Tri nijanse crnog

O zločinu u Manchesteru kojem ni jedan pridjev nije dovoljan, neki bi mogli napisati knjige. Isto tako sve bi moglo ukratko da se prepiše iz sasvim bliske prošlosti ponovljene više puta. Naravno, svaka je ovakva smrt pojedinačno strašna ali, prate ih i već pomalo iste reakcije. Tako se i povod za njih malo pomalo utapa u već poznato, jasno, za one koji nisu i intimno vezani za žrtve. Smrti koje donose teroristi su okrutne ali, nažalost, i pojednostavljeno njihovo čitanje postaje okrutno. Slučaj Manchestera, s razlogom, dodatno je bolan jer je među žrtvama samoubojice ciljano više djece nego ranije. Mjeriti na bilo koji način taj užas nehumano je.

Autor: Zlatko Dizdarević

U što se polako i zapanjujuće navikavamo jesu dani nakon zločina – utrkivanje raznih zvaničnika iz svijeta da se pokažu liderima onih koji izražavaju sućut uz iskazivanje tu odlučne spremnosti za borbu protiv islamskog terorizma. Među njima su, naravno, i oni koji su bujanju terorizma po svijetu silno pomagali, na razne načine. Planski i ciljano. Od ideje o terorizmu kao metodi borbe protiv interesa suprotnih njihovima, potom stvaranja, regrutiranja, obuke i finansiranja novih fanatika ili već formiranih zlikovaca. Rezultat je isti. Tu su, među onima što se zgražavaju, i ugledne organizacije, političke, humanitarne i ostale, razni navodni promotori ljudskih prava, sve do medija pa i časopisa. Recimo i u zemlji koja sebe smatra najvećim borcem protiv terorizma, za slobodu, naravno. Jedan takav časopis, glasoviti, objavio je svojevremeno i tekst u kojem se otvoreno poziva Al Qaeda u pomoć »revolucionarima« u Siriji jer su im potrebni radi bolje i striktnije organizacije, vojnih znanja, discipline, odlučnosti i efikasnosti… A eto, zaboravlja se.

Žrtvama ovo nije pomoglo, niti će. Zlikovcima i onima koji od zločina prave profit, jeste. I ubuduće će. Ništa se tu ne mijenja. Evo i u zemlji koja nije bog zna kako involvirana u geostrateške procese u svijetu mada misli da jeste, ponavljaju u nijansama različite, suštinski bitne tri verzije reakcije na horor u Britaniji. Nisu tu u pitanju tri različita »domaća zadatka« u interpretacijama terorizma sa krajnjim domišljenim ciljem, već naprosto tri vrste profesionalnog refleksa. Tri nivoa promišljanja zanimljivo drugačije pročitana o ovakvim zločinima koji neće prestati, ma kako se svijet opet zaklinjao da hoće. I osvjetljavao komemorativno svjetlima grandiozne objekte, od Ajfelovog tornja do Vijećnice u Sarajevu.

Tri različite nijanse crnog spram izvora terorističkog čina čija kvalifikacija nije upitna su slijedeća: Najrasprostranjeniju kvalifikaciju koja objedinjuje i tumačenje povoda, i naslućenu generalnu pozadinu i time, vjerovatno, temeljnu identifikaciju motiva zločina prihvatio je Novi list naslovom preko cijele prve stranice koji glasi: »Islamistički masakr djece i tinejdžera«. Punto! Naslovi ove vrste, sada rašireno upotrijebljeni po svijetu, mogu imati više uporišta. Glavno je da se precizno, čitko i bez dilema sugerira definitivni zaključak o svemu što se desilo i što je povod i motiv, te proizvede sve ono dalje što treba na tragu tog već usvojenog zaključka. Tu prostora za dodatne analize, alternativno osjećanje i pitanje »zašto« naprosto nema. »Islamistički masakr« i to je to. Protiv djece i tinejdžera. Dovoljno. Nije netačno pa nema ni potrebe za dodatna propitivanja bilo koje vrste. U dosadašnjoj hronologiji pobrojao je tačno sedam najgorih napada, sa preciznim navođenjem broja poginulih i povrijeđenih: Najpoznatiji 11. rujan 2002. u SAD-u; Talačka kriza 2004. u Beslanu, Južna Osetija; Bombaški napadi u Madridu 2004.; Talačka kriza u Moskvi 2002.; Napadi u Parizu 2015.; Kamion u Nici 2016. i napadi u Oslu i Utoyi 2011. godine.

Klasičnih terorističkih napada u Siriji, Iraku, Jemenu, Gazi, prethodno u Libiji nema. To se u svijetu zovu »proljeća«.

Nakon zločina u Machesteru korak dalje ide Večernji list. Tekst je o »mirnim dečkima iz susjedstva«, britanskim državljanima, podjednako francuskim, belgijskim i inim koji su u drugom ili trećem koljenu porijeklom iz arapskih zemalja. O onima koji nisu bili bog zna kakvi muslimani dok ih nije »pokupila« tzv. Islamska država ili neka slična teroristička organizacija kao produžena ruka raznih svjetskih interesa. Primjeri su veoma slični i u slučaju Salaha Abdesalama u Parizu, i braće Bakraoui, bombaša samoubojica iz Bruxellesa kao i braće Kouachi iz drame »Charlie Hebdo«… Evo kao i u slučaju Salmana Abedia iz Manchestera, rođenog u Britaniji od roditelja nekad pristiglih iz Libije. Kažu, volio je nogomet, kafiće, nije puno znao o islamu, bio sitni prestupnik, a onda otišao u Libiju. Ne kaže se šta je tamo vidio kao rezultat provođenja »demokracije« u tzv. »arapskom proljeću«. Nije važno. Tekst se potom, vjerovatno s razlogom, poziva na američkog sociologa Roberta Worchena koji primarno pominje – kao razlog radikalizacije dojučerašnjih »dobrih mladića iz komšiluka« sklonih sitnom kriminalu, kafanama pa i alkoholu – društvenu isključenost i odbačenost, besperspektivnost, potragu za alternativnom vizijom svijeta… Postajali su idelan plijen za lovce na njih po džamijama u Parizu, Bruxellesu, Londonu…
Treći pristup povodom Manchestera relativno je nov. Pokupila ga je Slobodna Dalmacija. Sa strane izgleda tek kao usput. U vrhu stranice, uz sliku Jensa Stoltenberga, ratobornog šefa NATO-a stalno zaduženog za što brže, efikasnije i masovnije širenje organizacije, znakovit je citat: »Brojni saveznici bi željeli da NATO kao takav postane dio koalicije protiv Islamske države. Prije svega jer bi to poslalo snažnu poruku jedinstva, a nju je važno poslati…!«

Do sada se tvrdilo da taj rat baš i nije posao NATO-a.

Na dnu iste stranice, u samom ćošku, kratka je izjava Dr. Daria Kuntića, čovjeka koji dobro zna o čemu govori u ovom slučaju: »Vojska vodi konvencionalni rat, dok je terorizam tipična asimetrična vrsta ratovanja…«

Je li moguće da Stoltenberg ovo ne zna. Nije. Je li moguće da nikome od mnogih što se bave terorizmom koji polako ali sigurno razara stabilnost, mir, samopouzdanje i sreću Evropljana, Amerikanaca i drugih ne pada na pamet da je u pitanju nešto što, i mimo ISIL.-a, Al Qaede i sličnih postaje dubinska socio-patološka pojava čiji virus brzo mutira, širi se a pristigao je dovde dokle je. Neće ga sigurno uništiti frontalnim napadom ni NATO-a jer na »frontu«, na drugoj strani nema armije nakon čijeg će poraza sve biti kako treba. Koju to onda poruku šalje Stoltenberg mimo one da iz drugih razloga NATO mora da je sve veći, brojniji, moderniji i jači a za to trebaju novi novci, novi ljudi, novi impuls vojno-industrijskom kompleksu… A do jučer »dobre komšije« odjednom pomračenih umova rastu i dalje na drugim terenima i civilnim bojištima. Podjednako kao što ni odgovor na sve ovo skupa nije tek u onom »islamizmu« kako ga se ogoljeno tumači, uz zadovoljstvo što je baš tako pročitan. Bez razlike jeli to onaj »islamizam« kojem se poslovno klanja i Trump ovih dana (uz mnoge druge u sličnim situacijama), ili onaj kojeg taj isti »islamizam« surovo gazi okolo po svijetu. Stvar je i složenija a ujedno i jednostavnija od onog što se poteže kao jedini argumenat za terorizam. Nije naodmet makar ponekad sjetiti povodom »analiza« o porijeklu terorizma da su muslimani, kao žrtve tog strašnog krvoločnog i narastajućeg zla, apsolutno i neuporedivo najbrojniji. I ne pale se komemorativna svjetla tim povodom nikada i nigdje.

Od početka organiziranog terorizma u novije doba – a nije počelo 11. rujna u New Yorku već deceniju i više ranije, u Pakistanu, da bi se talibanima »riješio« Afganistan – na najozbiljnijim mjestima gdje se kroji svjetska politika, nije do sada na suštinski način, stručno, naučno, pošteno otvorena rasprava o tome – zašto i otkud terorizam? Da jeste, istinski korjeni cijeloj priči pronašli bi se poprilično daleko od samo jedne vjere, jedne politike, jedne realnosti i jednog interesa. Teroristi su snažna poluga u mehanizmu koji služi mnogim interesima.

Sada je došlo vrijeme da se poraze ISIL i slični, obavili su svoje i pročitani su. Oni će nestati, a zločini terorizma će se nastaviti jer mu se ne dira korijen, motiv postojanja i cilj. Islam danas jeste glavni teren njihove regrutacije, ali ne i osnovna, pogotovo ne i prirodna, samoorganizirana supstanca.

Nije lako danas još uvijek i ovako razmišljati ali, nije loše pokušati, ukoliko se može. Ako ne, onda ništa. Ionako čekamo novu bombu, negdje malo dalje ili – malo bliže. Pa neka tumači kako tko hoće, ili mora.

Novi list