Stipe Puljić: “Nitko iz mene ne može Matana istirat”

Stipe Puljić, diplomirani je pravnik iz Runovića, koji već tri desetljeća živi u Splitu. Možda ste ga i sreli u nekom điru po gradu ili u blizini lučice na Spinutu, gdje živi, ali ako ste i prošli pored njega, sigurno ga niste povezali s jednom od najpopularnijih hrvatskih serija svih vremena “Prosjaci i sinovi”. E, tu počinje naša priča. Puljić je igrao Matana Špalatrina, dok je još bio dječak…

– U vrijeme snimanja serije, 1972. imao sam 15 godina, ali serija je bila u bunkeru punih dvanaest ljeta, a ja sam u međuvremenu odrastao, zaposlio se i diplomirao pravo – priča Puljić, pa nastavlja:

– Kad je serija emitirana, 1984. godine, mnogi nisu znali da sam to ja, pa ni kolegica koja je radila sa mnom u uredu u Općini. Prosjaci i sinovi odmah su postigli veliku popularnost i bili česta tema razgovora, pa je tako moja kolegica započela priču kako je oduševila jedna scena dida Kikaša i Matana. “Mare, znaš li ko je onaj mali”, upitao sam je. “To sam ja”, otkrio sam joj. Eto, stvarno smo bili dobri, kasnije je ona bila i kuma mom starijem sinu, ali ni ona nije znala da sam ja onaj mali Potrka.

potrkamalimatan

Kako ste odabrani za tu ulogu?

– Slučajno. Pisac Ivan Raos rodom je iz Medova Doca i tražili su dijete koje će biti izvorni govornik, te što više sličiti Borisu Dvorniku. Zapravo je fotografija mog lica pored Dvornikovog, koju još čuvam, bila ključna da dobijem tu ulogu. Pomoćnik režisera Radenko Ostojić i Marko Vrdoljak, Antunov brat, išli su po osnovnim školama i snimili preko stotinu dječaka. Na kraju su odabrali mene jer sam najviše nalikovao Dvorniku, koji je prvotno trebao glumiti Matana, ali ga je nakon mjesec-dva zamijenio rade Šerbedžija.

 

 

Kako ste se slagali s tim glumačkim legendama?

– S Borisom odlično. Igrali smo zajedno i dvije godine kasnije u seriji “Čovik i po”, gdje je on glumio narodnog heroja Vicu Buljana, a ja omladinca u dvije epizode. On je otišao iz serije nakon nesuglasica s Vrdoljakom, ali nije bio jedini koji je bio prvi izbor, pa otišao. Jelisaveta Sablić trebala je glumiti Vrtirepku, ali nije mogla radi obaveza u Beogradu, pa je ulogu dobila Vlasta Knezović. Želim još za Borisa reći da se on bio izvrsno uklopio i da bi, po mom mišljenju, serija s njim imala sasvim drugu intonaciju, bilo bi puno više humora nego s Radom. Ali, i Šerbedžija je ulogu odigrao vrhunski, a koliko smo bili dobri, svjedoči i podatak da mi je pomogao u pripremama za upis na Akademiju.

Odigrali ste jednu od najpoznatijih uloga u kinematografiji bivše države, ali…

– Prijemni na glumi nisam prošao. Mentori su mi bili Rade Šerbedžija, Vlasta Knezović i Fabjan Šovagović, ali nije pomoglo. Recitirao sam Jadikovku Tina Ujevića, pa More od Pupačića, da bi na kraju izveo monolog kojega je u seriji govorio did Kikaš. Ono “sad ste čuli don Pavlovu, sad čujte i moju…” Kad sam grunuo “slušaj, amo, marvo prosjačka”, svi su se u onom polumraku ukočili. Bilo im je interesantno, ali s obzirom da serija još nije bila emitirana, i nepoznato. Nakon toga sam upisao i završio Pravni fakultet u Splitu.

Jeste li kao dječak puno izostajali iz škole radi serije?

– Da, čak na šest mjeseci. Radi Prosjaka sam i izgubio godinu, ponavljao razred. Išao sam u osmi osnovne kad je počelo snimanje. Interijeri su snimani u Zagrebu, a ostalo u Vitini, Imotskome. Runovićima, Medovu Docu, na Braču… Kikaševi dvori bili su baš u Zmijavcima, gdje i danas postoje, ali krov, onaj kojega se u seriji pilalo popola radi podjele, sad je urušen, samo su konture ostale. Šteta.

Pamtite li i danas pojedine detalje sa snimanja?

– Dobro pamtim situacija oko govora, naglaska. Šovagović, veliki glumac, s kojim sam i izvan serije bio najbolji, bio je slavonski rod i naravno da mu se bilo teže priviknuti se na govor. Bila je jedna scena kad Škiljo umire, a on govori “Stotinu te đavola odnilo”. Ja sam za njim vikao “đavala, ne đavola”, jer tako se u nas govorilo. Zapravo je meni bilo najlakše jer sam najčešće korišten radi izvornosti govora. Milan Srdoč, moj otac u seriji, čak je znao neku riječ ekavicom reći. Nije to baš išlo lako, znali smo imati po 20 ponavljanja. Ja sam već napamet znao i svoju ulogu i njihove.

 

 

Zašto serija toliko dugo nije bila emitirana?

– Ne znam, po meni ničim nije bila nacionalistička. Sporan je bio dio kad je don Pavle umirao i govorio “bez obzira što je škrta, ovo je vaša zemlja, nemojte da vas istjeraju…” Zatim i scena kad Šerbedžija ide po dijamante u Nizozemsku, pa kaže “zaželio sam se svoje hrvatske zastave”, jer oni također imaju crvenu, bijelu i plavu boju.

Kakve su bile reakcije nakon emitiranja, govorilo se da je Imoćanima smetalo što ih se prikazuje kao prosjake?

– Reakcije su bile fantastične. Serija je pogodila bit i uz naše malo misto postala kultnom na ovim prostorima. To što ste vi spomenuli smetalo je Šuvaru, koji je u više navrata to kazao.

Legendarna je i rečenica “nismo mi prosjaci od nevolje, nego od zanata”…

– To je povijesna istina. I ja pamtim situacije ako bi nekome krepala krava, koja je bila hranitelj obitelji, ili uginuo konj, da bi mu ljudi davali. Ljudima u nevolji se pomagalo. Druga vrsta bili su oni od zanata. Što više šćapa, više se uprosi – bila je njihova deviza. Mi smo bili zemljoradnička obitelj, a otac mi je radio u Njemačkoj, što je umalo dovelo do toga da ne nastupim u seriji.

Zašto?

– Zato što moja majka Iva, još je živa, nije dala da idem u seriju bez suglasnosti oca. Nije tada bilo mobitela i telefona, pa mu je pisala pismo. Pamtim i trenutak kada su me obavijestili da idem na snimanje u Zagreb. Taman sam kupio drva za zimu, kada su mi došli reći. Bio sam sav sretan, vikao da idem na film. Nisam tada ni znao da je to serija.

potrkamalimatansporednaslika

Jeste li što dobili za tu ulogu?

– Da. Potpisao sam ugovor i zaradio milijun i pol tadašnjih dinara plus dnevnice. Bilo je to dovoljno za kupiti fiću.

Kako se kasnije vaša obitelj privikla na seriju?

– Odlično. Svi zajedno smo postali dio te velike priče. I moja mama se pojavljuje u jednoj epizodi, ona čuva ovce i prede kudilju sa vunom, jer ona je, normalna stvar, to znala. Također, bila je jedna scena kad je opća suša i did Kikaš ide vidit Škilju. Tu ona goni stado ovaca, a s njom je i moj mlađi brat. Zatim je naš konj vukao kola s mrtvacem, a njih je radio moj pokojni otac Jure. Otac im je i janje ispekao, cijela ekipa je bila u nas doma. Sjajno smo se uklopili, a u jednom trenutku je Šovagović pogledao poviše Mračajeva igrališta i kazao kako bi lijepo bilo tu imati kuću. A tamo je baš bila naša zemlja, pa su mu moji rekli: “Kad god hoćeš, možeš slobodno graditi, zemlju ćeš dobiti mukte”.

Vi danas već 30 godina živite u Splitu. Osjećate li se Matanom ili Splićaninom?

– Nitko iz mene ne može Matana istirat.

 

 

A vaša djeca?

– Njih troje, dva sina i kćer, rođeni su u Splitu, a kršteni u Runovićima. Oni su seriju više puta gledali na televiziji. Gledao je i moj unuk Stipe, koji kaže: “Jesi li ti ovo glumio dide?” Ja im svima imam običaj reći: nisam glumio ništa, ja sam igrao svoj život.

Koliko vas je serija trajno obilježila?

– Utoliko što mi je otvorila neka vrata. Kad bi ljudi čuli da sam to ja, bili bi pristupačniji, dali mi više pažnje.

Kako danas gledate na ulogu Potrke?

– Rijetko kad gledam seriju jer mi je moj glas stran. Kad se slušam preko tv-a, čini mi se kao da govori stranac.

Je li vam žao što se niste nastavili baviti glumom?

– Ne, jer mislim da u Hrvatskoj ima vrlo mali broj glumaca koji baš drmaju. Možda njih desetak. A i voidio sam kakav je to posao, primjerice, Šovagović, s koji sam ostao dobar, je živio svoje uloge. On bi se duboko uvlačio iz priče i priču i previše je lica u njemu bilo, ali zato je i bio vrhunski glumac. Ne, danas definitivno ne žalim što nisam nastavio s tim, iako mi je baš drago što sam bio dio te kultne serije i glumio među preko stotinu profesionalnih glumaca, koji su imali brojne značajne uloge iza sebe.

 

 

DI JE TAJ MALI

Poviše lučice u Spinutu sam doselio 1984. godine, u vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu i prvog emitiranja serije. Tad su djeci iz susjedstva rekli “doć’ će vam tu živit oni mali iz Prosjaka i sinova”. Mi smo već uselili, a djeca su pitala “di je taj mali”. Kako je serija 12 godina bila u bunkeru, ja sam se u međuvremenu oženio i zaposlio, tako da me ni tu nitko nije prepoznao.

DANAS PRIVATNIK

Puljić je rođen u Runovićima, 24. svibnja 1956. godine. U vrijeme snimanja je imao 15 godina, a srednju školu, gimnaziju, završio je u Imotskom. Još prije emitiranja serije zaposlio se u Općini Split, gdje je radio do 1992. godine, kada je prešao u Fond za privatizaciju, gdje je ostao osam godina, a sada s bratom ima privatnu firmu, koja se bavi građevinom i prostorima za najam.

KAD VRDOLJAK UDARI…

– Ulazimo mi u tursku kulu u Vitini, kad sam ja podapeo nogu didu Kikašu i on je pao. Agin sin me želi uhvatiti, ja bježim, ali ali onda se trebam vratiti i dobiti batine. Vrtirepka onda dođe da će me ona iskupiti i događa se scena kad se oni vrte po travi. Trebalo je biti deset valjanja, ali on hoće više i sad mu ona viče da se zaustavi. U tom trenutku sam ga ja morao udariti šibom, ali bilo mi je neugodno jako to učiniti radi glumca. U jednom momentu poviče Tonći Vrdoljak: “Jače ga udari”. Odgovorim mu: “Kako ću”. A on mi uzme šibu, razvali me preko leđa i reče: “Ovako”. Nakon toga sam ja svom snagom zamahnuo po tom glumcu i kasnije mu se ispričavao… Inače Vrdoljak nije bio strog, nego ugodan.

ZBOG DVORNIKA BOJAO KOSU

Zbog Borisa Dvornika su mi bojali kosu. On je tada imao plave pramenove, koje je nosio iz neke prethodne uloge, pa se smatralo da ih moram imati i ja. Kad ga je zamijenio Rade Šerbedžija, onda je on morao bojati kosu, kako bi bio što sličniji meni.

neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here