Život na sopstvenu odgovornost

Slučaj zabranjene predstave Olivera Frljića odlična je ilustracija načina na koji funkcioniše život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.

Autor Muharem Bazdulj

Malo je u jeziku ljepših riječi od riječi “odgovornost”. Pjesnici to prepoznaju. Yeats je stavio “odgovornost” u naslov jedne svoje knjige, a napisao je i onaj veličanstveni stih koji kaže da odgovornost počinje već u snovima.

To mi se uvijek doimalo kao efektna polemika sa onim stavom iz Talmuda po kojem su grijesi u snu počinjeni grijesi sna, a ne sanjača. I u “Malom princu”, najčuvenijoj bajci dvadesetog stoljeća, “odgovornost” je suština onoga što treba znati o životu. U svojoj s razlogom glasovitoj besjedi na svečanosti pred netom diplomiranim studentima, i David Foster Wallace, najtalentovaniji američki pisac posljednjih decenija, varira sličnu misao.

Ima nečeg posebno gadnog kad se nešto što je lijepo i dostojanstveno bezočno pervertira. A to se desilo kad su iz direkcije festivala MESS poručili građanima koji su uredno kupili karte da u međuvremenu zabranjenu predstavu naposljetku ipak mogu da pogledaju, ali “na sopstvenu odgovornost”.

Ne zanima me ovdje sama predstava, ne zanima me ni skandal sa zabranom, oglasilo se u vezi toga i kuso i repato, tradicionalni konzervativci su bili tradicionalno konzervativni, tradicionalni antifašisti i slobodari su bili tradicionalno antifašistički i slobodarski nastrojeni i sve je to bilo dosadno kao milionita repriza novogodišnjeg TV programa u jutarnjim satima nekad sredinom februara.

Jedina stvar vrijedna pažnje bila je sintagma “na sopstvenu odgovornost”. Onaj koji ju je u ovom kontekstu upotrijebio iskazao je hvalevrijednu vještinu da potezanjem okoštale fraze i opšteg mjesta iskaže sve što se treba znati o životu u današnjoj Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini se, naime, živi na sopstvenu odgovornost. U većem dijelu poznatog univerzuma, funkcija države i njenih ustanova je da skinu barem dio odgovornosti sa leđa svojih stanovnika.

Kad padne snijeg, postoje službe koje snijeg očiste. Kad se organizuje pozorišni festival, novcem iz budžeta, što će reći novcem poreznih obveznika, onda oni rijetki među tim obveznicima koji još gaje bizarni hobi interesovanja za pozorište, a još su i kupili kartu, finansiravši tako dotični festival još jedanput, mogu najnormalnije da pogledaju predstavu, bez potrebe da se prethodno bore da uđu u pozorište, da im se zatim kaže da ulaze na “sopstvenu odgovornost” te bez ikakve, ama i teoretske, mogućnosti da im sutradan naposljetku, u napadu nesvakidašnjeg cinizma, žiri dodijeli nekakvu nagradu?!

Takođe, postavljanjem semafora i donošenjem zakona o saobraćaju te njegovom striktnom primjenom država određuje da postoje periodi kad pješaci ne bi trebali da prelaze ulicu na sopstvenu odgovornost, sa oprezom patoloških strašljivaca, nego barem donekle lagodno i slobodno, da ne kažem rahat.

Kad je neko dokazani kriminalac, država ga smjesti iza rešetaka da drugim poštenim ljudima ne nanosi štetu i da ga neko ne bi “na svoju odgovornost” odstranio sa dunjaluka.

A ako bjegunac od zakona pokuša da se spasi prelaskom granice, granična policija ga uhapsi. Funkcija države nije u tome da budale imaju zastavu kojom mogu da mašu niti da budale pjevaju himnu (ili se žale što im himna nema tekst), funkcija države nije čak ni u tome da ima svoje reprezentacije u fudbalima i košarkama, nego da svojim građanima olakša život barem do mjere da taj život bude lakši od života vuka u šumi ili zvijeri u gori.

Ako to ne čini, ne postoji nikakav racionalan razlog da postoji. Postoji možda fetišistički, neki se ljudi očito lože na državu, kao što se neki drugi ljudi lože na ženske sekundarne polne karakteristike, ali racionalnog razloga nema.

Građanima Bosne i Hercegovine neko bi trebao svake večeri da kaže da žive na sopstvenu odgovornost; da rade ili ne rade na sopstvenu odgovornost, da djecu rađaju ili ne rađaju na sopstvenu odgovornost, da na ulicu izlaze ili ne izlaze na sopstvenu odgovornost.

Uostalom, to malo života što još uvijek opstaje tu je zbog ličnih inicijativa i sopstvene odgovornosti, ne zbog ičega što dolazi sa službenih adresa. Svoje estetske katarze ljudi dosežu skidajući piratski i gledajući filmove i serije sa interneta, a ne kroz preskupe, pretenciozne i precijenjene festivalske premijere i druge snobovske ivente.

Nezaposleni ne preživljavaju od socijalne pomoći i narodnih kuhinja, nego od pomoći bližnjih, što od doznaka iz inostranstva, što od crkavice koju s njima dijeli neko malo finansijski stabilniji. Imajući u vidu koliki procent novca građani direktno ili indirektno plaćaju metastaziranim državnim službama, nameće se logičan zaključak da im se to ne isplati. Pošto se u Mostaru, mada se u njemu već godinama ne održavaju lokalni izbori, ne živi nimalo lošije nego u ostatku zemlje, ispada da je veliki broj institucija i javnih ustanova koji svoju važnost vještački pumpaju zapravo puko Potemkinovo selo.

Kao u Shymalanovom filmu “Zaselak”, stvaraju se uslovi da ljudi pomisle kako im je jedina šansa da se samoorganizuju, da bukvalno shvate poziv da sve što rade zapravo rade na sopstvenu odgovornost i da odbace ljušturu beskorisne države. U pomenutom filmu takva se zajednica poslije nekoliko decenija pokaže kao antiutopija. Iz bosanskohercegovačke perspektive to ne zvuči zastrašujuće. Ovdje se antiutopija živi već četvrt vijeka. Na sopstvenu odgovornost.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here