Heavy moral

Dodjela ratnih i mirnodopskih odlikovanja pitanje je časti, a ne metala od kojih je sačinjeno odličje.

Tu su uzvišenu rečenicu u kolovozu 2010. sročili eksperti iz ureda Ive Josipovića, tadašnjeg predsjednika RH, reagirajući na provokaciju Branimira Glavaša koji je u to vrijeme boravio u Bosni i Hercegovini, izvan dosega hrvatske policije.

Piše: Viktor Ivančić

Na vijest da će mu šef države, po slovu zakona, kao pravomoćno osuđenome ratnom zločincu, oduzeti odlikovanja, Glavaš je tada poručio kako je sve svoje državne ordene, ukupno njih sedam, već prodao nekom ‘hrvatskom domoljubu iz Australije’ za sumu od sto tisuća kuna.

Vrijedi podsjetiti da je anonimni patriot – kojeg je osječki organizator stratišta, po svemu sudeći, izmislio – tako navodno postao vlasnikom: Spomenice Domovinskog rata, Spomenice domovinske zahvalnosti, Reda hrvatskog trolista, Reda Ante Starčevića, Reda bana Jelačića, Reda kneza Domagoja s ogrlicom i Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.

‘Primjenu zakona neće spriječiti nikakva prodaja metalnih znakova časti’, superiorno su toga ljeta Glavašu uzvratili eksperti iz Josipovićeva državničkog tima: on ‘može pokloniti, prodati, uništiti ili učiniti bilo što s metalnim odličjem kao fizičkim znakom časti, ali čast ne može ni prenijeti, ni prodati, ni otuđiti’, jer ‘moralni sadržaj časti koje nosi odlikovanje sukladno zakonu daje i oduzima Predsjednik Republike Hrvatske’.

Zanimljiv je slučaj da Josipović nije postupio ‘sukladno zakonu’ nakon odluke Ustavnoga suda o poništenju pravomoćne presude protiv Branimira Glavaša, blagodareći kojoj je uvaženi ubojica iznova pravomoćno neosuđeni (ili nepravomoćno osuđeni?) ratni zločinac, pa bi valjda bio red da mu se u duhu striktnoga držanja propisa vrate njegovi Trpimiri i Domagoji s Danicama i podvezicama, a zatim bi mu – ukoliko presuda ponovno postane pravomoćna – svu tu cijenjenu gvožđuriju, tj. njen moralni sadržaj, ‘sukladno zakonu’ opet mogla oduzeti Josipovićeva nasljednica Kolinda Grabar Kitarović. Glavaš ima sve razloge da se osjeća zakinutim što su ga čuvari državne časti, ‘sukladno zakonu’, gurnuli u procijep, gdje je sada zaglavljen između metala i morala.

No nije nam ovdje namjera baviti se njime, već ekspertnim timom pokojnog Josipovića. Ispostavilo se, naime, da su, uslijed jedne pametno tempirane odluke, autori precizne distinkcije između ‘metalnih znakova časti’ i ‘moralnog sadržaja časti’ postali i nositelji časti. I to svi redom: od onih što su uputu smislili i sročili, preko onih što su je redigirali i ispravili gramatičke greške, onih što su je natipkali i umnožili, onih što su je podijelili novinarima i pročitali na konferenciji za štampu, onih što su je postavili na predsjedničku web-stranicu, onih što su donosili kave dok se operacija odvijala, pa do čistačice koja je oribala prostorije nakon sveg tog metalno-moralnog preseravanja.

Dan nakon što je izgubio izbore, kako saznajemo iz novog izdanja Narodnih novina, Ivo Josipović iskoristio je zadnje ostatke moći i dodijelio državna odlikovanja dvadeset četvorici svojih najbližih suradnika, gotovo svim uposlenicima svog ureda iz gornjega platnog razreda. Većina predsjednikovih savjetnika, tajnika, pročelnika, predstojnika i sl. nagrađena je Redom Ante Starčevića ‘za osobiti doprinos u izgradnji suverene hrvatske države i promociju interesa Republike Hrvatske u svijetu’, a neki su se zadovoljili Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, ili Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, ili nekim trećim Redom s nekim četvrtim likom.

Bio je to izgleda dan kada je izbornoga gubitnika spopao snažan osjećaj izabranosti, pa je svojim podređenima dijelio ordene kao što bi gladnoj djeci u centralnoj Africi dijelio čokoladice: ne treba čuditi ako ih je, onako nestašan, naprosto hitnuo punu vreću u salu za prijem, a onda su se sretni dobitnici na podu trgali oko toga tko će dograbiti slasticu s lješnjakom, a tko sa Starčevićem ili Marulićem. Da je ekspertni tim bio u radnom raspoloženju, vjerojatno bi ustvrdio kako, uz onaj moralni, postoji i čokoladni sadržaj časti.

Red Danice s bilo kojim likom, makar i vlastitim, navodno je zapao za oko Danici Juričić Spasović, šefici kabineta, ali je već bio dospio u ruke Zrinki Vrabec Mojzeš, te ju je Danica ukliještila spretnim džudo zahvatom i ugrizla za lijevo rame nastojeći joj oteti lovinu. Krhka savjetnica za društvene djelatnosti ipak je krajnjim naporom uspjela sačuvati plijen i pritom šefici kabineta zabiti štiklu u stomak. ‘Ova Danica je u totalnom kurcu!’ navodno se kasnije požalila nadređenom, na što je državnik rezignirano uzvratio: ‘Ako ti Danica ne odgovara, mojzeš se s nekim mijenjati za Starčevića.’

Eskalacija ordenarnog nepotizma na Pantovčaku dogodila se, naravno, ‘sukladno zakonu’. Sva je sreća što je taj zakon u osnovi dobar, jer nagon da se država razumije kao privatna prćija njena predsjednika koliko-toliko obuzdavaju škrte ustavne ovlasti, svedene na rukovanja u obrednim prilikama i slobodnu trgovinu državnom limarijom, inače bi kriterij uspostavljen prilikom dodjele odlikovanja bez sumnje zaživio i u mnogim drugim sferama, možda čak i tako što bi nositelj političke vlasti namještao u ZAMP-u milijunske profite svome prijatelju i poslovnome partneru.

U zatečenim okolnostima zapravo je dosta neobično što su bez ordena ostali Josipovićevi ukućani – supruga, kći, kanarinac, zlatna ribica i sijamska mačka. Zlatna ribica, shrvana mrzovoljom, navodno je postavila razumno pitanje po čemu to savjetnik Tatalović više od nje pridonosi ‘izgradnji suverene hrvatske države i promociji interesa Republike Hrvatske u svijetu’, a sličnu je dilemu, ne bez zlobe, za večerom otvorila i Tatjana Josipović, uspoređujući se čas sa savjetnikom Gareljićem, čas sa šeficom protokola Furdek. ‘Ne mogu do te mjere privatizirati državnu funkciju’, navodno joj je odbrusio suprug. ‘Ali pitaj Zrinku da ti pokloni Danicu, ona kaže da joj je Danica u kurcu.’

‘Moralni sadržaj časti’ – sudeći po motivima onoga koji je ovlašten da ga udjeljuje – u svakom se slučaju ukazuje kao zadnja mizerija. Moglo bi se reći da vrijedi otprilike kao hrvatska državna ideja. Ogorčeni kanarinac, štoviše, smatra kako je devalvacija tolika da ‘moralni sadržaj časti’ predstavlja esenciju nemorala, to jest kako ‘moralni sadržaj časti’ biva trajno definiran činjenicom da isporučitelj pripada kategoriji etičkih invalida, sorti iz koje se u pravilu regrutiraju poglavari suverene hrvatske države.

Stvari su se, istinabog, unekoliko promijenile u odnosu na ranu fazu konzumacije državnosti, kada su državni ordeni kačeni na grudi tipova kao što su Mirko Norac, Siniša Rimac, Dario Kordić ili Branimir Glavaš, te bismo već i po strukturi odlikovanih elita mogli pratiti razvoj hrvatske tranzicije, proces u kojem liferanti ‘moralnog sadržaja časti’ prelaze s ubojica na ulizice.

Pokojni Tuđman čvrsto je vjerovao u to da eliminacija nepoželjnih civila predstavlja ‘osobiti doprinos izgradnji suverene hrvatske države’, dok je za pokojnog Josipovića ‘osobiti doprinos izgradnji suverene hrvatske države’ davao svatko tko mu se krotko privijao uz skute. U prvi mah bi se dalo pomisliti kako je ipak riječ o stanovitoj moralnoj evoluciji.

Ali – oprez! Radi se o tome da je, uz stanovite razlike u stilu, eliminacija nepoželjnih civila obojici pokojnika bila od vitalne važnosti, s tim što je prvi djelovao u ratnim, a drugi u mirnodopskim okolnostima, pa je prvi u selektiranju nositelja posebnih zasluga za ‘izgradnju suverene hrvatske države’ preferirao agresivnost, a drugi restriktivnost. Naime: uvlas isti razlozi zbog kojih je Franjo Tuđman okitio ordenima Branimira Glavaša, naveli su Ivu Josipovića – dok je statusnim gvožđem darivao kompletan svoj savjetnički kadar – da uskrati odlikovanje Dejanu Joviću.

Novosti