Barba Ivu su voljeli ljudi, ali ne i režimi

Ova Nova godina je počela smrću jednog od najvećih hrvatskih pisaca.
Umro je dramatičar Ivo Brešan.

Dobio je veliki broj nagrada za svoje stvaralaštvo, ali će ostati zapamćen po tome što mu Hrvatska nikad nije objavila sabrana djela.

Piše: Emil Karamatić

Nikome nije palo na pamet da objavi Brešanova izabrana djela. Nije bio omiljen nijednoj hrvatskoj antologiji. Modernistički ocjenjivački ego ga nije mogao uvrstiti u izabrane ili barem jednog od najvećih.

Nikada nije postao članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nije to želio nitko u Hrvatskoj, a ni on sam.

Bio je to neumorni, skromni čovjek. Barba Ivo.

Takav kakav je bio, antologičari ga se sjete tek nakon smrti, i to uglavnom oni mlađi, koji ga nisu ni upoznali, ni kavu s njim popili. Koji nikad nisu imali priliku pozdraviti ga. Koji će ga tek upoznati preko njegovih djela ili će im neko u Poljskoj, Njemačkoj ili nekoj drugoj državi reći da je Ivo Brešan jedan od najvećih hrvatskih pisaca.

E tada treba gledati sve te male duše što ga preskočiše, ali ih uistinu treba gledati brešanovski, kako bjesne što nikada nisu uspjeli, niti će za sto života uspjeti biti Ivo, onaj barba koji je nasmijavao i ismijavao jugoslavensko, komunističko, hrvatsko, nacionalističko društvo. Ismijavao je sve. Savršeno vješto je koristio ljevičare u ismijavanju desničara, a desničari su mu služili da se poigra jednim i drugim. Za Ivu nije bilo svetih. Cijeli život je ukazivao na propuste u društvu.Ali nije to bio njegov cilj. Cilj su bili junaci koje je opisivao. A to što bi se sve izrodilo u zavjeru protiv režima nije bio njegov problem, nego problem onih koji bi se prepoznavali. A prepoznali bi se svi.

U Jugoslaviji su ga komunisti zabranjivali, u Hrvatskoj takozvane nove demokratske snage, kojima se kroz hrvatski grb još nazirala petokraka, niti su ga shvaćali niti prihvaćali.

Ili, ako i jesu, teškom mukom, rekao bi Džoni Štulić jedim okom namiguje s drugim uhom osluškuje. Eto, to mu je bila sudbina i u jednoj i drugoj državi.

Kao i svakom tko ukazuje na režim.

Dok je pisao, želio je u potpunosti zaokupiti čitatelja uvjerljivom pričom, provesti glavnog junaka kroz sve segmente naše stvarnosti i tako napraviti realnu sliku našeg života.

U drami “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, zapravo se zafrkavao.

Igrao se likovima koje je stvarao, nikoga osobno nije imao u vidu, ali ljudi su se prepoznavali. Eeee.., to je ono što je stvaralo neprilike.

Koristio se osobnim iskustvom o svijetu, povezivao literarne likove sa likovima primitivne seljačke sredine.

Ali gdje đavo?

U Šibeniku je imao problem pred prikazivanje predstave.

„Predsjednik tadašnjeg SUBNOR-a uvrijeđeno je zaprijetio da će baciti bombu na pozornicu ako predstava zaigra, jer mu je netko prije toga rekao da sam ga prikazao kroz taj lik. Umjesto da se uvrijedi na onoga tko mu je to rekao, jer je očito da ga je taj prepoznao u liku Bukare, on se uvrijedio na mene. To su ti apsurdi i to je ono što mislim kad kažem da mi nije cilj kritizirati stvarnost“, govorio je barba Ivo.

Poslije komunista uslijedili su neki novi, nesnošljivi kritičari. Crkveni tisak ga je proglasio neprijateljem crkve i vjere.

„Bio sam neprijatelj vjere, crkve, države, hrvatskog naroda, čak i sotonist. Jedan članak je naslovljen “Sotona među Hrvatima”. Takvi ljudi nemaju pojma o literaturi, nisu u stanju razlikovati roman od rasprave. Ne znaju da pisac može iskriviti ili falsificirati stvarnost ako je to u interesu zamisli njegova djela. Oscar Wilde je svojedobno rekao da je ono što se stvarno dogodilo najmanje važno. Iz mojih romana “Astaroth” ili “Država Božja 2053″ vadili bi citate, pa bi se na njih okomili. A te rečenice izgovaraju određena lica i ako gradite lik Sotone, što ćete mu staviti u usta? Anđeoske riječi? Iako Sotona i to radi da bi zaveo… Dakle, ne mogu ja odgovarati za ono što lica govore, ona govore ono što sam smislio da bi bilo u funkciji karakterizacije. Tako bi se i Shakespearea moglo optužiti da zagovara ubojstvo kao sredstvo dolaska na vlast na temelju onoga što govori Lady Macbeth”, reče prije mnogo godina.

Za sve koji su ga voljeli je više nego uvredljivo, objaviti tek nekoliko redaka, rečenični sklop koji čak ni nekrolog ne trpi. Reći za Ivu Brešana da od 9O-ih uglavnom piše romane, a posljednjih godina zbirke pripovijedaka i tu zastati, je isto kao uz smrt ga još jednom sahraniti.

Mnogi će baš danas, kad je objavljeno da nas je napustio, početi tražiti u internetskoj šumi, tko je zapravo bio Ivo Brešan.

Zaledit će se mnogi profili na društvenim mrežama pišući hvalospjeve i vješto birane citate iz njegovih djela.

Barba Ivo je uvijek govorio, da se ne treba ugledati na njega, koji je izabrao pogrešnu stranu. Stranu od koje samo glava boli. I nikako da se uhvati zelene grane.

 

 

neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here