Nataša Kandić: “Današnji političari djeluju kao da pojma nemaju što se na ovim prostorima događalo”

Danas smo suočeni sa strašnom političkom razinom, i u našim zemljama, ali i iz međunarodne zajednice. Sadašnje međunarodne političke garniture djeluju kao da pojma nemaju što se na ovim prostorima događalo. Kada im netko obeća nešto što im odgovara, zaborave na sve drugo. Međunarodna zajednica danas u Srbiji poštuje one koji su 1991. bili na strani rata. To obilježava današnji trenutak, i uznemiruje kritički raspoložene ljude…

Autor: Boris Pavelić

Kad govori o nevinim žrtvama rata, Nataša Kandić zakašljat će se, pa sugovornik stječe dojam da se bori sa suzama i pokušava prikriti grč u grlu. Ništa čudno: ni četvrt stoljeća mirotvornog aktivizma i zaštite prava ratnih žrtava gospođi Kandić nije promijenilo izvorno i nepomućeno suosjećanje kao motiv za njezin plemenit, ali mukotrpan i iscrpljujući rad. Nataša Kandić, utemeljiteljica Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda, bez ikakve sumnje, među najuglednijim je mirotvorcima bivše Jugoslavije.

Još prije početka rata, zajedno s malom skupinom istomišljenika, u Beogradu se hrabro i aktivno, demonstracijama i javnim akcijama, suprotstavila ratnim prijetnjama Slobodana Miloševića. Od tada do danas nije posustala u zagovaranju mira, suosjećanja i solidarnosti, te zagovaranju prava žrtava i kažnjavanja ratnih zločinaca. Zastupala je, primjerice, vukovarske ratne žrtve na suđenju počiniteljima u Beogradu. Upravo ovih dana navršilo se deset godina otkako je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić Natašu Kandić odlikovao hrvatskim državnim odličjem »Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske«, za promociju moralnih vrijednosti i njezin mirotvorni rad.

Posljednjih godina, osmislila je i vodi kampanju za osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratu i njegovim žrtvama, u javnosti poznate kao REKOM. S gospođom Kandić razgovarali smo ovoga tjedna u Zagrebu, gdje su nevladine organizacije iz regije predstavile nove rezultate popisa svih ratnih žrtava u ratovima devedesetih.

Kako biste opisali situaciju u regiji?

– Dopada mi se što napreduje komunikacija među ljudima. Jako mi je drago što postoje inicijative poput, na primjer, udruženja Krokodil, koje obnavlja veze među ljudima i kulturama. Oduševljava me činjenica da mnogi, u odnosu na prošlo razdoblje, njeguju kritičku riječ, i čini mi se da u tome granice više ne postoje. Granice je bilo teško probiti, jer su bile politički nametnute, ali čini mi se da je to ipak uspjelo, i da ih više nikada i nitko neće moći nametnuti. Ipak, premda su dvojica bivših predsjednika, koji su neslavno prošli, a mogli su mnogo bolje – Boris Tadić i Ivo Josipović – započeli graditi pristojnu komunikaciju, oni su s vremenom, provodeći vlast, počeli čak i cenzurirati, strahovati od nekih udruženja, osluškivati desno javno mnijenje, i na kraju su izgubili vlast, jer su bili uplašeni.

Pokazalo se da nisu uspjeli učvrstiti ideju pristojnog društva, nego da je sve to bilo ograničeno. Danas smo suočeni sa strašnom političkom razinom, i u našim zemljama, ali i iz međunarodne zajednice. Sadašnje međunarodne političke garniture djeluju kao da pojma nemaju što se na ovim prostorima događalo. Kada im netko obeća nešto što im odgovara, zaborave na sve drugo. Međunarodna zajednica danas u Srbiji poštuje one koji su 1991. bili na strani rata. To obilježava današnji trenutak, i uznemiruje kritički raspoložene ljude. Postoji zabrinutost oko toga dokle će ići podrška tim starim vođama, te hoće li se politički radikalizam smanjiti ili povećati. U pitanju je napredak i demokratizacija državnih institucija, jer predstavnici međunarodnih zajednice ne brinu o njima, nego su vezani uz pojedince, političare koji su vezani za te institucije.

Više nade

Očito govorite više o Srbiji. Ali, kako očekivati od međunarodne zajednice i EU da pomognu demokratizaciji Srbije, kad se Hrvatska, od svog ulaska u EU, strovaljuje u politički radikalizam?

– Vidjeli smo što se događa u Mađarskoj. Potom Hrvatska. Sve su to političke prepreke koje su unazadile politički napredak. Jedno se vrijeme čak činilo da je bolje u Srbiji, nego u Hrvatskoj. Potom, ono što se događalo u BiH bila je prava konfuzija: jedan dan, bosanski političari piju kavu u Beogradu, sljedećeg dana njihove su riječi potpuno daleko od svega toga. Potom, prošle godine, Srbija vodi diplomatsku ofenzivu da UN rezolucijom ne osudi genocid u Srebrenici, i slavi kad u tome i uspije; premijer Aleksandar Vučić potom odlazi u Srebrenicu i ondje biva napadnut, a onda se od toga pravi drama. Ali, žrtve znaju tko je Vučić, žrtve znaju da je devedesetih govorio: »Sto muslimana za jednog Srbina«, znaju tko mu je učitelj…

Vučić je u Srebrenici još sjajno i prošao, kako je zaslužio. Jer, on nije zaslužio da uđe u Srebrenicu. S druge strane, udruženja žrtava dočekuju Vučića s ljiljanima u Srebrenici. Sve je to teško razumjeti. S jedne strane imamo zaborav, s druge strane, imamo političku upotrebu ili zloupotrebu i onoga što je bilo i onoga što bi trebalo biti… No, ipak, čini se da izbor novog premijera u Hrvatskoj donosi nešto više nade. Iskreno, znam ljude koji su odahnuli kada je Plenković došao poslije onog ekstremizma, radikalizma, primitivizma i populizma – premda, istina, ni od njega nismo čuli za što se zalaže. Plenković je čovjek pristojnih manira, on ne mrzi pogledom. Zato je u Hrvatskoj, pa i u regiji, zadobio simpatije.

Njegova je vlada ipak prosvjedovala nakon što su uhićeni pripadnici HVO-a osumnjičeni za ratne zločine u Orašju.

– Situacija s Orašjem pokazuje da postoji problem: da se i na političkoj razini misli da ne mogu biti optuženi za ratne zločine oni koji se smatraju žrtvama. Naime, Hrvati se generalno smatraju žrtvama; otuda, pripadnici HV-a ili HVO-a ne mogu biti optuženi, ili eventualno osuđeni, kao ratni zločinci. To me duboko iznenadilo – kako je tako nešto moguće? A zatvori u Donjoj Mahali kod Orašja bili su strašni. Fond za humanitarno pravo (FHP) istraživao je te zatvore.

Što ste ustanovili?

– Razgovarali smo s mnogim logorašima iz tih zatvora, seljacima, ali i intelektualcima iz Orašja. Neviđeno je koliko čovjek može smisliti različitih tipova mučenja, zlostavljanja, poniženja, unižavanja… Jedan čovjek, koji je danima mučen, odlučio je sam sebi okončati život, jer nije više mogao trpjeti nasilje. Trebalo bi izaći sa svim tim svjedočenjima. Reakcija bi tada možda bila drukčija, jer bi se vidjelo što se ondje događalo. Ovako, ispalo je kao da se Hrvatska brani od političkih optužbi Tužiteljstva BiH, a ne vidi se što je ondje sve počinjeno.

Imate rijetku upornost da istražujete činjenice: već godinama dokumentirate žrtve, njihove identitete, želite precizno ustanoviti što se točno dogodilo, zauzimate se da države pomognu… Jeste li zadovoljni odjekom svojih istraživanja?

– Ne. Događa nam se da ta druga »istina«, te druge »činjenice«, imaju prevagu. Na primjer: godinama već objavljujemo imena 758 poginulih u NATO-ovom bombardiranju Srbije, ali to do političke razine uopće ne dolazi. Na svaku našu brojku, imamo političare koji kažu: »Hiljade i hiljade ljudi su ubijene, hiljadu i hiljadu civila, hiljadu i hiljadu djece, hiljadu i hiljadu putnika…« Ispada da je u napadu NATO-a poginulo sto hiljada ljudi. To je zloupotreba, politički pristup kako javnost držati stalno u zamci, da je NATO glavni neprijatelj. Nikada ne govore zašto je NATO, zapravo, odlučio bombardirati državu.

Nijednoj političkoj garnituri ne odgovara prava istina?

– Nužno bi bilo da političari formiraju komisiju s minimalnim zadatkom: da utvrdi identitet i okolnosti ubijenih i nestalih, te da se popišu logori u kojima su bili zatočeni civili. To je ideja REKOM-a. Kad god smo razgovarali s političarima, svi su rekli: da, to je važno. Ali drugi korak – toliko je vremena bilo potrebno… Da imenuju izaslanike, da pregledaju naše dokumente… Dvije godine je trebalo da imenuju izaslanike za REKOM.

Te su izaslanike, međutim, imenovali bivši predsjednici – oni više to nisu, zar ne?

– Točno, nisu. Političari koji su ih imenovali nisu više na vlasti.

Za bolja vremena

Pretpostavljam da od sadašnjih predsjednika ni ne očekujete da podrže REKOM?

– Ne očekujemo. Jedinu šansu vidimo u Berlinskom procesu: da vlade zemalja poput Srbije, Kosova, Crne Gore odluče osnovati komisiju. S Bosnom i Hercegovinom je teško, jer srpski član Predsjedništva BiH postupa onako kako kaže predsjednik Republike Srpske, a on oduvijek tvrdi da je REKOM protiv Srba. Ne znamo može li tu biti pomaka. Ali i kada je riječ o hrvatskom članu Predsjedništva BiH, pitanje je hoće li samostalno donositi odluke, ili će, kako se čini, čekati uputu iz Zagreba. Prethodni hrvatski član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, podržavao je REKOM.

Jeste li kontaktirali hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović?

– Javni zagovarač Žarko Puhovski prošle je godine preko članova kabineta pokušao doći do predsjednice. Nije uspio. Brzo smo shvatili da predsjednici i prethodnoj vladi REKOM uopće nije na dnevnom redu. U prvom krugu Berlinskog procesa ne treba pristanak Hrvatske: ako premijeri Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova i bar netko iz Predsjedništva BiH donesu zajedničku deklaraciju, čini nam se da bi to moglo olakšati i Hrvatskoj da se pridruži inicijativi, s razumijevanjem da se posao utvrđivanja imena i okolnosti stradanja ne može obaviti bez Hrvatske. Nadam se da će to podržati i udruženja žrtava, jer je važno da sve žrtve budu priznate u cijeloj regiji. Naime, važno je podsjetiti da su hrvatske žrtve priznate u Hrvatskoj, ali postoji problem s njihovim poštovanjem i priznavanjem u Srbiji. Zato je važan regionalni pristup. Za albanske žrtve važno je da budu priznate u Beogradu, a ne da se spomen albanskih žrtava odmah »pokriva« govorom o srpskim žrtvama. To treba promijeniti, činjenice treba javno izložiti.

Cijeli vaš trud temelji se na pretpostavci da će stvari krenuti nabolje. Taj je napredak godinama simbolizirao mukotrpan, ali stalan i izvjestan put država bivše Jugoslavije prema EU. Međutim, posljednjih godina, ta vizija je na rubu propasti: EU se gotovo raspada; Rusija je sve jača; Donald Trump postao je američki predsjednik, istok i jug gore u ratovima, ljudi bježe preko mora, utapaju se, a Europa ih odbija… Kao da se raspada globalna vizija svijeta mira. Kako, u tom kontekstu, nastaviti mirotvorni rad? Kako zaštititi sve te žrtve?

– Na to pitanje svatko mora odgovoriti iz osobne perspektive. Ja znam da ću ovo raditi do posljednjeg trenutka svog života. Hoću pokušati da sačuvamo sjećanje na ljude koji su izgubili život u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Najviše je civila: od 130 tisuća poginulih, najmanje je 70 tisuća civila. Zamislite: žene, djeca, starci… To što znam, uistinu me priječi da zaključim: »Pa sve se raspada, nikome to neće trebati…« Mislim da će ipak trebati. Ako uistinu dođe do globalnih pomicanja, a ima indicija da bi moglo, svejedno uvijek treba stvoriti i sačuvati nešto što će biti važno u nekome drugom, boljem vremenu.


Ovih ste dana javno spomenuli skupinu žrtava koje se gotovo nikad ne spominju: to su ročnici, mobilizirani vojni obveznici, uglavnom osamnaestogodišnjaci i devetnaestogodišnjaci, koji su poginuli u JNA, najčešće na vukovarskom ratištu, a čije obitelji i danas žive u Hrvatskoj. Znate li koliko je takvih obitelji? Kako žive ti ljudi?

– Nismo uspjeli ustanoviti točan broj. Za takvim smo obiteljima počeli tragati prošle godine, i ustanovili da broj nije tako malen. Ali, vrlo je teško doći do tih ljudi. Naime, da bismo od Ministarstva obrane Srbije dobili neki podatak, moramo znati ime i prezime žrtve, i dostaviti ga ministarstvu. Tek potom ministarstvo nama potvrdi kome je ta žrtva pripadala. Utvrdili smo da je oko stotinu državljana Hrvatske, BiH, Makedonije i Albanaca, mladih regruta JNA, izginulo na ratištima u Hrvatskoj, ponajviše u Vukovaru. Najporaznije je da se tim ljudima nitko ne bavi. Njihove su obitelji prepuštene samima sebi. Hrvatska ih ne priznaje, ne primaju nikakvu pomoć, oni kao da su obilježeni. Zaboravlja se da to dijete nije samo odabralo otići u JNA, ono se odazvalo na regrutacijski poziv. Zaboravlja se, također, da tu djecu nitko nije pitao, niti su ta djeca znala kamo idu, niti su, kad su dovedena na ratište, mogla, u uniformi JNA, krenuti na drugu stranu.

Dopustite da podsjetim na knjigu »Grobnica za Miroslava Milenkovića«, koju smo 1991. objavili u Beogradu. Milenković je bio otac dvoje djece, a 1991. je prisilno doveden u JNA, u Šid, iz kojega je njegova jedinica trebala na ratište u istočnu Slavoniju. Dio jedinice zbog toga se pobunio, pa su zapovjednici naredili da oni koji prihvaćaju ići na front stanu u jedan red, a oni koji odbijaju, u drugi. Naoružan i u uniformi, Milenković je tri puta prelazio s jedne strane na drugu, da bi se treći put, na pola puta od jednoga do drugog reda, ustrijelio. Deseci i deseci mladića gurnuti su taj rat. Sjećate li se one snimke devetnaestogodišnjeg Bahrudina Kaletovića iz BiH koji u JNA u Sloveniji, s kacigom na glavi i nekakvim zelenim lišćem na njoj, skriven u zaklonu, razgovara s novinarom Yutela i kaže otprilike:

»Oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu.« Taj dječak još kaže da samo želi ostati živ. To je povijesna scena, mladić je rekao ono što su mislili svi ti mladići i dječaci koji pojma nisu imali što se oko njih zapravo događalo. Zašto su u Vukovaru? Što se tu događa? Njihove obitelji pojma nisu imale gdje su im djeca. Na kraju su te obitelji dobile šturo obavještenje i zatvoreni limeni kovčeg koji nisu smjeli otvoriti; obitelji u Hrvatskoj vjerojatno nisu ni to. Tužno je razgovarati s tim obiteljima. Svi oni pate od tuge, i imaju osjećaj da ne pripadaju nikome, da ih nitko ne priznaje. Tužno, jako tužno. Nadam se da će doći trenutak na koji će se o tome razgovarati na jedan drugi način. Jer – ti mladići jesu žrtve, žrtve ideološke izopačenosti. Slati djecu na front… Štoviše, podaci pokazuju da su uglavnom ginuli u prvom tjednu, tri ili četiri dana nakon što su dovedeni na bojište. To znači da su poslani bez ikakve prethodne pripreme.

Novi list