Ivan Lovrenović: „Andrićevstvo“, turkofilija, turkofobija

O Andriću se svašta “u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato a književnost ne razumije niti mu je potrebna, odavno „znalo“, samo se do nekidan nije znalo da je Ivo Andrić bio i – rasist”

Autor Ivan Lovrenović

Mislilo se do sada da je o Ivi Andriću čaršija „znala“ sve: za hrvatsko-katoličku bio je nacionalni prebjeg i vjerski konvertit, posrbica i prodana duša, za građansku srpsku – fra Ivan-beg, politički suncokret koji je iznevjerio kralja i monarhiju a za pun tanjur i miran život prihvatio Tita i komuniste, za bošnjačko-muslimansku mrzitelj islama, Bosne i muslimana. Još koješta se nadodavalo. Neki su mudri hrvatski književni povjesničari pouzdano znali da je fratarsko kopile, bošnjački znalci su ih korigirali: ne, no je begovsko pa mu otuda genijalnost, a osim toga napisao je po naredbi Udbe roman Derviš i smrt, to kukavičje jaje koje je morao potpisati Meša Selimović da bi muslimani lakše progutali prijevaru (vidi ovdje: Lažni pisac Meša Selimović). A u svim čaršijama jednako se „znalo“ i da je bio beskrupulozni erotoman, mizantrop, škrtac, itd.

Sve se to u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato a književnost ne razumije niti mu je potrebna, odavno „znalo“, samo se do nekidan nije znalo da je Ivo Andrić bio i – rasist. Sada nas je čaršijski um, napokon, prosvijetlio i tim saznanjem. Obnarodovao ga je Nerin Dizdar govoreći o knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: ona mu je otvorila oči za taj epohalni nalaz. O sretnome nalazaču Dizdaru pak znamo tek to da ga u krugu Mahmutćehajićevih apologeta tituliraju kao „istraživača ideologijskih zabluda u bosanskoj političkoj i kulturnoj pluralnosti“ (?), a u stvarnom životu je zastupnik SDP-a u parlamentu Hercegovačko-neretvanskoga kantona.

Nepokolebljivo uvjeren u otkrivenjsku misiju Mahmutćehajićeve knjige, „istraživač zabluda“ zaokružuje i sažima njezine ideje: „Rasizmom je opterećen cijelokupan Andrićev opus! Čitav njegov opus, upravo zbog estetike – ljepote celofana u koju je upakovan, naročito taj rasizam – predstavlja još veću društvenu opasnost, jer upravo je taj rasizam često nesporno prihvaćan kao apsolutno činjenično stanje“, a „Andrićevim se knjigama mahalo u Višegradu, gradu koji je rezultat genocida nad Bošnjacima a dokazi njegovog jasnog rasizma postoje zapisani u doktorskoj disertaciji“. Smetnja su, gotovo da se žali Dizdar, samo „književnici poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića koji ne žele priznati da je bio rasist“.

Jednako nadahnut Mahmutćehajićem, Senadin Lavić donosi još jedno senzacionalno književno-političko otkriće, koje je promaknulo cjelokupnoj dosadašnjoj književnoj znanosti što se bavila Andrićevim djelom: „Andrićeva književnost je veliki antibosanski projekt, velikosrpski projekt, rezultat Nedićevog režima, u kojoj su dobri Bošnjani prikazani kao remetilački faktor.“

Vijest o sijelu u Mostaru, na kojemu su Dizdar, Lavić i drugi adepti Mahmutćehajićeva umovanja gorljivo raskrinkavali „nacionalističke, orijentalističke i kulturno rasističke odnose prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu“ u djelu Ive Andrića, obišla je medijski prostor i u njemu izazvala različite reakcije i komentare. Među njima najzanimljiviji su mi neki srpski autori, koji energično protuslove ovakvom vandaliziranju Andrićeve književnosti, a u intelektualnom i teorijskom pogledu „argumentacija“ koju nude istovjetno je nacionalističko vandaliziranje, samo s naličja. Tako će, na primjer, historičar Čedomir Antić reći da ovakvim tretmanom Andrića „Bošnjaci samo pokazuju da su im stvarne namjere 1992. bile stvaranje etnički čiste bošnjačke države“, a pisac Vladimir Kecmanović: „Priča se o mržnji prema muslimanima da se ne bi pričalo o srpskom poreklu većine muslimana, a priča o njemu je nezgodna jer su svi svesni da je istina.“

O izumu „andrićevstva“ pisao sam još prije tri godine (vidi ovdje: Kopile ovjenčano Nobelom) kada je bio lansiran u Mahmutćehajićevom časopisu Forum Bosnae u formi jednoga od poglavlja buduće knjige. Tu se Mahmutćehajićev perenijalistički i kvaziteološki mlin, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, ljutito dohvatio i moje malenkosti zbog opaske u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji da je Andrić „najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti“. Kasnije, u knjizi Andrićevstvo: protiv etike sjećanja taj moj krimen u Mahmutćehajićevoj „teološkoj“ imaginaciji se razrastao i nabujao dotle, da sam proizveden u zlokobnu figuru „žreca andrićevstva“, suglasnoga s Emirom Kusturicom i Dobricom Ćosićem, onoga koji „s inkvizicijskom sigurnošću presuđuje“, zastupnika „totalitarnog hrvatstva“ i „nacijstva“. Toliko je očigledno uzrujanost i nebuloznost tih izmišljaja u obrnutoj proporciji s istinitošću, da je o njima besmisleno raspravljati. Ali me, skoro zabavno, podsjećaju na ono što je isti autor tvrdio kada sam 2003. godine u sarajevskim medijima bio izložen istovrsnim napadima i objedama, kakvima se on služi sada. Oblijeva tada Mahmutćehajić Lovrenovića superlativima (neumjerenima, kakve su mu i sadašnje inkriminacije uostalom), te piše kako su „divljački i šovinistički napadi na Ivana Lovrenovića nepopravljiva sramota i mrlja na bošnjačkom narodu. Njih ništa ne može izbrisati. Za to su odgovorni svi pripadnici tog naroda toliko koliko su prema toj sramoti i toj mrlji ravnodušni“.

Prepadnut tim kolektivističkim mi-govorom, otklonio sam tada Mahmutćehajićevu obranu: „Nipošto i nikako! Ni u što tako tvrdo nisam osvjedočen kao u to da nema opasnije manipulacije nego što je ona kad se govori ispred naroda, u ime naroda, bez obzira govori li se s dobrim ili s demagoškim namjerama… Kakve li je sve užase i stradanja na ovim stranama u daljoj i bližoj povijesti proizvela takva manipulacija narodom i mi-govorom – je li potrebno podsjećati?“ (Vidi ovdje: Govor ništenja)

U eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji (2008) pisao sam o potrebi i mogućnosti da se Andrićevo djelo analizira „sa stajališta objektivno postojećih eurocentričkih i orijentalističkih premisa (u smislu izvornoga Saida) u Andrićevu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza, oslobođena od ideoloških apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrićevih likova i situacija, uvažavajući osnovni zahtjev u interpretaciji književnoga teksta (osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj strukturi) – da se likovima ne može mehanički pripisivati identitet i stajalište autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obaraju tezu o Andrićevoj islamofobiji, i, čak, bosnofobiji (!). Andrića je umjetnički zanimala i izazivala sva Bosna, zanimao ga je kompleksni totalitet te zemlje kao ‘graničnoga prostora na kojem se sreću Istok i Zapad, zajedno sa hrišćanskom zajednicom, koja je vekovima bila potčinjena administraciji zasnovanoj na islamu’“, kako piše Celia Hawkersworth.

Ovdje donosim fragment iz poglavlja Andrić i muslimani u tom eseju, gdje se osvjetljuje problem koji leži u samome srcu spora oko Andrića.

Turkofilija i turkofobija

(…) Andrić je zapravo neka vrst goleme prizme kroz koju se prelamaju i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma… Jedan od sržnih aspekata u tom kompleksu svakako je – pitanje historijskoga i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne. Od početka moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome „laboratoriju“, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima. Na drugom polu govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske. Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište. Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od klasnorevolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici…), koje je često izražavano u esktremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet. Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge nas je (krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća) odbijala ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj. Utoliko više što mnoge njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja. Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe „ključ svega”, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1978) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorfološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući svojim imaginacijsko-istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu – ubiti donositelja loših vijesti.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i nacionalnoga ekskluzivizma.

Promotren iz ove vizure trajnoga sporenja dviju oprečnih nacionalnih koncepcija oko tumačenja osmanske epohe, “slučaj Andrić” ukazuje se u stvari kao indikacija, ne govoreći ništa previše važno o Andrićevoj književnosti, a govoreći mnogo o ideološkoj poziciji antagonista. Obje nacionalne ideologije – turkofobna (srpska, i u implicitnoj, podrazumijevajućoj formi jugoslavenska, danas djelomično i hrvatska), i turkofilna bošnjačkomuslimanska, Andrićem se samo služe, potpuno ignorirajući književni karakter njegova teksta i metodološko-spoznajne zahtjeve koji iz toga proizlaze. Prva – tako što Andrićev tretman muslimana i Turaka svodi na “dokaz” za svoje teze, druga – tako što svojim “historijskim istinama” o tobožnjoj idiličnosti osmanskoga razdoblja osporava “tačnost”’Andrićeva teksta, prokazujući njegovo djelo kao jednu od “najsnažnijih uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije” (kako se tvrdi u predgovoru zborniku Andrić i Bošnjaci, Preporod, Tuzla 1999).