je Milošević želio vratiti stvari na “vrijeme i stanje prije Ustava iz 1974. godine, koji su i još od vremena prihvaćanja Ustava u Srbiji smatrali udarcem na njihove interese”.

Dakle, u Srbiji je postojala već dobra osnova upravo za takav obrat i dolaskom Slobodana Miloševića nametnuta je tema o ugroženosti, neravnopravnosti Srba i Srbije koji su, kako se govorilo, namjerno podijeljeni u Jugoslaviji (dvije pokrajine), a tu su i povijesne reminiscencije, frustracije i paranoje koje potkrepljuju tu poziciju “izrabljivanja Srbije i Srba kao vječnih žrtava”, dok se tendencija demokratizacije nije uspjela ni razviti niti doći do izražaja.

“Kovaču uzeti stan”

No, nitko još ne izgovara glasno i ne dovodi u pitanje opstanak Jugoslavije, pa i socijalizma, ali u svakoj republici te iste termine iščitavaju različito. Postoji samo opće uvjerenje da se “nešto mora promijeniti”. Sredinom 80-ih ključa. U Sloveniji se rađaju alternativni pokreti unutar Saveza socijalističke omladine, počinje se govoriti o građanskom i civilnom društvu, ljudskim pravima i prigovoru savjesti. List Mladina postaje glasnogovornik tih modernih tendencija koje korespondiraju s idejnim promjenama i zahtjevima koje zahvaćaju istok Europe. No, u “Novoj reviji” objavljen je i Prilog za slovenski nacionalni program. U SSSR-u je Mihail Gorbačov proklamirao reformsku politiku perestrojke i glasnosti. No, u Srbiji jačaju konzervativne i nacionalističke snage, koje u trenucima dok se komunizam u cijeloj Europi demokratizira i trese, vraćaju idejni “točak” unazad. Kako kaže srbijanski sociolog Dušan Janjić, “8. sjednica bila je definitivna pobjeda populizma koji je nastao na spoju socijalne demagogije, staljinizma i nacionalizma”.

Točno godinu dana prije dolaska Miloševića na vlast 1986. godine pojavljuje se i Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), programatski tekst koji će poslužiti Miloševiću za provođenje svoje politike, koja će se vrlo brzo prozvati (i prepoznati) – velikosrpskom. – S nacionalističkom i huškačkom retorikom, dirigiranim medijima, mobilizacijom masa, tzv. događanjem naroda, masovnim mitinzima postalo je očevidno da srljamo u sukobe velikih razmjera. Počelo se i sa sastavljanjem popisa neprijatelja i izdajnika, a to su bili oni malobrojni koji nisu pristajali na politiku Miloševićeva režima. Tako je na policijskom spisku pokraj imena Mirka Kovača pisalo “Ubiti i uzeti stan”, prisjeća se tih vremena Filip David. Jakovina kaže kako je Milošević u toj situaciji računao da je srpski nacionalizam ono na čemu on može graditi i igrati pobjedničku igru – Srba ima najviše, raspoređeni su po svim republikama, a na pričama o njihovoj ugroženosti u Jugoslaviji te konkretno na Kosovu može ih mobilizirati i iskoristiti za svoje ciljeve. To je bila jednostavna politika.

U središtu jugoslavenskih problema za Srbiju nisu demokratizacija i reforme, nego “srpsko pitanje” i položaj Srbije. Čak se i demokratizacija shvaćala samo kao dopuna nacionalnog pitanja – kroz prijedlog “jedan čovjek jedan glas” (što je neprihvatljivo svim ostalim narodima u Jugoslaviji) te da je Srbija najveća republika pa se i Jugoslavija, ne neki način mora, podrediti njoj. – Problem je svakako i u tome da se pojavila velika diskrepancija unutar jugoslavenskog društva u raznim dijelovima Jugoslavije o tome kako razriješiti nastalu krizu koja je zahvatila sve segmente društve – nastavlja Jakovina. Slovenci su bili u trendu, prihvaćajući neminovnu tendenciju demokratizacije i liberalizacije, no nacionalizam i republički interesi nisu malo važan faktor u svemu tome. Jugoslavija se nalazila, ističe Jakovina, u situaciji broda bez kapetana, svaka republička i nacionalna partijska elita tražila je neke svoje izlaze, svoja rješenja, jer u toj višenacionalnoj zajednici nije bilo ni snage, ali ni volje za općim reformama.

Naime, prema Jakovini, tzv. općejugoslavenske reforme bile su blokirane u startu jer je svaka republika ili nacija, na svaki prijedlog reforme iz druge republike ili nacije, gledala s podozrenjem i u njoj vidjela “napad na sebe” i svoje interese. Bio je to začarani krug. Jugoslavija se našla u debelom zastoju, a gospodarska i socijalna kriza bila je sve jača i mnogi su smatrali da je mogu riješiti samostalno, ako se riješe balasta drugih, što dovodi do jačanja ideja o državnoj samostalnosti republika. Jugoslavija kao država je nefunkcionalna država i bilo je vidljivo da stvari idu ka slomu. Jakovina također ističe da velik dio intelektualne elite u Srbiji, kao i velik dio visokih oficira JNA, nisu prepoznali ono što se događalo u susjedstvu, konkretno Sloveniji, smatrajući to i neprijateljskim činom, kao što su zanemarili i previdjeli tendencije u svijetu i da se komunizam ruši i liberalizira. – Nisu primijetili promjene koje se dešavaju i u kojem smjeru one idu – kaže Jakovina.

Osim toga, Jugoslavija se susretala i s još jednim problemom, što je posljedica promjena koje su se događale u širem međunarodnom kontekstu. Već početkom 80-ih, a pogotovo u drugoj polovici 80-ih, Jugoslavija gubi i onaj međunarodni utjecaj kakav je imala u hladnom ratu i “pri Titu”. Hladni rat polako kopni, a s tim i uloga koju je Jugoslavija cijelo vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata igrala i na čemu je živjela i preživljavala. No, bez obzira na to, međunarodna zajednica još uvijek želi očuvanje Jugoslavije (bili su više usmjereni na događaje u SSSR-u i zemljama Varšavskog pakta, ne smatrajući da će Jugoslavija uskoro postati glavni bolesnik Europe), što Miloševiću ide na ruku.

I kada je još pridobio JNA, koja je pak u njemu vidjela način svog opstanka i svojih političkih tendencija, što joj Slovenija i Hrvatska nisu nudile, Milošević je mogao krenuti u svoj osvajački pohod jer je na svojoj strani tada imao sve potrebne poluge – “homogenizirane” Srbe, JNA, međunarodne faktore ili njihovu ravnodušnost i nesnalaženje u prvom trenutku. U Hrvatskoj pak SKH, kaže Jakovina, zbog posebne situacije (velik broj Srba) nije imao adekvatni odgovor. Za Jakovinu je partija u Hrvatskoj bila nedovoljno hrabra da krene “slovenskim putem”, ali u strahu od onoga što bi moglo donijeti Miloševićevo igranje na srpskom nacionalizmu i ugrožavanje jugoslavenske zajednice po modelu Ustava iz ‘74. godine.

Milošević se također nije zamarao “novim tendencijama”. On je uzeo staru šprancu jakog vođe (“vožda”), a to je nakon odlaska Tita, i krize koja se ponekad dovodila upravo s tim u vezu, za dio javnosti bio dovoljan argument da je potreban samo “novi Tito” i sve će biti riješeno. Evo, Sloba je novi Tito i stvar je gotova! Za Filipa Davida Milošević je bio pragmatist najgore vrste.

– Njemu je samo stalo do vlasti i kako da je sačuva. Za kratko vrijeme od rigidnog i uvjerenog komunista postao je saveznik ekstremnog srpskog nacionalizma, ‘vožd’, kako su ga zvali, koji je, kako su ga srpski nacionalisti doživljavali, nasljednik cara Dušana i Nemanjića.

Svima što žele čuti

Milošević se, nastavlja David, “uživio u tu ulogu”. – U njegovim govorima i javnim nastupima teško da možete naći neku rečenicu govora mržnje, ali to je bila jedna licemjerna politika koja je ugađala ‘duhu palanke’ utirući put ‘srpskom nacizmu’, kako je to proročki nagovijestio Radomir Konstantinović u svojoj ‘Filosofiji palanke’ – kaže David.

– Milošević je Srbima iz Hrvatske i BiH prodao općesrpski nacionalizam, Srbima s Kosova Srbiju kao zaštitnicu i uvjerio ih da s padom Ustava iz ‘74. dolazi kraj njihovim ‘mukama’ (a da se nisu upitali što sa 90 posto Albanaca), vodstvu JNA je prodao jugoslavenski unitarizam i sasvim dovoljnu dozu komunizma, a Kadijević i Adžić se nisu upitali – pa Jugoslavija je ipak multietnička zajednica, dok je akademicima SANU ponudio viziju ‘nebeske Srbije’, a međunarodnoj zajednici, koja je bila okupirana događajima u SSSR-u i istočnoj Europi, nudio je pouzdanog čovjeka koji može zavesti red – ističe Jakovina. No, Filip David smatra da je dolazak Miloševića dijelom ipak bio i neočekivan.

– Dugogodišnja službena uvjeravanja i propaganda tvrdili su da je Jugoslavija postavljena na sigurnim temeljima. Ali se pokazalo da je to bila zabluda. Nije bilo potrebno puno da se strasti razbuktaju, a potisnuti nacionalizmi pokažu svoje opasno lice. Milošević je bio uvjeren da Srbija ima u svojim rukama moć, da kontrolira JNA i da će silom ostvariti srpski memorandumski program. ‘Ako ne znamo da radimo, umemo da se bijemo!’ – kaže David, koji priznaje da tada nije vjerovao da može doći do rata.

Često je pitanje što bi bilo da je na 8. sjednici uspio pobijediti Miloševićev konkurent Dragiša Pavlović, odnosno struja Ivana Stambolića, kasnije simbola i žrtve režima Slobodana Miloševića.

Shizofreno društvo

– Zadaća društva je da prepozna problem prije nego što on eruptira u sukob, i prije nego što na vlast dođe netko tko je opasan za cijelu zajednicu, kao što je to bio Slobodan Milošević. Dakle, pitanje je tko su bile snage koje su dopustile kreiranje Miloševića, da on razmjerno lako i jednostavno dođe na vlast te se profilira u neprikosnovenog srpskog vođu. Treba postaviti pitanje i odgovornosti Ivana Stambolića, tadašnjeg šefa Srbije i mentora Miloševića, nastavlja Jakovina. – Zašto Stambolić nije osjetio i vidio kakvog je ‘protežea’ uzgojio? Ne mislim da se Stambolića može potpuno ekskulpirati od odgovornosti za rezultate 8. sjednice – smatra Jakovina i dodaje: – Nisam siguran da je Stambolić bio potpuno imun na srpski nacionalizam i da ga nisu golicali zahtjevi koji su tada izbili u prvi plan. No, kasnije je postao Miloševićeva žrtva, ovaj ga je dao ubiti, pa se danas na njegov angažman i političku ulogu gleda iz te perspektive.

Filip David smatra da su Milošević i njegovo političko naslijeđe prisutni u suvremenoj Srbiji. – Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio je ministar informiranja u Miloševićevo vrijeme, a neki od sadašnjih Vučićevih najbližih suradnika poznata su lica iz 90-ih. Karadžić i Mladić su i dalje za mnoge heroji, a Arkan srpski domoljub. Stanje u medijima, pa i u pravosuđu podsjeća na ono iz Miloševićeva doba. – Da li nas i kako u EU mogu uvesti oni koji su nas početkom devedesetih vratili godinama unazad, uveli u tragične i krvave ratove, a stanovništvo izložili bijedi, sankcijama i međunarodnoj izolaciji? Danas živimo u shizofrenom društvu. Službeno se govori o ulasku u EU, a istovremeno tiskani i elektronski mediji pod strogom kontrolom postojeće vlasti pišu najgore o toj Uniji, veličaju Rusiju, vrijeđaju susjede i dive se ratnim zločincima – naglašava David.

Jutarnji list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here