Cijeli život je gluh, no to ga nije spriječilo da postane glazbenik

Zbog serije upala uha, Partick Costtello ostao je gluh još u djetinjstvu. Usprkos tome, postao je priznati glazbenik i učitelj glazbe. Gitaru je naučio svirati osjećajući glazbu zubima, a nakon 20 godina, zahvaljujući revolucionarnom slušnom aparatu, ponovo je čuo oca.

Metalni obruč je bio čvrsto stisnut. Bolno čvrst. Da stvar bude gora, mala plastična kutijica koja je bila pričvršćena na njega pritiskala me iza lijevog uha. Doktor je uključio prekidač i odjednom sam se našao u posve novom svijetu. Soba koja se činila tako tihom i mrtvom odjednom je bila živa i puna zvukova. Mogao sam čuti strujanje zraka u ventilaciji iznad glave. Čuo sam žamor u hodniku. Korake. Moje disanje. Zujanje fluorescentne žarulje odjednom mi je privuklo pozornost. Po prvi puta nakon dugo, dugo vremena čuo sam glas moga oca.
– Čuješ li me – pitao me. Nekoliko trenutaka nisam mogao progovoriti. Mislio sam “ovo je moj tata”. Navrla su mi sjećanja iz djetinjstva. Prisjetio sam se kako me usnulog nosi u sobu. Govorio mi je nešto nježno. Uvijek mi je govorio tako nježno. Glas je odzvanjao u njegovim prsima i mojoj glavi dok me držao u rukama. Sjetio sam se kako sam razmišljao – to je glas moga tate.
– Da tata, čujem te – odgovorio sam mu. Osjećao sam se kao Alisa koja pada u zečju rupu.

Tonovi moje harmonike činili su se toliko glasni

Nakon toliko godina života u gotovo potpunoj tišini zapanjio me puki broj zvukova koji me okruživao. Bilo je jednostavno previše. Doktor je nešto govorio o dogovaranju termina za operaciju, ali nisam obraćao pozornost. Bio sam previše zauzet slušanje svakodnevne pozadinske buke koju obično ljudi nauče isključiti. Ruka mi je sama posegnula u džep i uhvatio sam svoju usnu harmoniku. Liječnik je izašao iz sobe. Izvadio sam harmoniku. Ruke su mi se tresle. Prislonio sam harmoniku usnama, zastao na trenutak i počeo svirati svoju omiljenu pjesmu “The Streets of Laredo”.

Tonovi su se čini nevjerojatno glasnima. Još jednom sam odsvirao pjesmu, upijajući zvukove harmonike. Iako je nikada do sada nisam čuo tako jasno, prilično dobro sviram. Zagradio sam ju rukama kako bih dao malo vibrata i pomaknuo malo jezik kako bih promijenio protok zraka preko registara. Sviranje usne harmonike je poput pjevanja. Kako sam svirao, čuo sam ljude u hodniku i čekaonici kako razgovaraju. Zvučali su ugodno iznenađeni. “Svira li to netko harmoniku”, ” Znam tu pjesmu”, “Oh, koliko je prošlo otkad sam zadnji puta to čuo…” čuo sam kako govore sestre i pacijenti. Pokušao sam se isključiti i usredotočiti na pjesmu. Nakon nekoliko puta, prestao sam svirati i sa žaljenjem vratio harmoniku u džep. “Ovo je bilo divno”, rekao sam i na sekundu se divio vlastitom glasu. Nasmiješio sam se ocu. Uzvratio mi je osmjehom.
– Dakle, djeluje? – pitao je.
– Da, tata. Radi. Ovo je… – kažem
– Čudesno – završio je moju rečenicu.
Kad se liječnik vratio, skinuo sam obruč. Odjednom, zvukovi su nestali. Sve je ponovo bilo u tišini.

Djetinjstvo mi je postalo niz operacija i bolova

Nisam oglušio odjednom. Išlo je postupno, jedna infekcija uha za drugom. Roditelji su primijetili kako mijenjam glasove još dok sam bio posve mali. Nakon prvog posjeta specijalista, djetinjstvo mi je postalo beskonačni niz bolova, infekcija i operacija – i svaki ciklus je pomalo stišavao moj svijet. Kada je nagluhost počela stvarati probleme u komunikaciji, prilagodio sam se. Počeo sam se oslanjati na govor tijela i čitanje s usana kako bi popunio praznine u riječima koje su izmakle mom sluhu. Ubrzo, razgovor s nekime je iziskivao čitavu moju pozornost. Morao sam prikupiti što je više moguće podataka očima i potom iskoristiti intuiciju kako bi složio sliku. Bilo je iscrpljujuće ali vremenom sam se izvještio i mogao sam razgovarati, a da sugovornik ne bi niti primijetio.

Glazbom sam htio komunicirati

Želja za boljim načinom komunikacije odvela me glazbi. Vidio sam glazbu kao način da izrazim osjećaje bez riječi. Počeo sam s usnom harmonikom. Majka mi je za Božić poklonila krasnu “hohnericu”. “Glazba je jezik i s glazbom nikada nećeš biti sam” rekla mi je dok sam držao sjajni, srebrni instrument. Gdje god sam otišao, zahvaljujući harmonici stjecao sam prijatelje.

Potom sam se okušao s bendžom. Otac me naučio klasični stil sviranja noktima. To je bio pun pogodak jer bendžo je sam po sebi glasan, a osnova tog starinskog stila sviranja je toliko mehanička da sam mogao svirati s drugima čak i kada nisam čuo vlastiti instrument.

Svuda sam išao kako bih svirao s drugima. Svirao sam s uličnim glazbenicima u Atlantic Cityju, na festivalima u Pennsylvaniji, na stanicama podzemne željeznice Philadelphije… Nisam previše razgovarao s drugim glazbenicima o svojim problemima sa sluhom, ali kada jesam, često su se i oni požalili na svoje poteškoće. Zbog toga, nikada nisam mislio da je išta posebno u mom sluhu.

Gitaru sam čuo preko kostiju

Nakon nekog vremena, utuvio sam si u glavu da želim naučiti svirati gitaru. Lokalna radio stanica imala je country emisiju i sjeo bih pritišćući glavu uz zvučnik. Pojačao bih i mogao sam čuti melodiju, ali ne i bas. Jednom su pustili pjesmu Mississippi Johna Hurta i jednostavno sam bio van sebe. Na početku pjesme je govorio o kavi i njegov glas je imao takav nevjerojatan ritam. Tada je počeo svirati i ostao sam bez daha. Zaljubio sam se u blues na prvi pogled. Od tada sam morao svirati gitaru. Jedini problem – sluh mi je već toliko propao da više nisam čuo što sviram. Potegnuo bih žicu koliko god snažno sam mogao – i ništa. Jedne noći sam prešao prstima preko žica u očaju. Gitara je bila očev poklon i imala je poseban aluminijski pick-up kako bi zvuk bio jači. Obraz mi je bio naslonjen na vrh vrata gitare. Frustriran, prošao prstima preko žica i oduševljen skočio jer sam shvatio da čujem i osjetim zvukove.

Neko vrijeme vježbao sam gitaru tako da sam naslanjao glavu na vrat, a onda sam shvatio da mogu prisloniti zube o tijelo gitare. Preko kostiju sam naučio svirati jer preko zubiju, zvučni valovi su mogli rezonirati u lubanji i doći do auditivnih živaca. Nisam shvaćao znanost iza toga, znao sam samo da djeluje. Tako sam godinama svirao, pogrbljen nad gitarom, slušajući kostima. Morao sam biti diskretniji kad sam nastupao, kako ljudi u publici ne bi mislili da grizem gitaru kao što bi pas grizao kost. Nakon što sam počeo shvaćati logiku glazbe, mogao sam dugo svirati prema instinktu.

Ako sam se ja mučio, zašto bi drugi

Nakon nekoliko godina, odlučio sam olakšati svima koji su u sličnoj situaciji. To što sam se namučio pekući svoj zanat ne znači da moraju i drugi. Počeo sam besplatno podučavati sviranje preko interneta. Eventualna zarada dolazila je od prodaje mojih knjiga. Ubrzo, išlo mi je toliko dobro da sam si mogao priuštiti zdravstveno osiguranje. Među country glazbenicima, to je prava rijetkost.

Nagluhost me čak učinila boljim učiteljem. Toliko sam dugo vježbao razgovijetan govor da nisam imao problema pred kamerama. A kada god se netko požalio na to kako je glazba teška, radosno bi istaknuo svoj sluh. To im je uvijek pobilo argumente i potaknulo ih da još upornije vježbaju.

Prvi puta u životu čuo sam sebe kako sviram

Nakon što sam 20 godina stvarao glazbu, a da zapravo nisam čuo, 2009. sam otišao u bolnicu John Hopkins kako bi mi liječnici stavili metalni obruč. Operirali su me nekoliko tjedana kasnije. Morao sam čekati tri mjeseca kako bi koža i kost oko titanskih vijaka zarasli, prije nego što se procesori zvuka mogu ugraditi. Podosta umjetnika diljem svijeta donirali su svoje radove kako bi se novcem od prodaje pokrili troškovi koje ne pokriva zdravstveno. Nakon nekoliko tjedana, došlo je vrijeme za procesore. Audiolog mi je još jednom objasnio i pokazao kako ga uključiti i kako ga prikopčati na utikač koji mi je virio iz glave. Kada ga je uključio, iznenadio sam se koliko je zvuk jasniji i čišći neko kada sam iskušavao uređaj na metalnom obruču.

Baš kao i prošli put, preplavili su me zvukovi. Čuo sam očev glas. Tada sam uzeo gitaru. Nakon toliko mnogo godina sviranja prema osjećaju, čuo sam njene tonove. Činilo mi se kao da plešu po sobi. Trudi sam se ostati staložen, ali srce mi je tuklo sto na sat. Upalilo je. Čujem. Ne samo to, u stvari sam sasvim dobar gitarist. Do tog trenutka nisam bio siguran djeluje li zaista moj pristup country glazbi.

Radosno sam priznao: Prisluškujem

Nakon audiologa, tata i ja smo otišli u kantinu. Gotovo da mi se vrtjelo u glavi od svih novih zvukova. Sjeli smo za stol, a mogao sam čuti tuđe razgovore. Prilično me ometalo sve dok nisam shvatio kako slušam tri žene koje tračaju na drugom kraju sobe. Uzbuđen sam priznao ocu da prvi put u životu prisluškujem. Tata je otišao do njih i objasnio im kako zahvaljujući slušnom aparatu usidrenom u kost mogu čuti njihov razgovor. Poskočile su od radosti i počele hvaliti Boga.

Život sa slušnim aparatom je istodobno i isti i posve različit. I dalje sam glazbenik, i dalje sam posvećen tome da podijelim moje umijeće sa svakim tko želi stvarati glazbu. Ali to što čujem je uvelike proširilo moj svijet. U glazbenoj koloniji u Marylandu, upoznao sam Amy. Ona je bila jedna od mojih on-line učenica i odlučila je upoznati me. Sada kada sam ju mogao čuti, prijatelji su me nagovarali da ju pozovem na spoj. Nakon kratkog udvaranja, vjenčali smo se u listopadu 2010.

Zaprosio sam ju valcerom

Mjesecima prije no što sam je zaprosio, napisao sam valcer za bendžo za nju. Nakon nekoliko dana, konačno sam skupio hrabrosti zasvirati ga njoj. Već nakon nekoliko taktova lice joj se ozarilo i uskliknula je “to je moje”. Znala je da je to njena pjesma i znala je što joj govorim glazbom.

Drugi slušni implantant ugradili su mi 2013. i onda sam mogao čuti stereo. Nekolicina mojih učenika došlo je ispred bolnice. Amy me čvrsto držala dok su nam oni i otac svirali podoknicu.

Moj sluh je daleko od savršenog. I dalje moram čitati titlove dok gledam film. Aparatiće ne mogu nositi tijekom noći pa smo žena i ja razvili svoj mali govor dodira jer ne možemo šaputati si na jastuku. Telefoniranje je i dalje izluđujuće teško. Čak i ako čujem riječi, toliko sam se naviknuo na vizualne znakove da su mi glasovi nerazumljivi. Iskreno, malo me zastrašuje telefoniranje i vjerujem da izluđujem ženu jer onda svi telefonski dogovori ostaju na njoj.

Nikada sluh ne uzimam zdravo za gotovo

Obožavam svakodnevne zvukove. Voda koja kapa iz slavine. Kava koja krčka u lončiću. Potmulo tutnjanje groma i oštri prasak munje. Jesensko lišće koje šušti i pucketa pod nogama dok šetam šumom. Čak i zujanje komarca oko mog aparatića me ispunjava oduševljenjem.

Jedna super karakteristika novog modela aparate je bluetooth dio koji šalje signale iz MP3 ravno u procesor. Obožavam slušati Davea Grohla i Henryja Rollinsa. Nevjerojatno je iskustvo kada vam se ravno u lubanju pušta Beethovenova šesta simfonija. Nikada mi ne dosadi. Mislim da je Beethoven pokušao “Pastoralom” izraziti svoju ljubav prema šetanju šumom. Mislim da to remekdjelo obuhvaća i moje osjećaje kad sam šetam osunčanim zaljevom.

Ponekad, isključim aparat i svijet ponovo zapada u tišinu koju sam tako dobro upoznao. Uzimam gitaru, oslonim zube i sviram kao što sam svirao 20 godina. Ne činim to kako bih se isključio, iako je to ponekad primamljivim. Ne, to činim kako bih se podsjetio na to koliko sam daleko dogurao. Nikada ne želim ovaj dar sluha uzimati zdravo za gotovo. Svaki dan mogu čuti pjev ptica, glas svoje supruge, svoju gitaru i sve ostale svakodnevne zvukove i svjestan sam da je to dragocjeno.

Ne bih mijenjao niti jednu stvar

Ponekad, ljudi koji znaju moju priču kažu nešto poput kako je nepravda da glazbenik ostane bez sluha. Kako Bog može učiniti tako nešto. Pokušavam im objasniti da na gubitak sluha nikad nisam gledao kao nešto loše. Da, dogodio se. Da, neke stvari su bile teže zbog njega. Ali učeći stvarati glazbu i zaobilaziti nešto što je na prvi pogled invaliditet me naučilo da ju više cijenim. Sve poteškoće koje sam imao u komunikaciji naučile su me da cijenim običan razgovor. Pogledajte moj život sada. Imam prekrasnu suprugu. Imam divnu obitelj. Imam glazbu. Imam učenike i prijatelje diljem svijeta. Ne bih jednu stvar promijenio.

Magazin.hr