Bob Dylan: Nobelovac koji je “ispjevao” Ameriku

epa05585526 Books of US musician Bob Dylan are on display at the bookstore Donner in Rotterdam, The Netherlands, 14 October 2016. Dylan won the 2016 Nobel Prize in Literature, the Swedish Academy announced in Stockholm on 13 October 2016. EPA/LEX VAN LIESHOUT

Dodjela Nobelove nagrade Bobu Dylanu izazvala je različite reakcije, a sagovornici Al Jazeere kažu da je riječ o genijalnom pjesniku.
Piše: Jasmin Agić

Odluka Nobelovog komiteta da ovogodišnje priznanje uruči američkom kantautoru, pjevaču i pjesniku Bobu Dylanu zapanjila je književnu javnost i izazvala niz polemika o tome koliko je odluka ispravna. Oni koji su objavu Komiteta dočekali sa nevjericom nisu dugo čekali da istaknu svima poznate činjenice kako je riječ o čovjeku koji po osnovnoj vokaciji nije književnik, kako je taj potez zapravo samo način da nagrada dobije na publicitetu i kako je odluka, dobrim dijelom, uvredljiva za autore koji nagardu nisu dobili, a ostavili su nemjerljiv trag u književnosti našeg vremena.

Za one koji smatraju da je Dylan nezasluženo dobio nagradu, činjenica da Nobelovi laureati nisu J.L.Borges. Carlos Fuentes ili Umberto Eco, među mnogima, dokaz je da je Komitet već odavno prestao vrednovati književnost i da se u svom odlučivanju povodi nekim sasvim neknjiževnim motivima.

Književna javnost u Bosni i Hercegovini uglavnom nerado komentariše odluku Nobelovog komiteta i oni koji taj čin smatraju sasvim legitimnim argumentirano ističu kako je riječ o jednoj zanimljivoj, posebnoj i originalnoj književnoj pojavi, ne dopuštajući da se Dylanov talenat posmatra kroz naočare njegovog muzičkog djela i estradnog djelovanja.

Najveća djela književnosti moraju biti dostupna svakome

Pjesnik Mile Stojić, u bogatoj književnoj i publicističkoj karijeri često je pisao o Dylanovoj pojavi i njegovom osebujnom odnosu prema literaturi pjesništva, a danas kada je „američki trubadur“ dobio Nobelovu nagradu, nakon što se godinama spominjao kao potencijalni dobitnik, kaže da se odluka Švedske akademije nepravedno kritizira.

„Nobelovu komitetu, koji je do sada pravio velike greške u odabiru laureata, ovaj put se spočitava da je najvećom književnom nagradom ovjenčao pjevača, a ne pjesnika. Na društvenim mrežama pojavljuju se komentari tipa: neka se pripremi Šaban Šaulić. Estetski čistunci i književni elitisti tvrde da je ‘Nobel’ Dylanu velika degradacija Nagrade, ali i same književnosti, jer, bože moj, to i nije književnost, budući je ona dostupna svakome.

Ali, zar u najveća djela svjetske književnosti nisu velika upravo po tome što su jednako dostupna i razumljiva i akademiku i domaćici? Drugi se ljute jer Dylana tobože slave oni koji ništa ne čitaju, zaboravljajući činjenicu da je njegova poezija derivat velikog čitanja i velikog talenta, a da književnost nije mučko ubijanje uz knjigu, nego umjetnička vještina koja prati život, sve njegove ushite i razočarenja“.

Stojić objašnjava kako ne stoje čak ni prigovori onih koji tvrde da ono što Dylan piše nije poezija, jer su to „pjevljive pjesme“. Objašnjava da su i pjesme klasika svjetske književnosti Homera ili Schilera nerijetko bile izvođene uz muzičku pratnju. Ipak, kaže, najstrašniji su komentari onih koji odluku Nobelovog komiteta objašnjavaju Dylanovim etničkim i vjerskim porijeklom.

„A najmračniji su oni koji tvrde da je Dylan dobio nagradu zato što je Židov, kao da u svojim pjesmama govori o cionizmu, a ne o ljubavi i tuzi svakog čovjeka na planetu. Njegove pjesme ne pripadaju samo američkoj književnosti, one su postale dio kulturne baštine planete, poput Keopsove piramide i grčkih tragedija“, zaključuje Stojić.

Velik, jer je na Whitmanovom tragu

Profesor američke književnosti Zvonimir Radeljković kaže da je bio iznenađen kada je čuo ime ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost, ali da je to sasvim ispravna odluka, jer je nagradu dobio čovjek koji duže od pedeset godina piše “istinsku i veličanstvenu literaturu”.

„Činjenica jeste da su ti njegovi tekstovi pjesama jako posebni. Posebni u onom američkom smislu u kojem je Whitmenova poezija posebna. Poput pjesama Emili Dikinson on nastavlja tu tradiciju, hajmo reći, oslobođenja američke poezije. Koliko to zaslužuje ili ne zaslužuje Nobelovu nagradu – to ne znam. Ja ne mogu uzimati tu nagradu najozbiljnije, ali mogu reći da mi je drago što je Švedska akademija eto učinila to jednom čovjeku koji je nemjerljivo doprinio i američkoj muzici i američkom idiomu.“

Primjedbu kako mnogi veliki pisci nisu dobili Nobelovu nagradu, a jeste čovjek koji je po osnovnoj vokaciji pjevač, Radeljković smatra sasvim neutemeljenom. Ako želimo biti do kraja tačni, pojašnjava, moramo se sjetiti Churcillovog slučaja, koji je dobio Nobelovu nagradu, a slično Dylanu nije bio prvenstveno književnik.

Nobel je samo jedna od nagrada

„To što Dylan nije prvenstveno književnik, to nije izuzetak. Nije bio ni Winston Churchill, pa je dobio Nobelovu nagradu za svoje memoare. Dakle, to mi nije nešto izuzetno, ali to što su drugi pisci zaobiđeni, naravno jeste – jer svaka nagrada je selektivna na nekakav svoj način. Ja sam kao predsjednik PEN-a tri puta predlagao Mirka Kovača za Nobela, ali nije je nikad dobio. Ja mislim da je neobično i sjajno što je čovjek, koji nije da baš nema veze sa književnošću, jer je objavio nekoliko knjiga tekstova svojih pjesama, dobio nagradu. Međutim, ne treba, i to ja pokušavam reći cijelo vrijeme, Nobelovu nagradu uzimati kao neki apsolutni kriterij, jer ona to nije. Mnogi je u istoriji nisu dobili. Ja kada predajem studentima o tome, ja im dadnem listu nobelovaca iz književnosti i oni nikada nisu čuli za mnoge od ljudi sa spiska. To nije kriterij veličine, nije kriterij književne ekselencije, to je jednostavno jedna od nagrada“, pojašnjava Radeljković.

Pjesnik Asmir Kujović, kada govori o poeziji Boba Dylana, govori sa dozom strahopoštovanja i ličnog divljenja, jer je riječ o, kako kaže, jedinstvenom umjetniku jezika koji je u diskurs američkog main streama vratio nekada popularne a danas pomalo potisnute pjesničke oblike koji svoju estetiku temelje na melodici rimovanja.

Majstor rimovane poezije

„Ja sam 1997. napisao duži prikaz jednog njegovog albuma i tu sam pozdravio njegovu kandidaturu za Nobelovu nagradu, vjerujući kako je to gotova stvar, a od tada je prošlo već devetnaest godina. Bob Dylan je prije svega izvrstan pjesnik i bolji je pjesnik od niza pjesnika koji su u prethodnih stotinu godina dobili Nobelovu nagradu i,s te strane, nagrada je zasluženo pripala njemu. Mene posebno raduje i zbog toga što Dylan piše rimovanu poeziju. Na neki način sam ovu nagradu doživio kao pobjedu rime nad slobodnim stihom kao dominantnim izrazom savremenog pjesništva. On piše odlične rimovane pjesme i inventivan je u sklapanju rima. Možda će neko sa akademskom strogoćom kada čita te stihove reći da su kadkada pomalo razbarušeni.“

Pored toga, Dylana cijenim i zbog njegovog odlučnog stava da odbaci pjesnički apstraktizam i nerazumljivost savremenog pjesničkog izraza. Kujović u Dylanovoj poeziji, kao najvažniju vrijednost, prepoznaje angažovanost njegove lirike, a odluku da za predmet lirskog stvaranja odabere stvarnost i njenu događajnost vidi kao hrabar umjetnički čin.

„U zadnje dvije decenije pojavio se termin u kritici ‘stvarnosna poezija’ ili ‘lirski konkretizam’, a to je upravo ono što Bob Dylan ima u svojim pjesmama još od šezdesetih godina. Dakle, nije se gubio u lirskim apstrakcijama nego je pjevao o konkretnim životnim problemima svakidašnjice i socijalnim pitanjima. Kada se kaže ‘ulični pjesnik’ to zvuči pežorativno, međutim Bob Dylan je bio istinski simbol svega onoga što bi pjesnik trebao biti. On je onaj drugi pol pjesnika suprotstavljen onom akademski obrazovanom i u biblioteci ušuškanom pjesniku. On ima dar da, posmatrajući život svakdnevnice i konkretnih životnih situacija i socijalnih problema, izvlači svoju poeziju.“

Dylanovi tekstovi, naročito u njegovoj religioznoj fazi, imaju dubinu i autentičnost gotovo nepoznatu u religioznoj poeziji i čitanje tog dijela Dylanovog opusa za Kujovića je bilo istinsko duhovno otkriće.

Pjevač, buntovnik, aktivist, pjesnik

Bob Dylan je umjetnik koji je cijeloga života vješto privlačio pažnju javnosti ne ekscentričnošću ili površnim estradnim egzibicionizbom, već smjelošću da vlastite ideje o umjetnosti nameće epohi i vremenu. Aktivno je učestvovao u svim prevratničkim procesima tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća, nerijetko pristajući da bude simbol buntovništva i otvorenog otpora dominantnoj kulturi američkog patrijarhata.

Bio je borac za ljudska prava i slobode, bio je dio pokreta koji se suprotstavljao američkom vojnom intevencionizmu, i bio je estradna zvijezda koja nije slijedila stereotipne modele ponašanja. Ali, više od svega, Dylan je pjesnik koji je neumoljivom preciznošću opisivao život Amerike, ne preuveličavajući njene vrline i ne sakrivajući njene mnogobrojne mane.

Al Jazeera

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here