Ničije žrtve

BEL05-19990609-BELGRADE. SERBIA, YUGOSLAVIA: A Yugoslav army reservist, currently on his holidays in the Yugoslav capital, sits with his girlfriend on a bench in downtown Belgrade on Wednesday 09 June 1999. Talks between Yugoslav commanders and NATO envoys on a Serb troop withdrawal from Kosovo have adjourned and will resume 10 June, a NATO spokesman said. EPA-PHOTO/EPA/STR/ss/fob/ow

Velika većina JNA-regruta nesrpske nacionalnosti uspjela je tokom 1991. u dramatičnim okolnostima i zahvaljujući roditeljskim akrobacijama pobjeći – ali nisu svi.

Piše: Ivica Đikić

Autor ovih redaka nije pročitao bolju novinsku reportažu iz ratova vođenih devedesetih godina u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu od one koju je splitski novinar i pisac Boris Dežulović objavio krajem travnja 1992. u Slobodnoj Dalmaciji. Naslov te reportaže je Smrt u Čelebiću, a Čelebić je selo na putu između Livna i Bosanskog Grahova. Boris Dežulović i fotoreporter Željko Maganjić ondje su se zatekli sredinom travnja 1992. usred bitke lokalnih hrvatskih i bošnjačkih trupa, pojačanih grupom pripadnika Hrvatske vojske iz Splita i Zagreba, s jedne strane, dok su na drugoj bile regularne formacije Jugoslavenske narodne armije s pridruženim dobrovoljačkim odredima. U Čelebiću je zaustavljen prodor JNA, odnosno srpske vojske, prema Livnu.

Godinama sam čuvao tu duplericu iz Slobodne, ali nestala je u jednoj od selidbi, a na internetu je nema. Za ovu priču, međutim, dovoljno je ono što sam dobro zapamtio: Dežulović je na cesti, poslije bitke, pronašao vojnu knjižicu i ostale lične dokumente dvadesetogodišnjeg Dejana Stanimirovića iz Beograda, sa Zelenog venca, kojeg su poludjeli JNA-generali s odsluženja vojnog roka poslali da pogine u bici za neko selo pod planinom Golijom za koje nikad prije nije čuo, niti je bilo razloga da čuje. Još je manje bilo razloga da u to selo dođe s kalašnjikovom i da ostavi život na uskoj cesti što vijuga Livanjskim poljem.

Koliko je u ratu bilo smrti poput one Dejana Stanimirovića? Koliko su osamnaestogodišnjaka i devetnaestogodišnjaka njihovi roditelji ispratili u jesen 1990. ili u proljeće 1991. na odsluženje vojnog roka u JNA, a vratili su im se u zapečaćenim metalnim sanducima? I još: je li među takvima, koje je JNA 1991. poslala da poginu u osvajanju Vukovara, Zadra i Dubrovnika, bilo i Hrvata, Bošnjaka, Makedonaca, Albanaca? I ako ih je bilo, kako obitelji tih mladića žive svih ovih godina u društvima koja glorificiraju samo svoje ratne žrtve, to jest one koji su „dali život da bismo mi mogli živjeti u slobodi“? Kako se te obitelji nose s time da su njihovi sinovi i braća „ničije žrtve“, bez ikakvog spomena i spomenika, zaboravljeni i prešućeni od svih, od državnih institucija do umjetnika?

„Utvrdili smo da je oko stotinu državljana Hrvatske, BiH, Makedonije i Albanaca, mladih regruta JNA, izginulo na ratištima u Hrvatskoj, ponajviše u Vukovaru“, kazala je Nataša Kandić, osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP), u intervjuu riječkom Novom listu prije desetak dana. FHP od prošle godine traga za takvim obiteljima po prostoru nekoć zahvaćenom ratom.

Kao da su obilježeni

„Njihove su obitelji prepuštene samima sebi. Hrvatska ih ne priznaje, ne primaju nikakvu pomoć, oni kao da su obilježeni. Zaboravlja se da to dijete nije samo odabralo otići u JNA, ono se odazvalo na regrutacijski poziv. Zaboravlja se, također, da tu djecu nitko nije pitao, niti su ta djeca znala kamo idu, niti su, kad su dovedena na ratište, mogla, u uniformi JNA, krenuti na drugu stranu.“

Velika većina JNA-regruta nesrpske nacionalnosti uspjela je tokom 1991. u dramatičnim okolnostima i zahvaljujući roditeljskim akrobacijama pobjeći iz agresorske vojske. Ali nisu svi.

„Trebalo je samo zrnce neodlučnosti, neobaviještenosti, zbunjenosti, prostodušnosti, ili naprosto loše sreće, pa da se ne uspiješ dočepati slobode onkraj kasarnske ograde, pa na prvi bus ili vlak za Zagreb, ili tko zna kamo, samo dalje od tog oružja, tih starješina, tih laži, tog terora… Nisu svi uspjeli“, piše Boris Pavelić, novinar Novog lista.

„Tužno je razgovarati s tim obiteljima“, kaže Nataša Kandić, „jer svi oni pate od tuge i imaju osjećaj da ne pripadaju nikome, da ih nitko ne priznaje. Tužno, jako tužno. Nadam se da će doći trenutak kad će se o tome razgovarati na jedan drugi način. Jer ti mladići jesu žrtve, žrtve ideološke izopačenosti. Slati djecu na front… Štoviše, podaci pokazuju da su uglavnom ginuli u prvom tjednu, tri ili četiri dana nakon što su dovedeni na bojište. To znači da su poslani bez ikakve prethodne pripreme.“

Dvadeset i pet godina traje intenzivna šutnja svih i svuda o tim mladićima: ovdašnjim dominantno nacionalističkim i patriotskim javnostima strane su i nepotrebne ratne žrtve koje se ne mogu striktno svrstati ni na jednu od dvije strane. A da je pameti i ljudskosti, i da nije epskog poimanja ratovanja, upravo bi se o tim žrtvama najviše govorilo: nema ničeg što tako jasno i nedvosmisleno svjedoči o besmislu i zlu rata, kao te smrti zbunjenih regruta u slavonskom blatu i na uskoj cesti što vijuga Livanjskim poljem.

Al Jazeera