Ničija zemlja Sutorina

Međunarodno pravni osnov za sticanje nezavisnostBiH u toku disolucije bivše Jugoslaviječine prva tri mišljenja tzv. Badinterove komisije: Mišljenje br. 1 – Jugoslavija je u procesu raspadanja, Mišljenje br. 2 – Pravo na samoopredjeljenje ne smije uključiti promjenu unutrašnjih granica i Mišljenje br. 3 – Administrativne granice između republika postaju državne, (11.01.1992).

Prof. dr. Hazim Bašić

‘Zaledi pa vladaj’

U osnovi Mišljenja br. 3 (koje je nastalo kao odgovor na pitanje R Srbije da li su unutrašnje granice ujedno i granice razgraničenja), stoji načelo Uti possidetis (lat.kako posjedujete), načelo međunarodnog prava na osnovu kojeg se unutrašnje(administrativne) granice između federalnih jedinica priznaju kao državne graniceu času sticanja nezavisnosti. Ovo načelo se primjenjuje već preko 200 godina (od 1810.), a njegov temelj je zadržavanje teritorijalnog statusa quo.Ono je odigralo pozitivnu istorijsku ulogu kod sukcesije državastabilizujući države na unutrašnjem i vanjskopolitičkom planu.Znači, u nedostatku drugačijeg, slobodno postignutog sporazuma između bivših republika,postojeće granice postaju zaštićene međunarodnim pravom.

Pretvorbaadministrativnih u državne graniceu procesu dezintegracije država u Istočnoj Evropi i SSSR-u dovela je do transformacije ovog načela u opšti princip razgraničenja (iako on još uvijek nema karakter posebnog međunarodnog propisa). Njime se faktički ‘zamrzava’ postojeće stanjei to iz sigurnosnih razloga, zbog moguće kolizije interesa različitih grupa u ostvarivanju prava na samoopredjeljenje. S ciljem prevencijesukoba, ovo načelo ima pristup’stop the clock without setting it back in time’.

Načelo efektiviteta vlasti

Kako je i navedeno u Mišljenju br. 3, novonastale međudržavne granice se mogu mijenjati sporazumom, a u slučaju nedostatka pravnih akata iz kojih proističu pravni titulusi u momentu sukcesije, ‘pravo uzima u obzir faktičku situaciju koju tvori određena državna praksa, zasnovana na stvarnom i neometanom vršenju efektivne vlasti’, (D. Dimitrijević, 2003.).Radi se onačelu efektiviteta,’… čija srž leži u trajnoj i mirno uspostavljenoj vlasti, kao osnove za sticanje pravnog naslova (titulus)neke teritorije’ (Max Huber). To je ujedno i sastavni elementteritorijalnog suvereniteta i uslov formiranja nezavisne države.Ovaj princip se pojavljuje i kod federalnih država, ali i njenih sastavnih dijelova.
Prema tome, u odsustvu valjanog pravnog osnova, princip’uti possidetis’se zapravo može koristiti i kaoputokaz ka utvrđivanju efektivne granicei postaje -‘uti possidetis de facto’. Prihvativši stanje de facto Arbitražna komisija je naglasila sigurnosnu funkciju ovog pravila u uslovima koji bi mogli dovesti do sukoba.

Dakle, na efektivitetu vlasti u trenutku sukcesije, praktično se bazira i princip ‘uti possidetis’. Tako efektivnost upave na spornoj teritoriji može potvrditi pravni osnov ili ga može negirati. U određenim slučajevima ga može i ‘nadopuniti’ gdje se ne poklapa stvarna vlast i formalni pravni status. Pri analizi dokaza efektivnost vlasti se cijeni u momentu nastanka države i poslije toga.

Uti possidetis juris

Princip ‘uti possidetis’ se može tumačiti i kao ‘početni korak’ za potencijalni pravninaslov, bez obzira na činjenicu postojanja aktuelnog osnova – efektivnevlasti utrenutku sukcesije.Kako u određenim okolnostima, princip ‘uti posidetis’dejstvuje retroaktivno, samim tim se ne spriječava utvrđivanje genezeuspostave međunarodno priznatih granica.
Potrebno je, također, napomenuti da granice katastarskih općina ne omogućujupravni naslov, a strane u pregovorima mogu ih uzeti kao supsidijarni (pomoćni) kriterij.

Princip ‘uti possidetis juris’ dejstvuje tako, što zapravo‘zamrzava’ pravni osnovposjedovanja teritorije u momentu sticanja nezavisnosti.U prilog tome ide i stav, da poštovanje teritorijalnog integriteta proizilazi iz UstavaSFRJ iz 1974. god. (alineja 2. i 4. člana 5. Ustava) koji govori o nepromjenjivosti republičkih granica bez slobodnog dogovora.U slučaju Sutorine, u trenutku disolucije, takav slobodan dogovor između BiH i Crne Gore nije postojao. Nije postojao ni tekući pravni spor, koji bi to područje izuzeo iz razgraničenja i prepustio dodatnoj arbitraži. A ‘u skladu s logikom anglosaksonskog prava od koje je pošla i Badinterova komisija,usvajanjem Ustava iz 1974. godine koji je tadašnje faktičko razgraničenje između republika ugradio kao temelj njihovih međusobnih odnosa,BiH jeautomatski prihvatila i verificirala i tadašnje faktičko stanje po pitanju statusa Sutorine’ (Z. Hadžidedić, 2015). Uvažavajući ovakvo činjenično stanje, zamrzava se status zatečen u momentu disolucije.

U slučaju eventualne arbitraže između BiH i Crne Gore mogla bi biti zanimljiva presuda iz 1933. kojom je primjenom načela uti possidetisutvrđena sporna granicu između Gvatemale i Hondurasa. Stranke u toj parnicisu bile ovlastile arbitražni tribunal, u slučaju da ustanovi da je neka od strana efektivno vršila vlast na spornom teritoriju, da drugoj strani dosudi pravičnu nadoknadu u teritorijima ili na drugi način. Dakle, ‘u toj parnici načelo efektivnosti imalo je u najmanju ruku jednak značaj kao i načelo uti possidetis.'(V. Degan, 2005)

Zaključak

Nije istina da se Mišljenja Arbitražne komisije mogu mijenjati. Stavovi dati u prva tri Mišljenja su ugrađeni u rezolucije Ujedinjenih naroda i ona su dio međunarodnog javnog prava. Oni čine temelje nezavisnosti svih država nastalih raspadom bivše SFRJ.
Katastar Sutorine je gotovo 70 godina u rukama Crne Gore koja efektivno vrši vlast na tom teritoriju prije, u toku i nakon sukcesije. U slučaju pokretanja spora, argumenti BiH su historija, geografija, pravda i pozivanje na Ustav iz 1974. Izvjesno je da bi međunarodni sud mogao, koristeći načelo presuđena stvar (Res iudicata), (gdje sud presuđenu stvar prihvata kao istinitu), kao i načela uti possidetis de facto, i u ovom slučaju donijeti istu odluku kao i u mnogim sličnim slučajevima do danas (npr. u sporu Burkina Faso vs. Mali na koji se Arbitražna komisija i referira u Mišljenju br. 3) i presuditi spor u korist Crne Gore.

Dodatno, sud može uzeti u obzir i objektivnu okolnost, koja se pojavila nakon sukcesije, a to je dejtonski mirovni sporazum, koji također predstavlja međunarodnu pravnu činjenicu,a prema kojoj teritorij BiH ne obuhvata Sutorinu. Isto tako, sud može cijeniti i eventualne destabilizacione efekte u slučaju donošenja konačne presude, jer je u samoj osnovi načela uti possidetis očuvanje stabilnosti uprave.

U slučaju da Crna Gora pristane na arbitražu, princip uti possidetis de facto je na njenoj strani, a na osnovu geneze nastanka današnjeg razgraničenja, BiH eventualno može tražiti pravičnu kompenzaciju (na primjer korištenje luke Bar), pri tome koristeći res iudicata u slučaju Gvatemala vs. Honduras.
Prethodna analiza je bila isključivo pravnog karaktera. U političkom pogledu, raspakivanje i nepoštivanje mišljenja Arbitražne komisije o principima formiranja novih granica relativizira ovaj međunarodno pravni akt i otvara mogućnosti da se potaknu i promovišu novi granični sporovi, pa i secesije. Gledano u širem vremenskom i geografskom kontekstu, status Krima tada više ne bi bio presedan, nego možda novi princip.

neznase.ba