Iseljavanje zbog boljitka ili očaja

Političari neće da čuju ono što običan svijet odavno govori: samo da mi dijete bude zdravo i da ode odavde.

Piše: Mladen Mirosavljević

Bh. mediji su, kao veoma zanimljivu, objavili vijest da se u entitetu Republika Srpska od ove školske godine zatvara 15 škola. To je privuklo neuporedivo veću pažnju od toga da je ove školske godine u Republici Srpskoj upisano najmanje prvačića u njenoj istoriji, prvi put manje od 10.000 djece. Time su nastavljene negativne tendencije koje traju već godinama, a demografski podaci pokazuju da od 64 entitetske opštine, samo Banja Luka ima pozitivan prirodni priraštaj. A i to je relativno s obzirom da se u njoj porađaju i porodilje sa drugih područja Bosne i Hercegovine.

Ništa manje nije zanimljiv (i upečatljiv) podatak da je u posljednje tri godine upisano 20.000 prvačića manje, kao i da je ovaj entitet u posljednje tri godine napustilo 25.000 osoba. Sve su to podaci koji se pomenu, ali se preko njih prelazi u Republici Srpskoj olako i oni se ignorišu za razliku, recimo, od pažnje koja se pridaje broju doseljenih Arapa u BiH i njihovoj kupovini nekretnina, čemu se pridaje neuporedivo veća pažnja, tolika kao da to, ustvari, predstavlja pravu opasnost po budući opstanak Srba u BiH.

Olako se prelazi i preko drugih činjenica i zvaničnih statističkih podataka, koji su neumoljivi, ma koliko i oni bili relativni s obzirom da je kod nas i statistika relativna kategorija koja funkcioniše po onoj narodnoj: kupus plus meso jednako sarma. Pa kome šta dopadne.

Zašto ljudi odlaze?

Entitetska opozicija je najavljivala da će tražiti da se u Narodnoj skupštini Republike Srpske razgovara o zabrinjavajućim demografskim trendovima ali, kao i u drugim slučajevima – najavljivala, pa zaboravila, zabavljena sama sobom.

Privrednici već odavno upozoravaju da najpotrebniji radnici u sve većem broju bolju budućnost traže u nekim drugim zemljama Evrope, a prije svega oni nisko i kvalifikovani radnici najtraženijih zanimanja u građevinarstvu, zanatstvu i ugostiteljstvu, tako da BiH već ozbiljno ima problema sa tom kategorijom radnika. Niko pri tome nije ni pokušao dati odgovor na pitanje zašto odlaze ako ovdje bez problema mogu naći posao i čime u stvari nisu zadovoljni.

Ako se tako nastavi više neće imati ko da radi, jer se tržište potpuno raspada, upozoravaju iz entitetske Unije udruženja poslodavaca. Njihova analiza pokazala je zabrinjavajući trend iseljavanja stanovništva.

“Od 2010. do 2015. godine 92.600 ljudi je napustilo Bosnu i Hercegovinu. Do 2021. godine, po tom istom trendu ako se nastavi, negdje oko 140.000 će napustiti Bosnu i Hercegovinu”, naveo je podatak Stevo Pucar, autor analize “Projekcije tržišta rada u Republici Srpskoj 2017-2021”, koja je predstavljena na okruglom stolu na koji su poslodavci pozvali i predstavnike entitetske Vlade.

Poslodavce brinu i projekcije, jer će ovim tempom sa tržišta rada do 2021. nestati 40.000 radno sposobnih i još oko 70.000 djece. Do tada će se plate povećati u prosjeku za 30 maraka (15 eura) ako se nastavi trenutni trend privrednog rasta, pa su sigurni da tek tada neće moći da konkurišu razvijenim zemljama.

Ministrov odgovor

“Ministre, šta ćemo”, pitali su Milenka Savanovića, ministra rada i boračko-invalidske zaštite koji je predvodio delegaciju Vlade.

I, kao i cjelokupna javnost, dobili su odgovor koji je u toj istoj javnosti, kao i medijima, prošao potpuno nezapaženo. A taj, sramotni, ministrov odgovor je jedan od suštinskih odgovora zašto ljudi odlaze iz ove zemlje.

Ministar Savanović, jedan od potpunih promašaja u aktuelnoj entitetskoj Vladi, to je ovako dubokoumno elaborirao: “Da li je to posljedica zapošljavanja ili posljedica odlaska? Pa, posljedica zapošljavanja. Mi imamo statistiku Zavoda za zapošljavanje, gdje je u junu mjesecu bilo 120.036 nezaposlenih. Dakle, to je nezaposlenost ispod 25 odsto, tj. 24,8 odsto, i to je dobar pokazatelj. Ali, nažalost, ljudi idu i mi to ne možemo zaustaviti”.

“Nažalost, ljudi odlaze i mi to ne možemo zaustaviti. U Njemačkoj zarađuju 2.000 evra, a ovdje ni 300 evra. To je tržište i to je ono što nas obavezuje da se moramo prilagođavati, jer mi živimo u svijetu konkurencije u kojem prolaze samo najbolji”, rekao je Savanović.

Najžalosnije je što tako ne misli samo pomenuti ministar nego i veliki broj onih koji odlučuju u ovoj državi. Samo što ne kažu: kome se ovdje ne dopada neka ide odavde. Niko nije ni pokušao da odgovori na ono suštinsko pitanje: zašto ljudi, osim boljih uslova života odlaze sa ovih prostora i da li i iz Srbije, Hrvatske itd. odlaze samo zbog slabijih plata ili im se ovdje smučilo zbog, možda, sistema u kojem žive i rade.

Da li bi, recimo, po toj analogiji i svi Kinezi, Indijci i ostali, koji imaju male plate trebali da se presele u Evropsku uniju? Ili zašto se onda svi, osim onih kojima je ovdje dobro, ne preselimo u, naprimjer, Njemačku? Ili se države ustvari međusobno i razlikuju po sistemima koje su napravile i po tome kakav su sistem u njima napravile društvenopolitičke elite za svoje građane stalno se trudeći da on bude što bolji i privlačniji za život od ostalih?

Niko od političara nikada nije ni pokušao da objasni zašto su ovdje plate 300 evra, zašto se do posla dolazi jedino preko stranaka, zašto nema privrede i zašto je svako samozapošljavanje destimulativno.

‘Idem da sklonim djecu odavde’

Ustvari tačan odgovor, koji izuzetno dobro zna i ministar Savanović, je dao predsjednik entitetske Unije udruženja poslodavaca Dragutin Škrebić.

“Ti ljudi nisu otišli samo zbog niskih plata i malih zarada. Ja bih poručio političarima da je glavni problem nestabilnost BiH. Od puno ljudi sam čuo da bi, eto, sa platom nekako živio ovdje – imam kuću, ovdje mi je jeftiniji život, ali idem da sklonim djecu odavde”, rekao je Škrebić.

Ali političari neće da čuju ono što običan svijet odavno govori: samo da mi dijete bude zdravo i da ode odavde, a kamoli da se zapitaju zašto je to tako i do čega su doveli ovo društvo. Ne, oni gledaju kako da još što bolje od politike profitiraju i ostvare samo sopstveni interes obezbjeđujući sebe i svoju familiju i praveći odstupnicu i alternativu za “ne daj Bože” u nekoj drugoj državi; samo kobajagi zabrinuti da li će na ovom prostoru, koji ostaje prazan, živjeti Arapi, Kinezi i oni koji nemaju gdje ugrožavajući nas na taj način.

Na svemu tome se, između ostalog, dobivaju izbori, pa i oni dolazeći.

Al Jazeera