Andrić i Ćopić: Teorija i praksa

Čuli ste već sigurno da je Ivo Andrić mrzio muslimane. Znate to dobro, to je stara priča, bezbroj puta ispričana i prepričana, vrti se po kuloarima barem šezdesetak godina.

Autor Muharem Bazdulj

Najsistematičnije se time bavio Muhsin Rizvić. Profesori književnosti i slična sorta nisu se baš pretrgli u razobličavanju Rizvićevih teza. Imali su preča posla pa su morali sačekati da se time na maestralan način pozabavi Tarik Haverić. Ipak, na stranu Rizvić, imaju Bošnjaci novi adut u rukavu. To je knjiga Rusmira Mahmutćehajića “Andrićevstvo” s podnaslovom “Protiv etike sjećanja”. Knjiga je izašla u Beogradu (u izdavačkoj kući Clio) još 2015. godine, ali je nekako tek nedavno, u kontekstu mostarske promocije, privukla veću pažnju bosanskohercegovačke javnosti. Na pomenutoj mostarskoj promociji učestvovala je povelika ekipa “andrićologa”; uz samog autora tu su bili još Ivo Banac, Nerin Dizdar, Sanjin Kodrić, Mirsad Kunić, Senadin Lavić te Vahidin Preljević. Dijapazon je programski širok: tu je Banac kao stari Mahmutćehajićev pokrovitelj, i sam poznat po satanizaciji Andrića, onaj koji je još prije objavljivanja ove knjige u cjelini jedno njeno poglavlje objavio na engleskom jeziku kao i raznovrsna bošnjačka “ljevica-desnica-centralno” horizontala: od esdepeovca Dizdara preko predsjednika Preporoda Lavića i “direktora bošnjačke književnosti” Kodrića do germaniste Preljevića. Usprkos raznovrsnim profilima, svi su bili dosta složni: Andrić je rasista koji je mrzio islam i muslimane, a njegovo djelo je za rezultat imalo klanje Bošnjaka.

Andrić je veliki pisac, nobelovac, gospodin čovjek, njega niko ne optužuje da je lično okrvavio ruke. Ima, međutim, mlađih, okretnijih, vičnijih nožu. Evo, recimo, Branko Ćopić.

Svi su naivno mislili da je Branko Ćopić paradigma pisca-humaniste, onog koji djecu podučava svemu dobrom i lijepom. Novopečeni bošnjački “istraživači”, međutim, znaju da je sve to bila samo laž i prevara. Jedna ovdašnja tiskovina se posljednjih nedjelja učestalo bavi Brankom Ćopićem tvrdeći kako je ovaj pisac “učestvovao u masakru Bošnjaka u Velikom Duboviku”, a da je tokom jugoslovenskog perioda ta navodna činjenica predstavljala “zabranjeno svjedočanstvo genocida”. Da paradoks bude veći, ista ta tiskovina je ničim izazvana sebi uzela za pravo da se posebno i pokroviteljski brine za bosanskohercegovačku književnost, uzurpirajući za nekakvu svoju nagradu naziv “25. novembar” kao dan održavanja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Branko Ćopić je sa svojim drugovima, sa puškom u ruci, stvorio kontekst ZAVNOBiH-a i buduće SRBiH kao dijela SFRJ, a adoranti endehazijskih pisara danas ga na najgnusniji mogući način kleveću slaveći istovremeno tobože baštinu njegove borbe. Ako to nije najodvratniji cinizam, ja ne znam šta jest.

Srećom, bilo je već u javnosti glasova koji su osudili ovo orgijanje nad Ćopićem. Naročito je značajno da se u tom smislu oglasio i Muhamed Filipović. Ironično je da se na tog istog Filipovića često pozivaju najveći ovdašnji negatori Andrića. A napadi na Andrića i na Ćopića suštinski dolaze sa iste adrese. To je novokomponovani bošnjački ideološki “stožer” koji je namjerio da prevrednuje sve vrijednosti i koji pokušava da nametne ideju po kojoj je je glavni cilj socijalističke Jugoslavije bio da iskorijeni islam i da Bošnjake uljuljka u dogmatski drijemež da bi se što pospanije i što letargičnije prepustili dugo pripremanom genocidu. U tu svrhu se ulicama i institucijama mijenjaju imena, a u školske programe se umjesto ozbiljnih pisaca ubacuju antikomunisti sa imenima orijentalnog porijekla.

Stvari, međutim, ne idu odviše lako i glatko. S jedne strane, sredovječni i stari se dobro sjećaju života u Jugoslaviji i teško ih je ubijediti da im je bilo loše kad im je bilo dobro (to je taj argument sopstvene kože). Mladi su pak s jedne strane dosta toga čuli od roditelja, a s druge jasno vide da ovo sada ne valja ništa (ponovo argument sopstvene kože). Kad je o piscima riječ, postoji i nešto što se zove međunarodna reputacija. Nobelova nagrada se baš i ne dodjeljuje inspiratorima genocida, a za novokomponovane bošnjačke klasike, čak i uz novčano-institucionalnu logistiku, ostatak svijeta baš i nije pretjerano briga. Takođe, današnji roditelj koji iz djetetove čitanke pročita kakav anahroni pjesmuljak s nostalgijom će da se sjeti svog djetinjstva i “Ježeve kućice”. U takvoj situaciji, strategija postaje jasna.

Ako već ne možemo da se obračunamo sa Andrićem i Ćopićem na terenu vrijednosti i argumenata, selimo na teren neistina, lažnih interpretacija, difamacija i kleveta. To je naš teren, tu uvijek možemo da pobijedimo. Otud ovi napadi nisu nimalo slučajni i dio su šireg trenda revizije historije. Usprkos stotinama džamija koje su izgrađene u periodu između 1945. i 1990. godine, pokušava se stvoriti percepcija da se “u komunizmu nije smjelo postit i klanjat”. Kao što su pisci distopija dobro znali: Ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost; ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost. Zato se treba suprotstaviti samoproglašenim kontrolorima sadašnjosti, čak i kad se čini da je nepotrebno i da nema smisla.

Nije njihov krajnji cilj samo da lažima ocrne one koji su bolji i veći od njih, cilj im je da ovo njihovo potraje dovijeka.

Oslobođenje