Poruke Božića A.D. 2016.

Papine riječi i poruke Božićne mise iz Gradišća na tome ništa neće promijeniti. A ipak, i više su nego dobrodošle. Pokazuju, naime, da je ljudskost ipak preživjela, odnosno da se još uspijeva održati na životu. Dokle, to je veliko pitanje, pitanje što – na žalost – ne zanima upravo one koji glume uvjerene vjernike i poklonike vjere, mada su je već odavno izdali. Kada većina shvati tu izdaju, ako već sve ne bude prekasno, možda još ima nade. Možda . . .

Autor Tomislav Jakić

I bi Božić Ljeta Gospodnjega 2016. I bijahu Adventski sajmovi. I pekle su se kobasice i fritule širom Lijepe naše. I uvjeravali smo se, sami sebe, kako baš onako kako i priliči slavimo rođenje Spasitelja, mada smo do grla potonuli u groznicu potrošačkog društva koja je Božić pretvorila u jedan veliki posao. I ništa drugo i ništa više od toga. Razveselio nas je uoči Božića državni vrh najavom nabavke eskadrile borbenih zrakoplova (“zapadnih” to je bilo osobito važno naglasiti, jer tko se još sjeća da je ona omražena Jugoslavija kao svoje prve borbene avione na mlazni pogon imala također one “zapadne”, američke Thunderjete i Sabre?). Tu nam je najavu podarila sama Predsjednica. Vlada je odšutjela. S druge strane Vlada nam je kao dar dala najavu da će otkupiti mađarski udio u INA-i, što je opet Predsjednica odšutjela (valjda da ne naljuti prijatelja Orbana).

Nova nas je ministrica kulture obradovala viješću kako će njezino Ministarstvo poduprti (otkupom) sabrane uvodnike glavnog urednika Glasa koncila, inače dežurnog inkvizitora koji ne posustaje u borbi protiv “Jugoslavena, udbaša i komunista” (Srbe se – kao narod – ta ne bi to bilo u duhu ekumenizma, ipak izravno s ove novinarske propovjedaonice ne proziva). A s oltara na ponoćkama kojima i dalje nazoči veliki broj onih koji ne znaju ni kako se treba prekrižiti (a mogli su baš i naučiti, ta vrijeme “presedlavanja” bilo je prije punih 25 godina), čuli smo isprazne fraze o zajedništvu (od onih koji naciju najgrublje dijele, odbijajući da jednom za uvijek, jednoznačno i bez ikakvih ograda ili neutemeljenih komparacija osude naci-fašizam i njegovu hrvatsku inačicu – ustaštvo), pa onda priče o važnosti obitelji (o čemu baš katolički svećenici, temeljem celibata, jedva da nešto mogu znati). Ono što nismo čuli, a naivan je bio svatko tko se ponadao da bi i mogao, to su bile poruke usmjerene na budućnost, inspirirane svijetom u kojemu živimo.

Da bi se tako nešto čulo, vrijedilo je na Drugome programu njemačke televizije (ZDF) u Božićno prijepodne pogledati i odslušati misu što je prenošena iz Gradišća u Austriji (da, da, one pokrajine u kojoj živi znatna hrvatska manjina). Uz biskupa, porijeklom Hrvata, misu su koncelebrirali svećenici kako hrvatskog, tako i austrijskog i mađarskog porijekla. To je prva poruka. Ispred oltara bila je izložena velika slika Bogorodice u maniri pravoslavne ikone. To je druga poruka. Treća, možda najdojmljivija, bila je u izgledu jaslica u kojima leži dijete – Isus, “spasitelj”. Lutka djeteta nije bila položena ni na sijeno, ni u neku drvenu zipku. Ne, ona je ležala u malome čamcu s veslima koji je simbolizirao brodice kojima nesretnici iz Afrike i s Bliskoga istoka pokušavaju doprijeti do Evrope, “sigurne luke spasa”, pri čemu tisuće ginu u plavoj grobnici Sredozemlja. A iza čamčića bila je postavljena bodljikava žica, kako bi podsjetila na ksenofobne evropske režime koji ogradama, žicama, policijom, pa i prijetnjom izvođenja vojske na granice, žele spriječiti dolazak ljudi koji – u krajnjoj liniji – bježe od posljedica one politike kojoj je Evropa u najmanju ruku “kumovala”. I četvrta poruka bili su ornati, halje, svećenika. Sve su bile žute boje (uključujući biskupovu kapu) i na njima su bili otisnuti tekstovi iz novina u kojima su se navodili primjeri pozitivnog, odnosno negativnog odnosa prema izbjeglicama. Na isto takvom komadu žutoga, tiskom prekrivenog materijala, ležala je i lutka Isusa “spasitelja”.

I onda je još došla biskupova propovijed. Ni riječi o prošlosti, ni riječi podrške onima u Austriji koji bi i danas najradije veličali nacizam, ali ne smiju, jer im to zakon zabranjuje, ni riječi o većini koja je, temeljem sve većih simpatija opredijeljena za desnu Slobodarsku stranku, ali ipak nije dopustila njezinome kandidatu da postane Predsjednik. Ukratko: ni riječi o politici. Ne, biskup je govorio o ljudskosti, o pomanjkanju ljudskosti, o njezinome nedostatku (nepismenosti) u vremenu neslućenoga tehnološkoga napretka, govorio je o tome kako je neprihvatljivo zlodjela nekolicine, kao što su atentatori tzv. Islamske države, prenositi i za njih činiti odgovornima cijele narode i vjere. Biskup je govorio kao pravi pastir Crkve kojoj je na čelu papa Franjo, a ne kao uspaljeni predstavnik (i predvodnik, jer to je ono čemu se teži, barem u Hrvatskoj) nacionalizmom zatrovanih ljudi koji će danas smjerno moliti u crkvi, a sutra urlati na ulici “Za dom – spremni”, a na stadionu “Ubij Srbina” i “Srbe na vrbe”. Biskup u Gradišću (Gradišćanski Hrvat, ako je suditi po imenu – Zsifkovicz, tj Živoković) govorio je kao svećenik univerzalne crkve, baš kao što će malo nakon njega u Vatikanu progovoriti i prvi svećenik te crkve – Papa.

No, Papa je na velikom balkonu bazilike svetoga Petra djelovao užasavajuće usamljeno. Mala figura, u bijelo odjevena, pred desecima tisuća ljudi koji mu aplaudiraju, ali svjetlosne godine udaljena od moćnika ovoga svijeta, pogotovo od dijela evropskih čelnika koji se vole predstavljati dobrim katolicima, ali koji ni na koji način ne pokazuju kako shvaćaju značenje onoga što se zove kršćansko milosrđe, a o čemu je nadahnuto govorio biskup u glavnome gradu Gradišća. Upravo ta Papina i njihova usamljenost, u kontekstu trljanja ruku nad brojem posjetitelja raznih Adventskih sajmova i profita što je time ostvaren, tipična je za svijet u kojemu živimo. Pa je ona zapravo ključna poruka Božića Ljeta Gospodnjega 2016. – oni koji (još) nisu zaboravili značenje Božića, oni koji (još) razumiju osnovne poruke Onoga čije se rođenje zdušno slavilo – više obilnom prehranom, a znatno manje usrdnom molitvom – oni su u upadljivoj manjini. Njih niti bi tko slušao, niti bi ih bilo tko bio spreman ozbiljno shvatiti. Potkapacitirani, često i poluobrazovani, ili formalno obrazovani, ali iskonski primitivni “gospodari života i smrti”, vlasnici – u doslovnom smislu riječi – najvećeg dijela svjetskog bogatstva, ne mare za one prave poruke Božića. Jer, njih zanima upravo i samo ono protiv čega je Isus propovijedao: zgrtanje bogatstva uz potpuno pomanjkanje obzira prema ljudima koji doslovno pored njih trpe siromaštvo, bijedu, neravnopravnost i diskriminaciju, uz uskraćivanje osnovnih ljudskih prava – jer, oni, doduše, jesu ljudi (pretpostavimo da jesu?), ali oni – pa to je valjda svakome jasno – nisu kao mi. A u “našemu svijetu”, u svjetu pravovjernih (ali ne u Kristovom smislu) za druge i drugačije mjesta nema.

Papine riječi i poruke Božićne mise iz Gradišća na tome ništa neće promijeniti. A ipak, i više su nego dobrodošle. Pokazuju, naime, da je ljudskost ipak preživjela, odnosno da se još uspijeva održati na životu. Dokle, to je veliko pitanje, pitanje što – na žalost – ne zanima upravo one koji glume uvjerene vjernike i poklonike vjere, mada su je već odavno izdali. Kada većina shvati tu izdaju, ako već sve ne bude prekasno, možda još ima nade. Možda . . .

Forum.tm