Osmijeh Ante Markovića vratio je osmijeh hiljadama ljudi

U velikome intervjuu sa Selimom Bešlagićem razgovarali smo o njegovim školskim danima, karijeri inžinjera, ulasku u politiku, Jugoslaviji, ratnoj i poratnoj Tuzli, preko kandidature za Nobelovu nagradu, Alijanske za promjene i SDP-a pa sve do vikendice i omiljenih knjiga.

Razgovarao: Dino Šakanović, u martu 2015, u Tuzli.

Hvala vam što ste pristali razgovarati za Prometej.ba. Pripremajući se za ovaj razgovor, pročitao sam neke ranije intervjue koje ste dali. Većina Vas predstavlja kao Selima Bešlagića – čovjeka dnevne politike. Dosad se uglavnom samo o tim temama razgovaralo. Međutim, Vi ste za Tuzlu i šire puno više od dnevne politike. Rođeni ste u ovom gradu 1942. godine. Dosta nezgodno vrijeme, najblaže rečeno. Da li je Vaša obitelj bila direktno učesnik Drugog svjetskog rata?

Moja obitelj je bila učesnik ako se uzme da je morala proći kroz taj rat. Otac mi je bio član SKOJ-a ali je u međuvremenu imao određene neprilike i izašao je iz SKOJ-a. Da je neko direktno učestvovao od moje porodice, nije, ali kao ljudi koji su živjeli u tom vremenu, bili su učesnici tih događanja.

Osnovnu i srednju školu završili ste u Tuzli, kao i tehnološki fakultet. Je li to bila ona klasična jugoslavenska mladost kakvu moja generacija gleda u prijeratnim filmovima – rock and roll, duga kosa, igranke, bioskopi?

Ja sam generacija koja nije baš u toj klasici. Ta je klasika došla iza 70-ih godina. Ja sam bio onaj što je nosio kapu na glavi sa naznakom koji je razred i u jednom vremenu sam čak imao i kecelju jer to je bilo to vrijeme. Ali to je generacija koja je kroz život prolazila u onom patriotskom duhu – borba za Jugoslaviju, borba za ideale, za ljudska prava. U tom periodu se to ogledalo kroz našu aktivnost u učenju, u sportu koliko je to bilo moguće. Rock and roll je bio zastupljen kad je došao, ali prije toga je to bila ona standardna muzika: starogradske pjesme, onda nešto klasične jer sam kao školarac išao u muzičku školu, učio sam violinu. Tako da se moj život ogledao u svakodnevnom ophođenju i ponašanju prema datim uslovima, slušajući od narodne, preko klasike, pa evo i do rock and rolla kad je došao.

Nakon fakulteta nastaje praznina u tako da je nazovemo vašoj online biografiji. Spominje se postdiplomski studij u Zagrebu, zaposlenje u Fabrici cementa Lukavac i raznim institutima. Gdje je Selim Bešlagić tada? Jeste li bili politički aktivni?

Ne. U vremenu kada sam završio fakultet moj životni tok išao je preko Hemijske škole gdje sam predavao jednu godinu. Poslije sam otišao u Armiju, odslužio. Kad sam se vratio, ponovo sam se zaposlio u Hemijskoj školi, ali želja da radim u oblasti privrede me je nagnala da odem u Goražde gdje sam radio u fabrici cementa godinu dana. Nakon toga vratio sam se u Tuzlu u Institut za rudarsko-građevinsko-tehnološka istraživanja gdje sam se bavio problemom građevinskih materijala. Bavio sam se i istraživanjem mogućnosti korištenja otpadnih materijala u proizvodnji cementa. Smatram za svoj veliki uspjeh u tom području što sam u tom vremenu, negdje oko 6-7 godina, radio dosta i objavljivao dosta članaka u stručnim časopisima. Prema tim stručnim člancima su se opredijelili iz SODA SO kombinata da me pozovu u fabriku cementa Lukavac. Učestvovao sam u završetku njezine izgradnje, puštanju u pogon i dovođenje kapaciteta fabrike cementa Lukavac iznad projektovanih kapaciteta. To je dio mog inžinjerskog razvoja od običnog inžinjera do tehničkog direktora u fabrici cementa Lukavac. Nakon toga sam otišao u Tuzlu da formiram Institut za građevinarstvo, za građevinske materijale i nemetale, i u tom vremenskom periodu sve do 1990. godine sam se bavio samo strukom, naukom i prije svega proizvodnjom. Mislim da je to puna zrelost mog inžinjerskog statusa. Kad me pitate za politiku, sad ću ispričat jednu anegdotu: Kada je došlo vrijeme da se postavlja tehnički direktor, uz sve moje rezultate kao glavnog inžinjera, zvao me sad pokojni direktor cementare, Vlado Kolak, to je znači bilo 1974. godine, i rekao: “Selime, moraš bit član Saveza da bih te mogao postaviti za direktora.“ Tako da sam otišao i učlanio se kad sam već imao porodicu, imao djecu. Nije to nikakav karijeristički čin već kao pokušaj da nastavimo proizvodnju. Bio sam član. Ne žalim se na to vrijeme. Nisam donosio nikakve partijske odluke. Iza toga sam otišao da formiram Institut za građevinarstvo, za građevinske materijale, koji i danas radi i koji je danas jedan od najboljih instituta u BiH sa svim mogućim certifikatima, što smatram svojim vrhunskim projektom. Tek od 1990. godine počinje moj politički život, koji je na moju radost okončan kada sam kao čovjek koji je bio dva mandata u državnom parlamentu dobio rješenje o penzionisanju i otišao u penziju.

Možete li usporediti život u Jugoslaviji i život danas, povući neke paralele?

Može se uspoređivati. Danas sve više ljudi žali za onim vremenom. Žali za onim vremenom zato što je to bilo vrijeme entuzijazma, ljubavi za državu i zaštite ljudskih prava. Možemo mi priču pričati. Znam da danas svi izvlače tu negativnu konotaciju „ljudska prava“. Međutim, ako je osnovno pravo na život i osnovno pravo na rad onda si u tom vremenu imao ta dva osnovna prava. Danas kao imate ljudska prava, a zaboravljamo sve šta smo imali. Sad počinjemo od nule, što je za mene neprihvatljivo. Danas svi govorimo o tome da smo nezadovoljni jer nemamo posla, svi psujemo državu, a u ono vrijeme ko opsuje državu išao bi u zatvor. Sad možete opsovati državu ali nemate posla. Prema tome drastična je razlika iako svako vrijeme ima svoje prednosti i svoje mane. Šta bih ja mogao zamjeriti onom vremenu; mi smo u onom vremenu imali fantastične plate ali nismo imali robu. Problem je u tome što je tada privatni sektor, iako je bilo privatnika, smatran nečim što je kapitalističko. Malo se ljudi odlučivalo na rizik ulaganja u privatni sektor i tada smo faktički sve ono što smo zaradili počeli ulagati u vikendice i u mrtvi kapital, kapital koji danas kad se uzme u globalu je promašena investicija ako ti taj mrtvi kapital ne koristiš preko 50%. S druge strane, danas svi govore „privatni kapital“, „privatni sektor“, ali taj privatni sektor nije u onom duhu kako ja smatram da treba: da treba ulagati i stvarati novu vrijednost, nego je privatni sektor da kupiš i privatiziraš fabriku, izvučeš iz nje lovu, kupiš nova kola, a radnici ostanu na cesti. Evo to je ta razlika koja je drastična. U ovom vremenu danas mladi ljudi koji dolaze moraju shvatiti da nema više države koja se brine o poslu. Bitno je da mladi ljudi shvate kako je škola samo ulaznica u posao, a da njegov napredak zavisi samo striktno od njegovog rada i njegove sposobnosti da svoje znanje pretoči u nešto što se zove biznis.

Josip Broz Tito kao političar i čovjek?

Mislim da sve priče o Titu koje sada idu na degradaciju te ličnosti su pokušaj mrtvih duša da ospore njegovu inteligenciju i njegovu pamet. Josip Broz Tito, sa vremenske distance, mislim da će sve više biti prihvaćen kao čovjek koji je u okviru onoga što nas je zateklo nalazio najbolja rješenja. Da je griješio u datim stvarima moguće je. I sigurno je da nema nikoga ko nije griješio. Ali sigurno nije od onih rukovodilaca što danas imamo: „Daj meni“, računajući da će sve to možda ponijeti na onaj svijet, nego je ostavio iza sebe samo nešto malo onoga što se zvalo njegova vikendica. Sve ostalo je ostavio narodu. Prema tome, s aspekta političara, s aspekta vremena u kome sam živio, to je bilo moje najsretnije vrijeme. Ja sam znao ovako kazati: „Znate, u njegovo vrijeme mogao si da spavaš u šumi da ti ni medvjed ne smije ništa. Danas je došlo vrijeme da kad spavate u svojoj kući, ako se dobro ne zaključate, postoji mogućnost da vas izbace iz kuće i da kažu da si ti u nečijem tuđem stanu“. To je drastična razlika.

Po Vašem mišljenju, zašto se Jugoslavija raspala?

Teško je to analizirati, ali što vrijeme više odmiče… izgleda da nije postojala svjetska volja da ostane Jugoslavija koja je bila nosilac trećeg svijeta, tog trećeg svijeta koji je osporavao bitisanje dva bloka, istočnog i zapadnog. Raspala se zbog toga što smo mi za istočni blok predstavljali zapad, za zapadni blok predstavljali nešto što je skoro nemoguće, neprihvatljivo. Jer ako vam kažem da su Šveđani dolazili da izučavaju jugoslavenski samoupravni sistem, da su dolazili sa zapada da izučavaju zdravstvenu zaštitu koja je bila na velikom nivou, da smo, evo kod dokaz svega toga šta je bilo, imali školstvo iz kojeg su naša djeca koja su u ratu izašla odavde postajala prva ili vodeća u školama zapada. Sve to govori da smo imali sve ono što se danas smatra svjetskim ili europskim napretkom i da smo sve to zaboravili i da počinjemo učiti kao da nikada nismo znali šta to znači bolonjska deklaracija. Evo ja ću na primjeru školstva to reći. Mi smo imali bolonju, mi smo imali industrijsku školu. Imali smo sistem koji je omogućavao ko je talentovan i ko može da ide na fakultet, da svoje znanje pretvori u vrjedniju kategoriju. Oni koji nisu mogli na fakultet, oni koji nisu imali znanja, oni su završavali ono što se zvalo industrijska škola. Mi smo imali edukovane radnike. Mi smo imali praksu u preduzećima. To je bilo nepojmljivo da vi sada iz jedne gimnazije idete u preduzeća. Ja sam radio ovdje u pivari. Zato si možda i izabrao ovaj lokal. Tako da jednostavno imali smo sve nešto što je nemoguće sada zamisliti. Da smo učili, da smo nastavili koristiti samo dobre stvari iz tog sistema mislim da bi danas bili daleko, daleko naprijed. Da je Jugoslavija imala samo mudrosti da u vremenu kad se stvarala Europska Unija uđe, a tada smo imali ponudu da uđemo u Europsku Uniju, da smo prihvatili tu ideju! Šta je Jugoslavija? Jugoslavija je bila mala Europska Unija. Naši političari poslije Titove smrti su odbili da Jugoslavija uđe u Europsku Uniju. Bila je šansa. Mi bi danas bili jedni od najnaprednijih. Nažalost oni su odabrali rat, nametnuli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu i doživjeli smo to što smo doživjeli. U samom ratu i poslije rata imali smo najlošije političare i mislim da je to dovelo da dalje degradacije bosanskohercegovačkog društva, tako da danas pričate o suživotu. Kakav suživot? Vi možete živjeti ili ne živjeti. Ne možete suživjeti. A ja ću birati sebi prijatelja, druga, jarana, ili ga neću birati. Mi smo znali i imali smo vrijednost. Nažalost to je zaboravljeno i ta nacionalna zagriženost koja je za 24 sata legla u Bosni i Hercegovini dovela nas je do toga da danas, koliko je prošlo od izbora, nemate još sastavljenu vladu. Ne ide na kompetentnost već se ide kome šta pripada, kao da je država Bosna i Hercegovina lešina gdje su sad došli lešinari pa kome šta pripada. To je taj problem koji ja lično ne mogu da shvatim.

Učlanjujete se u Savez reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. Što Vas je motiviralo na takav korak?

Ante Marković je bio član Saveza komunista. On je bio prvi predsjednik koji je prihvatao privredne reforme. On je čovjek koji je pokazao da određenom politikom, znanjem, vizijom možete na primjer nekonvertibilni dinar
pretvori u konvertibilni dinar. Njegov izraz na licu kad je predstavljao konvertibilni dinar i osmijeh, napravio je osmijeh hiljadama ljudi. Kada je došlo do toga da ne može više opstati Jugoslavija, a ne može opstati zato što su nacionalisti, ili bolje rečeno pod navodnim znacima „demokrati“ kao Slobo Milošević, krenuli ka tome da izvlače financijska sredstva iz Jugoslavenske banke i faktički prave raspad sistema, jedini čovjek koji je ponudio nešto bio je Ante Marković. Ja sam se tada pridružio tom Reformskom pokretu jer mi je on bio najsličniji. Savez komunista BiH, njegovo rukovodstvo nije tada odolilo zahtjevu da se formiraju nacionalne stranke. Moglo se to odraditi na drugi način: možete formirati ali stranka mora biti u strukturi Saveza i sa kvalitetnim odnosom naroda u tim strankama. Nažalost, napravili su pokrete: Srbi pripadaju samo SDS-u, SDA pripada Bošnjacima, HDZ pripada Hrvatima. Savez komunista je bio već u fazi gdje su se unutar samog Saveza komunista javljali problemi. I šta je bilo jedino? Reformske snage. Nažalost i u tim Reformskim snagama došli su ljudi koji su vrlo brzo pretežirali ka nacionalnoj strukturi: Kalinić, Kecmanović i tako dalje, i to toliko radikalno da tek sada vidim da sam bio zanesen idejom koja je nažalost zbog takvih ljudi daleko bila u devastaciji. Mi smo u Tuzli imali mogućnost da održimo te Reformske snage i pokazali smo se kao jedna od najboljih partija tada u Bosni i Hercegovini.

Kako je to izgledalo osnivati stranku 1990. godine?

Odmah da Vam kažem, ja je nisam osnivao. Ja sam pozvan i opredijelilo sam se za nju, a onda kad sam ušao angažovao sam se po ovim pitanjima o kojima sada pričamo. Moram da Vam kažem da smo mi bili veliki zanesenjaci. Vjerovali smo da možemo idejom Ante Markovića „osvojiti“ građane Bosne i Hercegovine. Njegov dolazak u Tuzlu i ispunjen Mejdan do posljednjeg mjesta bilo je nešto što je govorilo u prilog tome. Mi smo to u Tuzli pokazali u to vrijeme. Nažalost, svi ostali su reterirali. Bilo je to vrijeme kada smo kroz aktivnosti, kroz borbu, pružali ljudima šansu i nadu da možemo ostati ljudi. Znači, ne da suživimo nego da živimo zajedno. To smo mi u Tuzli pokazali.

Kakva je bila predizborna kampanja 1991., kakve su se poruke slale? Što se obećavalo? (smijeh)

Znate, to je bilo daleko vrijeme. Mi smo obećavali ono što smo i mislili da će se moći održati: bratstvo i jedinstvo, pravo na rad, život itd. Suština je u tome koliko su bili ti ljudi idealisti. Iz jedne organizacije izvan Tuzle je bilo je rečeno: „Mi ćemo imati 110% glasova.“ Kažem im: „Kako možeš imati 110% kad je 100% glasova?“ Nažalost, tu smo klekli. Suština je bila da su ljudi bili toliko uvjereni da ćemo pobijediti da se pred same izbore tek počelo uviđati da su ipak nacionalne stranke učinile drastičan atak na mozak naših građana. I onda se počeo uvlačiti strah. Na jednom sastanku kad smo sjeli i raspravljali oko tih stvari jedan kaže: „Joj šta ćemo ako izgubimo?“. Ja sam u tom trenutku rekao: „Šta ćemo mi ako pobijedimo?“, jer kao da sam pretpostavio da će nam biti daleko teže. Da smo izgubili, mi bismo se možda uklopili u ono što se desilo u svim gradovima. Međutim, mi smo pobijedili i onda smo morali voditi bitku. Naša sreća je bila što smo imali u Tuzli preko 50% glasova, pa smo tada okupili Demokratsku stranku i Savez komunista te smo imali preko 70% glasova i mogli smo upravljati ovim gradom. Naša osnova je bila da nismo obećali ništa što ne možemo uraditi. Pokazalo se da smo bili jedina lijeva stranka koja je u Bosni i Hercegovini pobijedila 1991. Doduše, bio je i Vareš, međutim Vareš je poslije pao. Od te 1990. godine do ovih zadnjih izbora ta stranka imala je povjerenje građana. Nažalost, mislim da se to povjerenje danas već gubi. Bilo je teško, nismo ni mi bili orijentisani svugdje. Nama je bilo daleko teže jer smo mi jedini koji smo pobijedili u tim prvim izborima kao lijeva opcija. Našli smo se u jednome loncu, koji evo i do danas vri.

Koliki je šok bio za društvo da Komunistička partija koja je desetljećima vladala odjednom siđe s vlasti na izborima?

Poslije Titove smrti Savez komunista je došao u jednu obrambenu politiku. Morao se braniti od svih napada. Nacionalna retorika je dovela do toga da su ljudi mislili: ako pređemo taj prag iz komunizma, odnosno socijalizma (jer to nije bio komunizam, mi smo imali socijalističko društvo) da će ta demokratija daleko više napredovati. Međutim, ta euforija nacionalnih stranaka je pregazila Savez komunista. Neodlučnost komunista da zabrane uvođenje nacionalnih partija je doprinijela tome i jednostavno se sve sastavilo. Kad popustite na dva pravca onda je gotovo, onda nemate više tu rješenja. Mislim da se to još do danas manifestuje. Međutim, činjenica da sve više ljudi kuka za onim vremenom govori da se tada napravila greška. Ne kažem da je bila greška što smo napravili demokratsko društvo, ali ta naša šansa je promašena upravo forsiranjem nacionalnih stranaka, forsiranjem priče o ugroženosti pojedinih naroda ne gledajući čovjeka kao čovjeka. Da smo mi građani imali bismo sasvim drugačije odnose, bez razlike jesi li ti Hrvat, Srbin, Bošnjak ili ostali. Ako nemaš posla, mene se ne tiče koja je tvoja politika, ja nemam posla, ja sam bankrotiran. Zar nismo imali slučaj da je u Hercegovini Lijanović bio napadnut? Došli ljudi da se bune jer ih je prevario. Mi nikad nismo pravili državu u Bosni i Hercegovini. Uvijek smo bili u sastavu neke države, poštovali te zakone. Nikad nismo kod nas pravili, a svi oko nas prave države. Pravljenje države će potrajati. Nervozni smo, gubimo vrijeme jer vrijeme je sad nama glavni protivnik. Mi sve vičemo: „Imamo vremena.“ Nemamo vremena! Sve ide, sve se kreće.

Tako da mi se čini da je taj gubitak bio šok iz koga još nismo izašli. Ali polako se formira saznanje da su bile greške tâ slabost Komunističke partije, davanje saglasnosti za formiranje nacionalnih stranaka i ljevica koja je i tad bila razjedinjena. I danas je tako. Nema zajedničke aktivnosti i problem je što ljevica radi u 10 partija. To je sitnjenje partija i nema tu onda snage.

Nakon izbora, poplava nacionalizma i dezinformacija. Navodno su u medijima informacije da je na stadionu Slobode logor, kako Jala nosi tijela ubijenih Srba. Rezervisti pucaju iz kasarne. Dio tuzlanskih Srba bježi iz grada. Zajedničke patrole policije i vojske. Patriotska liga se formira. Mobilizirali ste rezervni sastav policije. Tu je Teritorijalna obrana. Što se sve tada dešavalo? Kakva je bila atmosfera u Tuzli?

Prvo, što je vrlo bitno spomenuti u ovim odnosima jest da su građani Tuzle dali puno povjerenje izabranoj vlasti. Drugo, da je izabrana vlast polazila od pretpostavke da su svi građani isti. Imali smo neprekidne kontakte s građanima. To je osnovna stvar u procesu vladanja. Morate shvatiti da vlast bez naroda neće dugo trajati. Principi su bili: rad, poštovanje reda, poštovanje zakona. Mi nismo donosili zakone koji bi negirali zakone koji su bili važeći. Jer važeći zakon vrijedi sve dok ga parlamentarna skupština ne promijeni. Tako da naš ni jedan akt nije donesen našom voljom nego smo radili u okviru postojećih zakona. Rekli smo da nećemo dozvoliti ni jednoj paravojnoj formaciji da u Tuzli napravi haos. Ni patriotska liga to nije mogla. Ona jest formirana ali mi smo je držali pod kontrolom. Mi smo čak nju izmiještali iz Tuzle da nam ne bi stvarala određene probleme. Srbi nisu odavde masovno bježali. Mi smo obezbijedili svima, ko god je htio, autobuse da ih ispratimo, da idu dalje. Ali svi oni koji su htjeli da ostanu, ostali su. Prvi borac koji je poginuo je Srbin, na Malti. Bio u našim jedinicama. Mi nismo rekli: „Hoćemo vojsku po jednonacionalnom sastavu.“ Imali smo tuzlansku 115. brigadu HVO-a ‘Zrinski’ u kojoj su bili Muslimani i Srbi. Politika je bila da se zajednički borimo protiv agresora. To je suština. Nismo razočarali građane. Svi su bili jednaki u očima politike. I to su bile elementi koji su vrlo efikasno djelovali. Ni jedan slučaj koji se desio nije ostao nerazriješen. Znali smo da ukoliko ostane nerazjašnjen bacit će se na nacionalnu osnovu i eto ti neprilike. Prema tome, to su vrlo bitne stvari. Sve smo analizirali, svako je radio svoj posao, odgovorni ljudi su bili kompetentni. Iza toga su morali stajati rezultati.

Dana 13.5.1992. telefonom razgovarate sa zapovjednikom vojnog aerodroma Dubrave, Tomislavom Pračerom. Rezolutno obijate njegov prijedlog o proglašenju autonomije riječima: „Neka je rat. Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine. Ja svoje dostojanstvo ne prodajem.“ Jeste li ovaj danas antologijski razgovor snimali vi ili Pračer?

Sad ću vam ja reći. Taj razgovor niti je Pračer snimao niti sam ja. Sad ću ispričati da se zna kako je došlo do toga. Nakon tog razgovora jednog dana meni u kancelariju ulazi moj sekretar za vojna pitanja, razgovaramo i on ovako kaže pokazujući na mene: „Ovog čovjeka moramo čuvati pod svaku cijenu.“ Kažem ja: „Šta je sad u pitanju? „Kakve snimke imamo.“ „Kakve snimke?“ „Mi smo odlučili sve snimati.“ Prema tome to su radili nažalost moji organi. Nažalost, ali sad kažem na sreću, jer ne bi bio zapisan razgovor. Naš centar veze je radio i snimao sve razgovore. I taj razgovor je snimio. U datom trenutku mi je bilo krivo jer sam ja trebao biti taj koji je znao da se svi razgovori snimaju. Išlo se tako daleko da se sumnjalo na svakoga. Taj razgovor je meni poslije pomogao kad god je bio atak na mene od strane određenih struktura, a u SDA je uvijek bila sumnja „Selim Bešlagić ovo ono“. Onda sam se jednom sastao s vođama SDA i rekao: „Ja neću više o sebi diskutovati.“ Pustio sam im razgovor i nakon toga mi smo uspostavili fantastičnu komunikaciju koja je rezultirala zajedničkim radom.

Prometej.ba