BiH ima novu vlast, ali daleko su evropske tračnice

Bosna i Hercegovina je konačno dobila novu vlast – iako još uvijek ne i na svim razinama organizacije države.

Neki od kantona, primjerice, proces konstitucije nisu dovršili ni do danas. Ali, i to je važniji dio ove priče, državna i jedna od dvije entitetske su, nakon polugodišnjeg natezanja, konačno oblikovane.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Pitanje je, međutim, što sada? Ili, još konkretnije, je li od nove vlasti realno očekivati akcije koje Bosnu i Hercegovinu definitivno usmjeravaju prema društvu europskih naroda? Ta vrsta želja i očekivanja je, moglo bi se reći, i jedina – i ovdje, i u svijetu. Od novih vlasti, navodi se u saopćenju Njemačke ambasade u Sarajevu, očekujemo da se “okrenu procesu reformi, a posebno da se odlučno pozabave ekonomskim i socijalnim problemima u zemlji”. Od njih, dodaju tome iz Američke ambasade u Bosni i Hercegovini, građani Bosne i Hercegovine očekuju “otvaranje novih radnih mjesta, vladavinu zakona, borbu protiv korupcije i napredak ka članstvu u euroatlantskim institucijama”.

Ali, koliko je ta vrsta očekivanja realna? Pita li se etnolidere – vrlo realna. Jedan od njih je, recimo, prije pola godine, u jeku predizborne kampanje, obećavao na stotine tisuća novih radnih mjesta. Što se, međutim, mene tiče – a, najiskrenije, volio bih da nisam u pravu – mršavi su izgledi da bi se ijedan ozbiljan korak mogao napraviti. Puno izglednija je, naprotiv, mogućnost da se proces zaostajanja Bosne i Hercegovine za njezinim okruženjem nastavi i u godinama pred nama.

Otkud ovakav skepticizam? Razloga je, ruku na srce, do mile volje i ni na kraj mi pameti nije pomisao redati ih od prvog do posljednjega. Ali, neke od njih je, htjeli ili ne, nemoguće zaobići. Koalicije se, prije svega, uvijek i svugdje u svijetu formiraju temeljem koalicijskoga sporazuma, u kojem se precizira najmanji imenitelj zajedničkog djelovanja – koje će politike koalicijski partneri zajednički realizirati, kakve efekte zajednički oblikovanog programa i u kojem vremenu očekuju… A ovdje? Imaju li stranke koalicije išta od toga – i na razini države, i na razini entiteta, pa i kantona? Nemaju. Niti su imale u vrijeme formiranja koalicija, niti imaju danas, nakon što su vlast formirali, niti takav sporazum treba očekivati i u budućnosti, do kraja mandata na koji su vlast dobile.

Bh. koalicije – spoj nespojivog

A zašto? Krajnje pojednostavljeno, jer su koalicije spoj nespojivoga. Pogledajte, uostalom, razinu države. Tko je to u vladajućoj koaliciji specijalno zainteresiran za promjene koje Bosni i Hercegovini otvaraju vrata europskoga sustava vrijednosti? Demokratska fronta? Točno. Tko još? Narodni demokratski pokret Dragana Čavića? Možda. Ali, njihova snaga je ispod četvrtine u ukupnomu koalicijskom potencijalu Zastupničkog doma državnoga Parlamenta. Što je (zar je potrebno pojašnjavati?) nedostatno za bilo kakve ozbiljnije zahvate u pravcu ozbiljnijih društvenih promjena.

A što je s ostalima u vladajućoj koaliciji – sa Strankom demokratske akcije, Srpskom demokratskom strankom, Hrvatskom demokratskom zajednicom Bosne i Hercegovine, Partijom demokratskog progresa? Ništa. Svi oni funkcioniraju kako su i prethodnih dvadesetak ili nešto više godina funkcionirali. Po potpuno istoj matrici i bez trunke ambicije da se u tome promijeni bilo što. Sve te godine važno je jedno te isto – hrvatski, bošnjački i srpski interesi – u slučaju ovih posljednjih i interesi bosdanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. I to ne oni stvarni, nego oni virtualni. I točka.

A ono što od njih očekuje svijet – da se odlučno pozabave ekonomskim i socijalnim problemima, da otvaraju nova radna mjesta, osiguraju vladavinu zakona, borbu protiv korupcije i napredak prema euroatlantskim institucijama? Vjerovali ili ne, ništa od toga se toj istoj družini ne nalazi ni pod razno. Naprotiv, učinit će ona sve da ti procesi cupkaju u mjestu sljedećih pet, 10, 20 godina, što je duže moguće. A, ako je moguće, da dovedu i do nove logike u međunarodnim krugovima, logike kako ljudi sa ovog prostora zajedno ne mogu i kako treba učiniti ono što je jedino i normalno – dati im pravo na zasebne begovate.

Stvarnost entiteta Federacija Bosne i Hercegovine – iako dokaza za iste teze do mile volje ima i u drugom dijelu zemlje – u prilog tome na najuvjerljiviji način svjedoči. Pogledajte, uostalom, što se smatra najurgentnijim potezima, koje bi već od prvog dana trebala poduzimati nova vlast. A građanima ih, i prije no što je federalna Vlada instalirana, obznani jedan od članova državnoga Predsjedništva, onaj što u slobodno vrijeme obavlja dužnost i prvog čovjeka HDZ-a BiH, Dragana Čovića, dakle. I letimičan pogled na njih, naime, sugerira zaključak kako se u njihovu podtekstu kriju opet stari ratni ciljevi – opet hrvatska federalna jedinica kao pretpostavka nacionalne jednakopravnosti, opet hrvatski nacionalni kanal, sada čak i podjela postojećih ministarstava na hrvatske i bošnjačke ispostave, i sve u tom duhu.

A ciljevi koje svijet od njih očekuje – borba za radna mjesta, vladavina zakona, borba protiv korupcije, masa drugih? Kao da ih nikada ni nije bilo. Koncentracija se, sasvim suprotno, usmjerava na to kako logikom “blietzkriega” izvršiti udar na poduzeća s većinskim državnim kapitalom – na elektroprivrede i telekom operatore, prije svega, ali i sve ostale. I, ne preza se ni od čega. Ne preza se od kršenja zakona – jer, eto, nacionalni interes je iznad zakona. Ne preza se, potom, ni od stare formule podjele na hrvatska i bošnjačka javna poduzeća – a sukladno tome i od logike “‘naša’ poduzeća prepustite nama, jer pravo njihova krčmljenja pripada nama, kao legitimnim predstavnicima našeg naroda, a mi vam se nećemo miješati u to što će te i kako činiti s ‘vašima'”.

Borci za nacionalne interese

Za sada, istina, logika “blietzkriega” nije dala rezultate koje su “borci” za hrvatske i bošnjačke nacionalne interese i priželjkivali. Nije, jer su na putu “blietzkriegu” ljudi iz DF-a. Ne može se, kažu, da bi se ostvarili vlastiti interesi, kršiti zakon. Mora se poštovati mandat i nadzornih odbora i menadžmenata poduzeća s većinskim državnim kapitalom. Ali, dokle je tako moguće? Bude li se DF suprotstavljao sam – a za sada je usamljen – i otpor bi mogao imati vrijeme trajanja. Jer, u Zastupničkom domu federalnog Parlamenta oni su tek 27 posto vladajuće većine – u Vladi i manje od toga, pripada im poprilično mršavih 23,5 posto kapaciteta federalne Vlade. A time je realna i mogućnost da im se svaki dan kaže: “Ohladite. Pjevat ćete po našim notama, ili vas neće biti.” Jer, Vladu su formirali. A, iza sebe imaju ustavni sistem koji jamči njezin život do sljedećih izbora – pa i da je u međuvremenu pola nestane.

Istina, pogrešno bi svu kritiku ovoga svijeta bilo svaljivati bilo na etnonacionaliste. Doduše, bez njih ne bi bilo ni ustavnog i političkog sistema kakvog Bosna i Hercegovina danas ima. Ali, istina je i to da je taj isti sistem vjetar u leđa baš njima – da ih stalno i nanovo proizvodi i ojačava. I da u istu, etnonacionalističku matricu gura i sve ostale – i ljude i političke filozofije koje s tom i takvom logikom nemaju ama baš nikakve veze.

Dovoljno je, uostalom, baciti pogled preko posljednje četiri godine života – i na putanju koju je prolazila Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine. Krajnje neozbiljno bi, da se razumijemo, bilo reći kako se je i ova partija survala u etnonacionalizam. Ali, da ju je karakter ustavnog i političkog sistema prema logici te političke ideologije vukao – jeste. Zbog toga se, ako se već hoće, SDP-u “zahvalio” Željko Komšić. Zbog tog je, potom, nastao DF, kao izraz nespremnosti na mirenje s etnonacionalističkim zastranjivanjem. Ali, iskušenja povlačenja u matricu te iste logike proživljavati je prisiljena i ona danas. Jer, čitava se logika ove zemlje, i sve to zbog karaktera političkog i ustavnog sistema, vrti oko krvnih zrnaca jedne od triju dominantnih etničkih grupa. Ili si u jednoj od njih, il’ iz kola iskači. A onog časa kada na nju, i opet sukladno ustavnim postulatima, odgovoriš, ona te sve snažnije počne privlačiti – na način, dakako, da nerijetko i sam počneš pred njezinim pritiskom popuštati.

S takvim karakterom političkog i ustavnog sistema, dakle, male su šanse da se, sve da politička klasa želi, ova zemlja ubaci na europske tračnice. Zna li se, međutim, da toj političkoj klasi, čast izuzecima, i nije do Europe – jer, put prema Europi je, objektivno, prijetnja i za nju samu – priča o europskom društvu naroda ćemo se naslušati i u sljedeće četiri godine. Ali, od njega ćemo – živi bili pa vidjeli – biti daleko barem koliko i danas.

 

Aljazeera