Zašto je Branko Lustig dao potpis nekome tko će skinuti ploču koja mu je dala život

Možda je Lustig stvarno bio bolestan. Možda bi ga ugrozilo da se pojavio na Skupštini. No, ponekad to nije dovoljno, ponekad jednostavno nema opravdanja za prepuštanje drugima da odlučuju. Zagrebačka se Skupština uspjela konstituirati prije dva dana, nakon što je zastupnik Branko Lustig zamijenjen drugim, nekim liječnikom. Liječnik ima ime, zove se Vjekoslav Jeleč i svojim je potpisom pomogao da se promijeni ime Trga maršala Tita. To je vjerojatno sve što od njega povijest očekuje.

Piše: Boris Vlašić

Branko Lustig je jedini rođen na području Hrvatske koji ima dva Oscara. Oscari su filmske nagrade, posebne jer su teško dostižne, jer njihovi osvajači imaju pravo tražiti status i poštovanje, ma što da ikada itko kaže o filmovima koji ih osvajaju. Jedan od dva Lustigova najveća filmska priznanja odnosi se na film o holokaustu, o logorima u kojima su Židovi, kojima pripada Lustig, ali i drugi ljudi bili brojke koje su nacisti brisali osobito okrutno. Djelovalo je, pokazao je film kojem je bio producent, “Schindlerova lista”, ponekad kao posao, često i kao zabava, to ubijanje ljudi. Bilo je, pokazao je Lustigov film, mučno umirati u plinskim komorama, bili su to trenuci užasa, kao i transporti od logora do logora u stočnim vagonima. U jednoj sceni nacistički zapovjednik logora ustrijeli logorašicu koja hoda posred logora, vježbajući preciznost snajperske puške, kao jutarnju zabavu.

Lustig je znao kako te scene moraju izgledati, sjećao ih se iz svog života. On je jedan od preživjelih iz nacističkih logora. Bio je logoraš u Auschwitzu i Bergen Belsenu. Stotinjak metara dalje od mjesta gdje je on u logoru dočekao oslobođenje umrla je Ana Frank. Lustig je slučajno preživio, svaki logoraš koji je preživio nacističke logore je slučajno preživio. Svaki je mogao biti ubijen, egzekutiran, kao zabava ili kao dio posla, da je imao loš dan, da je naletio na nekog revnog i poslušnog nacista, jer je bio dio, brojka koju treba izbrisati s nekog popisa za hranjenje ili transport. Ili da je bio neki drugi član svoje obitelji. Svi koji su završili u logorima u njima su gubili većinu svoje obitelji. Za smrti ljudi u logorima se nije odgovaralo. A nije bilo slučajno i nije bio incident i nije bilo kratkotrajno. Bio je to precizno razrađen sustav o kojem se razmišljalo i dugo raspravljalo prije nego se odlučilo da će svi Židovi na području pod nacističkom i fašističkom okupacijom biti slani u logore gdje će ih ubiti.

Lustig je bio odličan savjetnik Spielbergu na “Schindlerovoj listi” jer je znao sve o logorima, vrstima umiranja i krhkosti preživljavanja. Znao je sve o sustavu koji se nije libio izgraditi se na ideji progona i ubijanja drugih. Lustig nije trebao dobiti Oscara da bi pokazao kako zna sve o takvim sustavima. Nije ni trebao raditi na “Schindlerovoj listi”. Mogao je ostati na filmu “Ne okreći se, sine”. Drama koja prikazuje Zagreb tijekom Drugoga svjetskog rata, pod vlašću ustaša. Drama u kojoj jedan otac izgovara naslovnu rečenicu kao posljednju poruku sinu kojega će štititi pred ustašama. Poslat će dječaka da trči preko polja do šume u kojoj bi mogli biti partizani maršala Tita i tako se spasi. Lik njegova filma, otac, zna, ili vjeruje da bi ustaše ubili i dječaka ako ga uhvate. Zato mu govori: Ne okreći se, sine.

Teško je vjerovati da je Lustig radio na ovim filmovima slučajno ili da ih je radio kako bi falsificirao povijest. Teško je vjerovati kako je radio na filmu “Ne okreći se, sine” i time optuživao neke dobre Hrvate. Ne, producirajući film u kojem je ustaški režim prikazan kao zločinački, kao sustav napravljen po ugledu na nacizam, s trajnim procesom ubijanja neželjenih, Židova, Srba pa i Hrvata, Lustig nije sudjelovao u falsificiranju, niti je radio išta protiv Hrvata. Ubojice je prikazao ubojicama. Nisu bili greška, nisu bili rezultat okolnosti, nisu bili prisiljeni, nisu bili pod zaštitom nikakvog opravdanja, bili su jednostavno ubojice. Bili su ponosni na sebe kao ubojice. I Lustigov “Ne okreći se, sine” ih dobro ocrtava. Kao i “Schindlerova lista”. Oscara za “Schindlerovu listu” Lustig je predao Yad Vashemu.

A onda je svoj potpis za skidanje ploče s nazivom Trg maršala Tita, partizanskog vođe Lustig prepustio kako bi se taj proces dovršio. Bio je bolestan na dan kada je trebao biti zdrav i pojaviti se u Skupštini Zagreba i uskratiti potpis. Ne zbog divljenja nekom tamo Titu, partizanskom i komunističkom lideru. Tito je tu najmanje bitan i nije on taj radi kojega se ploča skida. Ne, to je ustaštvo koje time osvaja još jedan djelić javnosti, dobiva komadić legitimiteta, postaje jednakije antifašizmu. Lustig i to zna. On je predsjednik Festivala tolerancije koji se održava u Zagrebu, vjerojatno i financira novcem iz zagrebačkog proračuna. Festival tolerancije neće imati veliku budućnost bez ploče s nazivom Trg maršala Tita. I to je Branko Lustig morao imati na umu. Možda su mu obećali da se to neće dogoditi, a on je odlučio vjerovati.

Odlučio je okrenuti glavu kako bi pobijedila ideja koja želi poništiti ljude koji su zbog njega ginuli. Kad je on bio dječak i čekao u logoru da ga oslobode, neki su antifašisti, neki od njih partizani, doslovno ginuli da bi se probili do logora u kojem ih je on čekao da mu daju slobodu. Ne postoji ni jedan dječak kojega su ustaše spašavali iz logora. Lustig je sve to znao kada je prije dva dana odlučio dati svoj potpis nekome tko će skinuti ploču koja je njemu dala život. Zeznuo je. Zeznuo je sve žrtve ustaša.

Jutarnji list