Hans-Georg Gadamer: Položaj filozofije u današnjem društvu

U času kad su društveni razvitak i vladajuća uloga znanosti i tehnike, tehnike ovladavanja prirodom i čovjekom, poželi ugrožavati stari položaj filozofije kao kraljice znanostî, u času kad je uloga filozofije stavljena u pitanje i u samoj nastavi na sveučilištima i u budućoj izobrazbi učiteljâ učinilo mi se ispravnim da u svojim uvodnim riječima ne govorim neposredno o stvari, te da, bez ambicije da ću stručnjaku reći nešto novo, pred javnom sviješću položim račun o tomu što mislimo sa svojom egzistencijom, što mislimo o našoj sadašnjosti i o našoj budućnosti, tj. o našim zadaćama u današnjem društvu.

Opće društvo za filozofiju u Njemačkoj, koje priređuje ovaj kongres, nije udruga stručnjaka. Ovdje su, daleko preko granica učitelja i istraživača na području filozofije, sabrane osobnosti kojima je filozofija više nego samo jedna od znanosti, u kojoj su stekli obrazovanost ili u kojoj produktivno rade. Više ali umnogome možda i manje, upravo zato i uzbudljivo i uznemirujuće. Pozdravljamo sve koji su nagnani na filozofsku izmjenu misli i koji su se zbog toga pridružili našem društvu. Pozdravljamo i sve goste koji iz istog poriva žele uzeti udjela u našem radu i podvlačimo veliki interes koji sredstva javnog priopćavanja pokazuju za našu stvar. Tako se, polazeći od onog najizvanjskijeg situacije, pojavljuje pitanje kojem bih želio posvetiti svoje razmatranje. Što ovdje objedinjuje, što ovdje povezuje stručnjake i širi krug ljubitelja, onako kako inače nijedna druga znanost ne njeguje susretanje stručnjaka i ljubitelja? Je li to legitimno? I odakle ima svoju legitimaciju? Ili interesu za metafiziku kao prirodnu čovjekovu sklonost nije ni potrebna legitimacija? Je li još istinit stari odgovor što ga je već Platon skovao za jednoga od svojih slavnih suvremenika, kad je za nj rekao: u duhu ovog čovjeka ima po prirodi nešto od filozofije?

No riječ philosophia koju Platon na tom mjestu upotrebljava svakako je nešto drugo od onoga što mi danas pod tom riječju razumijemo. Samo je jednim dijelom to ista riječ. Jer naš je pojam filozofije stvarno obilježen suprotnošću i razlikom što postoje između filozofije i nove znanosti, koja je nastupila u 17. stoljeću i koja od tada sve do u najsitnije pore određuje razdoblje moderne. Philosophia je prije toga na samorazumljiv način značila oboje, kako ukupnost onoga što se može spoznati i znati tako i nikad zadovoljivi poriv za zadnjim spoznajama i to tako da između jednog i drugog uopće nije bilo otvorene suprotnosti. Svakako da je već tada bilo stručnjaka, ali oni su bili više neko slučajno ograničenje u univerzalnoj tendenciji volje za znanjem. Grčki izraz za specijalizaciju je tehne, a tehne zapravo znači umijeće, tj. iznalaženje mogućnostî proizvođenja iz prethodnog znanja. No tehne ujedno znači i udžbenik, praktički priručnik, kojim se retoriku, graditeljstvo, astronomiju, ili bilo što drugo stječe kao cjelinu koja se dade naučiti. Ona dakle znači samu znanost. U tom je smislu philosophia uvijek ukupnost svega što se uopće može znati. Ali danas vlada specijalizacija. Ona je zakon moderne znanosti. Takozvana sinteza, koju laik običava očekivati ili željeti od filozofije, je li ona legitimna? Nije li ona uvijek sinteza jučerašnjih znanosti, i je li to još znanost kad se znanosti objedinjuje u cjelinu, a da se pritom njihovim spoznajama ništa ne dodaje?

Što legitimira filozofiju?

Pitanje je dovoljno ozbiljno. Ne da se odbaciti. Nije li u međuvremenu znanost naslijedila filozofiju, i to s rastućom isključivošću? Kad je već rani pozitivizam smatrao da je s razdobljem znanosti dokončano razdoblje metafizike, nije li u međuvremenu tijek povijesti ponajprije širenjem europske civilizacije cijelom Zemljinom planetom pokazao da znanost na koncu trijumfira i nad svim nadomjescima metafizike, koji su pod imenom nazor na svijet u posljednjih stotinu godina tvorili široki utjecaj filozofije? Onaj tko je ovdje u Heidelbergu prošle godine doživio opći kongres sociologije, povezan s čuvenim imenom Maxa Webera, tko je doživio veliku aulu ispunjenu do posljednjeg mjesta i rojeve sociološkog podmlatka koji su tu umarširali, taj se ne može varati u pogledu znakova vremena. Može li se legitimacija za naš rad uopće još dobiti iz potrebe za svjetonazorom, kako se voljelo reći? Nismo li dovoljno opomenuti upravo emocionalnim i afektivno opterećenim momentima, koji su povezani s biti nazora na svijet, nezdravim fanatizmom koji se običava povezati s potrebom za svjetonazorom? Ne osjećamo li se obveznima na znanost i nije li onda tako da takvu legitimaciju možemo priznati samo znanstvenoj filozofiji a to je do danas gotovo uvijek bila samo filozofija znanostî?

I doista, za stanje filozofije u današnjem društvu čini mi se karakterističnim to da nadomjestke nazora na svijet, koji su u posljednjih stotinu godina filozofiji očuvali nešto od njezina univerzalnog zahtjeva i ambicije te joj podarili čar gotovo sličan religijskom, društvo obilježava podozrenjem jednakim onom koje odavno leži na tradicionalnom liku metafizike. Izgleda da danas, u razdoblju znanstvenog prožimanja i vođenja našeg života koje sve šire oko sebe zahvaća, egzistira samo još jedna jedina zbiljska osnova javnog interesa za filozofiju, a to je njezino značenje i njezina korisnost za znanost. A to znači da se čini da se filozofija u razdoblju znanosti može legitimirati samo kao pozitivizam pa i kad ta formula pozitivizam lebdi u velikoj širini značenja, između obnavljanja pozitivizma, pokretom koji polazi od Macha i koji je preko Beča na koncu preplavio cijeli svijet, i apriornog učenja o biti, koje je takvom pozitivizmu suprotstavio Husserl i koje je polagalo pravo na to da je upravo ono pravi pozitivizam. Nije uzalud upravo taj posljednji, Husserl, u programu iz 1911. godine svoj početak naslovio s filozofija kao stroga znanost te se time postavio protiv pozicije nazora na svijet, da bi kasnije, 1935. g., siloviti utjecaj svojega genijalnog učenika Heideggera u dvadesetim godinama optužio kao pretezanje potrebe za nazorom na svijet nad filozofijom kao strogom znanošću. Historizam, ono što njemačku filozofiju odlikuje do današnjeg dana i što na jednaki način povezuje i protivnike i pristalice historizma, danas mnogima izgleda kao romantični pogrešni razvitak kasne građanske epohe, a zahtjev očitovan u esprit de finesse za mladi je naraštaj sasvim uznemirujući. Riječ obrazovanje, to što se tako malo dade dohvatiti, a još manje mehanizirati, sasvim je sumnjiva potrebi za sigurnošću i patosu trezvenosti našega vremena. Još više, njezin zahtjev polako počinje biti stran omladini. Osobito nastojanje oko philosophy of science, poteklo iz novopozitivističke škole koje u Njemačkoj polako postaje utjecajno tek u re-importu danas mnogima izgleda kao najpreči deziderat, pače kao jedina legitimacija filozofije u životu znanstvenoga razdoblja.

Duhovne znanosti vs prirodnim

No kad bi se legitimaciju filozofije doista htjelo tražiti u njezinoj korisnosti za napredak znanosti i istraživanja, tad bi s njom zacijelo stajalo još lošije nego što sebi priznaju pristalice filozofskog pozitivizma. Teško da je, otkad postoji philosophy of science, sama science, tj. ozbiljno istraživanje, imala tek što naučiti iz teoretskog pojašnjavanja tvorbe pojmova i jezičnog fiksiranja, koji se provode u toj philosophy of science. Štoviše, samoj modernoj znanosti, u smislu science, u temelju leži pozitivistički postulat, koji joj je toliko samorazumljiv da istraživač ne treba na to gubiti nijednu riječ i ni najmanje vremena. Obrazlaganje tog postulata nije njegova stvar. O pozitivizmu i o njegovu značenju ne bi nitko ni govorio kad ne bi bilo metafizike i njezina zahhtjeva da bude prva od svih znanosti, da bude philosophia prima. Ali smatram da nitko ne bi ni s takvim polemičkim žarom očekivao spas od science i njezina ideala metode kad bi se pritom radilo samo o prirodnim znanostima. Kod njih nije ništa sporno. Za njih je spokojna samorazumljivost to da se svi iskazi istraživanja moraju moći verificirati i da spoznajni smisao uopće imaju samo kad otvaraju put verificiranja ili falsificiranja.

Drukčije je, međutim, na području takozvanih duhovnih znanosti. Tako je danas mogućnost verificiranja postala borbenim poklikom koji nalaže preinaku povijesnih znanosti u socijalne znanosti s pravim metodičkim obilježjem. I tu je korijen entuzijazma s kojim pozitivistička teorija mladom naraštaju obećava oslobođenje od nerazrješivih, mračnih i zahtjevnih spekulacija. Ono što u povijesnim znanostima jest znanost, to mora odgovarati uvjetima mogućnosti verificiranja, koji su isti kao u prirodnim znanostima, i onda je to, gledano metodički, u jednakom smislu science. Ono što u njima u tom smislu nije znanost, važi jednostavno kao zaostalo. Prije svega sociologija misli da romantično razdoblje njemačkih duhovnih znanosti može konačno dovršiti u science, a da pritom humanities ili belles-lettres, koje su u susjednim zemljama uistinu nošene samorazumljivim zajedničkim duhom, ne mora ni okrznuti drukčije do sažaljivim pogledom.

Ali ta tendencija, koja se sve više pojačava mijenama našega društvenog života, potrebama visoko industrijaliziranog gospodarstva i modernom upravnom državom, ima povratni učinak i na tematiku i na stil rada same filozofije. Ako je nekad vrijedilo da zadaća i mogućnost istine u filozofiji u osnovi nadilaze ono što je sposobno za metodsko verificiranje, jer za svoj predmet imaju transcendentalne uvjete mogućnosti sveg iskustva, danas izgleda da je deviza sasvim druga. Filozofija mora biti jednaka onomu što se u znanostima naziva teorijom. I filozofski iskazi moraju biti neosporivi u svojoj logičkoj konzistenciji, to je prvi zahtjev koji znanstvena svijest postavlja filozofiji. Treba se radije zadovoljiti trivijalnim uvidima koji su stečeni egzaktnim načinom, nego se bez metodskog osiguranja odvažiti na dubokoumnost. U tomu se mora vidjeti utjecaj zakona kontrasta, a time i reakcija koja je u sebi opravdana ali držim da se s tim mora spojiti očekivanje da bi se bolja uvježbanost u logičkom zanatu mogla plodonosno vezati s budnošću prave problemske svijesti i sa strašću radikalnog pitanja.

Ali koji su to problemi kojima se budna problemska svijest danas mora otvoriti? Hegel se, nakon što je Kantov veliki čin razaranja školske metafizike 18. stoljeća dospio do punog uspjeha, odvažio na izazovnu formulaciju, ili bolje na onu koja je sve opet vratila na isto, naime na formulaciju da je vidjeti obrazovani narod bez metafizike kao i vidjeti inače raznovrsno uređeni hram bez svetišta. Je li lik metafizike taj prema kojem je na koncu i u našim danima usmjereno svo nastojanje filozofije? Ima li filozofija u liku koji su joj dali Aristotel ili Toma, ili u liku koji je ponovno poprimila transcendentalna filozofija s Fichteom i Hegelom, ili kao prodorno pitanje o prevladavanju metafizike, kako ga je u na{e vrijeme postavio Heidegger, još privilegirani položaj? Je li ono što tako samorazumljivo smatramo tradicijom zapadnjačke filozofije naposljetku lik društvenog duha koji je i sam uvjetovan, neka vrsta klasne ideologije obrazovanoga građanina, koji, a da to i ne sluti, podupire regresivne i represivne tendencije onih koji su društveno i gospodarski privilegirani? Čini se da nam kritika ideologije kazuje nešto takvo. Je li to veliki proces sekularizacije, koji ispunjava zapadnjački novi vijek, na polju filozofije samo još nije domišljen do kraja, tako da se u jučerašnjoj filozofiji daju spoznati likovi koji su zapravo zadnji teološki likovi, u transcendentalnoj filozofiji slobode, u filozofiji iskustva i graničnih situacija u Jaspersa, u tezi o zaboravu bitka u Heideggera, u tezi o Božjoj tami u Martina Bubera, što bi sve u krajnjoj liniji mogli biti daleki ogranci teološkog nauka o skrivenom bogu (Deus absconditus)? Da se i ne govori o liku vječne filozofije (philosophia perrenis), koja čini prirodni dio katoličke teologije i s mukom nastoji oko priključenja modernome duhu. Je li tako? Ili postoji nerazriješeni rascjep između teorije znanosti i nasljeđa klasične metafizike te bi zadaća filozofije bila taj rascjep nadići te obuhvatiti i jedno i drugo?

Tehnološki snovi i anticipacija cjeline

Uistinu, današnje društvo, ispunjeno svojim tehnološkim snovima i pokretano zanosima tehnokratske opijenosti, stalno je prisiljavano donositi odluke koje prelaze granice onoga što je znanošću spoznato, a to znači prisiljavano tvrditi da se ima spoznaju i onda kad je ono što se može prihvatiti kao istinito tek vjerojatnost ne dospijeva li ono, ukoliko se poziva samo na znanost, u neprozretu ovisnost o svemu što istinski odlučuje i istinski će odlučivati? Jer znanost o tomu nema što reći, zato što to ne može biti znanstveno osigurano. Ne moramo li tu priznati da granice naše znanstvene spoznaje, pri svem napretku znanosti dapače upravo zbog napretka znanosti, zbog nemogućnosti zastoja koji pripada biti znanonosti čine nužnom anticipaciju cjeline? I nije li kob našeg položaja to da su postali nevjerodostojni tradicionalni likovi metafizike, kao i likovi nazorâ na svijet, koji tu metafiziku dovršavaju i odstranjuju, a u kojima se obojima još zbiva takva anticipacija cjeline? Na što se oslannjati, kad je oslanjanje na glas eksperata znanosti uistinu jednako tomu da se na neprozreti način prepusti manipulaciji onih koji znanost stavljaju u službu svojih interesa moći. Na što se oslanjati?

Tim smo pitanjem došli do teme kojom ćemo se ovih dana baviti. Jer postoji neka anticipacija cjeline, koja već prethodi svakom djelomičnom shematiziranju znanosti i obuhvaća je. To je jezik u koji smo urasli i u kojemu jedni s drugima govorimo i razumijevamo se međusobno kao oni koji djeluju. Ne mislim na jezik kao onaj objekt znanosti, zagonetan, uzbudljiv, raznovrstan i pun iznenađenja, kako ga obrađuju znanosti o jeziku, nego mislim na temu jezika kao podloge neizbježnog odnosa spram cjeline našeg bitka u svijetu. Čini mi se da je ta tema jezika legitimni pristup, na koji se može orijetirati problemska svijest naših dana. Jer ovdje nije unaprijed odlučeno ništa, nije pretpostavljeno ništa od onoga što se različitim duhovnim poticajima našeg vremena svaki put pokazuje kao predrasuda, kao neprozreta ili nedostatnom spoznata predrasuda. Dakako da je i sama jezična izloženost svijeta, u kojoj smo odrasli i koja nam daje prvo oblikovanje, određena svojim podrijetlom, predajom, neprozretim predrasudama društva, uvjetima povijesnog života. Utoliko u jeziku kao takvom ne leži kriterij ili ishodište za oslobođenje od predrasuda, ili za promjenu svijeta u smjeru onog ispravnog. Ali u njemu se zbiva razgovor razgovor koji nadilazi društvene grupe i stranke, nacije i kulture: umjeti govoriti znači uzdići se nad vlastite granice. Tako univerzalna mogućnost ljudskog razgovora, govorenja jednog s drugim ili jednog protiv drugog, implicira odnos spram uma kao zajedničkoga ljudskog medija u kojem uspijeva uvid.

Otuđenost tehničke nomenklature

A uvid uvijek znači bolju spoznaju. Tamo gdje znanosti nešto znaju, uvid će ih slijediti. Ali kao uvid znat će da suma spoznajâ svih pojedinačnih znanosti ne može jamčiti istinu, a ne može je ni omogućiti. Uvid odbacuje predrasude i omiljene navike mišljenja; uvid spoznaje što od stvari ili od drugog čovjeka nekome izlazi u susret. No za zakon moderne znanosti možda ništa nije tako karakteristično kao to da je njezino vlastito jezično fiksiranje pomoću znakovnog jezika matematike i pomoću formula, koji su joj oboje nužni u širokom opsegu zatvara u bjelokosnu kulu njezine metodičke osamljenosti. Usprkos tomu, jezik za sve nas ostaje životnom formom naše ljudske spoznaje, čak i za istraživače koji znaju da su vezani uz strogu metodu svoje struke. Kao lik i forma življenja, on će napredak spoznaje, tamo gdje ga ima, uzeti u obzir i neše se nikad odsjeći od promjena materijalnih i idealnih uvjeta našega života. Promijenit će se u tehničkom razdoblju. I jezik tehničkog razdoblja, koji sve više postaje jezikom mlađega naraštaja i koji nas starije odlikuje lagano komičnim prizvukom staromodno-izvještačenoga govora, ostaje još jezikom. Nedvojbeno je otuđenost ta koja s tehničkom pojmovnom aparaturom prodire u jezik i sama postaje izraz i odraz naše zbilje u kojoj živimo. Ali ta otuđenost, sve do čisto funkcionalnog jezika koji se sastoji od tehničke nomenklature i egzaktno zvučećih tvrdnji i zaključaka, ulazi u jezik koji svi govorimo i time trpi dijalektiku preciziranja. Da to ukratko izvedem. Može se zaista reći da što je više profilirana upotreba riječi koju proizvode znanost i tehnika to većom biva i napetost spram riječi koja je slobodna od tih pomoćnih sredstava, koju se, kao pogađajuću riječ, na koncu uvijek mora tražiti, i koja u osnovi nosi mogućnosti sporazumijevanja čak i kod stručnjaka. Mi kao filozofi, osobito kad se sastanemo na svoje razgovore pred širim krugom gostiju, rado priznajemo: i mi u svojem vlastitom činjenju imamo razloga kritički se promatrati baš onako kao i oni koji puštaju da u njihovu životnu i jezičnu sferu prodre žargon tehnike i montaže. Upravo sam upotrijebio riječ žargon — riječ za koju smatram da pogađajuće označava što je tu pravo, a što lažno. Žargon nema jednako značenje kao upotreba terminologije.

Svaka terminologija izrasta iz danih mogućnosti govora i ostaje uz njih vezana. Svaki termin i svaki terminološki jezik mora se u najmanju ruku moći objasniti prirodnim jezikom i mora se na taj način znati u stanovitom opsegu uvijek ponovno vratiti u život jezika. Sigurno da u različitim područjima ima veoma različitih funkcija terminologije. Tako je jedna od zasluga istraživača jezika Johannesa Lohmanna to da je pokazao kako u područjima u kojima se spoznaju potpuno novi predmeti, npr. u matematici, terminologija ima gotovo autonomnu funkciju, dok naprotiv posvuda gdje komunicira sa životnim iskustvom, djelatnim u jeziku, ostaje vezana granicama tog jezika. Terminologija je zahtjev precizne upotrebe riječi u znanstvenom spoznavanju, koja teži za jednoznačnošću.

Nasuprot tomu, žargon je obilježen baš time da više ne komunicira protiv jezika ili s jezikom, nego vrši isključivu funkciju. Pritom ne igra ulogu je li to žargon grupe zločinaca ili filozofskog društva. Izgleda mi da je žargon, koji isključivu funkciju vrši time što prikazuje već unaprijed oblikovani jezik i izražajni svijet na koji se oslanja, u naše vrijeme opasnost i za govor filozofije, baš onako kao što je prodor tehničkih nomenklatura uopće opasnost za međusobni govor ljudi. Bilo da se radi o ostacima spekulativnog i romantičnog idealizma, recimo pod utjecajem Othmara Spanna i njegova pojma cjelovitosti, bilo da se radi o žargonu fenomenologije, koja je svoju pojmovnost pokušala urediti sredstvima novokantovstva, ili da se radi o žargonu pozitivističke teorije, ili o onome marksizma, ili da se pak radi o žargonu autentičnosti ili žargonu neautentičnosti uvijek je tu prisutna otuđenost od neposredne blizine stvari. Tako bi se danas kao opću zadaću filozofskog mišljenja moglo formulirati to da se suprotstavi toj otuđenosti, da je vrati u pravu, misleću napregnutost, i da je se s njom stopi. Smatram da bi se tako moglo pojašnjavati i pročišćavati uzajamno otuđenje koje se odigrava između metodike znanosti i anticipacija našeg iskustva svijeta.

Preveo: Damir Barbarić

Prvobitno objavljeno u: Zarez, broj 25

Filozofski magazin

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here